Zagreb, 12. svibnja 2013. (dr. Anto Križić / hrvatski-fokus.hr) – Pročitah ovih dana u bosanskom portalu Prometej između ostalog da je jedan tamošnji novinar izrazio želju da ga se smatra »kao ljevičara, koji ima prevashodno klasni pogled na svijet«. Nasmiješio sam se malo na tu riječ »klasni«, ali sjetih se da je taj pojam bio aksiom jedne cijele ideologije, pa se zapitah kako je to moguće da si, koliko je meni poznato, nitko nije postavio pitanje što taj pojam uopće znači. On se je rabio u svakoj mogućoj prilici, čak i u tadašnjim diskusijama o demokraciji. Tako je Tito jednom rekao: demokracija da, ali ne za klasnog neprijatelja. ... Komunisti su u klasu neprijatelja po svojoj definiciji kao elemente svrstali i religiozne ljude, poglavito katoličko svećenstvo. Naravno da je njih, kao i ostale »reakcionarne« elemente neprijateljske klase, trebalo eliminirati. Imam upravo pred sobom knjigu fra Ante Marića »Tragom ubijenih hercegovačkih fratara« (Mostar, 2007.). Knjiga govori sama za sebe. Izdvajam jedan slučaj iz nje, i to iz dva razloga. Prvo, po navodima te knjige, to je jedan od rijetkih slučaja kod kojega se točno zna kako je teklo njegovo mučeništvo. Očevidci su poimence imenovani. Drugo, to se tiče neizravno i mene samoga: To je bio fra Jakov Križić, župnik u Čitluku, moj praujak, tj. brat od mojega djeda. Njega su partizani 8. veljače 1945. kasno navečer, uz nazočnost navedenih očevidaca, odveli na groblje; kada su tamo stigli on im je rekao da...