MISA ZADUŠNICA I UKOP POSMRTNIH OSTATAKA MACELJSKIH ŽRTAVA
Macelj, 22. listopada 2005. (IKA) – Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je danas u 12.00 sv. misu zadušnicu za sve žrtve Križnoga puta u Macelju u prigodi ukopa posmrtnih ostataka Maceljskih žrtava iz svibnja i lipnja 1945.
U prigodnoj propovijedi kardinal Bozanić podsjetio je da je pokapanje mrtvih za kršćane djelo milosrđa kojim se svjedoči da je svaki čovjek dijete Božje i zaslužuje poštovanje, brigu i ljubav od začeća do naravne smrti. Čovjek je stvoren na sliku Božju, bez obzira na to u koje vrijeme i na kojem dijelu zemlje boravio, kojem narodu i rasi pripadao, istaknuo je zagrebački nadbiskup, podsjetivši da je u maceljskim šumama nakon II. svj. rata u vrijeme Titova režima izvršen pokolj nad hrvatskim vojnicima i civilima, među kojima je bilo svećenika i bogoslova, a za taj zločin do danas nitko nije odgovarao. »Božja riječ o čovjekovoj veličini i dostojanstvu i trag razorne moći zla učinjenog ljudskom rukom danas se u Macelju susreću dok ukapamo posmrtne ostatke naše braće koja su bila ponižena, njihovo dostojanstvo pogaženo, život na okrutan način oduzet, a spomen na njih trebao biti prepušten zaboravu i ništavilu. Njihov je glas utihnuo prije 60 godina, šutnja o njima bila je nametnuta i prisilno provođena, ali došlo je vrijeme da istina iziđe na vidjelo i da ovi naši stradalnici pronađu svoj mir i spokoj«, istaknuo je kardinal Bozanić, ponovivši kako bi trebalo konačno hrabro i iskreno bez mržnje i želje za osvetom, zatvoriti tu stranicu povijesti i imenovati pravim imenom sve što se događalo. »Čini se, pak, da istina i danas nailazi na veliki otpor o čemu svjedoči sustavno veličanje ideologa i nositelja zala poraća kao i zatiranja bitnih ljudskih sloboda i tolikih nepravdi koje su obilježile komunističku vladavinu u našoj domovini«, ponovio je svoje riječi izrečene prije četiri mjeseca zagrebački nadbiskup, svjedočeći kako je uvođenje marksističkog totalitarnog sustava za naš narod značilo nov početak zatvora i ubijanja nevinih ljudi.
Posvjedočivši kako je komunizam stavio čovjeka u drugi plan, a u središtu je bila ideja kojoj su svi trebali služiti, kardinal je naveo riječi pape Ivana Pavla II. koji je napisao da je temeljna grješka socijalizma bila u njegovom krivom poimanju čovjeka. »Želim vjerovati da će se konačno naći spremnosti i hrabrosti među onima koji odlučuju da se istraži prava istina o ratnim i poratnim događajima i njihovim sudionicima. To je ona najmanja zadovoljština što je dugujemo tolikim žrtvama, a danas na osobit način onima kosti kojih ćemo položiti u grob. Nipošto ne želimo s mržnjom i željom za osvetom tragati za istinom, naprotiv, ispunjeni milošću kršćanske spremnosti na opraštanje progovaramo i o ovoj tako bolnoj rani na biću hrvatskog naroda i ove zemlje Hrvatske«, istaknuo je kardinal Bozanić, dodajući da »kao kršćani znamo da istina oslobađa te vjerujemo da će traganje za istinom i njezino iznošenje donijeti dobra i onima koji su sudjelovali u izvršavanju ovih zločina kako bi se oslobodili tereta i pritiska koje nose u svojim srcima«. Predsjednik HBK podsjetio je da se na sv. misi moli za žrtve da im Bog bude milostiv i da ih uvede u svoje nebesko zajedništvo, ali i za krivce i krvnike maceljskih žrtava da u Božjoj svjetlosti osjete pokajanje i Božje pomilovanje. Spomenuo se i ostalih mjesta teškog stradanja na području naše Domovine: Jasenovca, Jazovke, Golog otoka, Vukovara i drugih te navodeći riječi Ivana Pavla II. o tri velika zla prošloga stoljeća – fašizmu, nacizmu i komunizmu, pozvao na molitvu Gospodinu da »ovaj naraštaj napravi hrabri odmak od zabluda, bilo lijevih bilo desnih, koje vode do tih zala«. Na kraju svoje propovijedi zagrebački se nadbiskup zapitao koliko mi danas živimo ideale zajedništva, solidarnosti, Bogoljublja, čovjekoljublja, rodoljublja i domoljublja u našoj Domovini u kojoj su podnesene tolike žrtve. »Bit ćemo krivci pred ovima ovdje, pred nama samima i budućim naraštajima ako svi zajedno ne poradimo na tome da Hrvatska bude zemlja poštenog rada, dobrih međuljudskih odnosa, zemlja solidarnosti, socijalne osjetljivosti, društvene pravednosti i mira. Plaćena je previsoka cijena da bismo se mogli ponašati neodgovorno i razmetnički«, upozorio je kardinal Bozanić i istaknuo da je našoj domovini toliko potrebna kršćanska vrlina milosrđa i otvorenosti prema bližnjemu u potrebi te pozvao na molitvu za domovinu i svo njezino pučanstvo.
SRŽNI PODATCI O UBIJENIM ČLANOVIMA HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE U LEPOJ BUKVI – MACELJSKOJ ŠUMI 4./5. LIPNJA 1945.
Mostar, 19. listopada 2005. (MIRIAM)
FRA DARINKO (BOŽE) MIKULIĆ
Rođen 16. prosinca 1919. u Kočerinu. Roditelji su mu Grgo i Matija r. Zovko. Pučku školu učio u Kočerinu, gimnaziju na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru.
Vojsku nije služio.
U Franjevački red stupio na Humcu 11. srpnja 1937. Jednostavne zavjete položio 12. srpnja 1938., a svečane na Humcu 12. srpnja 1941. Za svećenika je zaređen u Mostaru 22. kolovoza 1943.
FRA JULIJAN (BERISLAV) PETROVIĆ
Rođen 23. srpnja 1923. u Duvnu. Roditelji su mu Mate i Luca r. Batinić. Pučku školu završio u Duvnu, gimnaziju na Širokom Brijegu, a bogosloviju počeo učiti u Mostaru.
Vojsku nije služio.
U Franjevački je red stupio u Duvnu 24. lipnja 1941. Jednostavno zavjetovan 25. lipnja 1942.
FRA METOD (ANDRIJA) PULJIĆ
Rođen 24. rujna 1912. u Vašarovićima. Roditelji su mu Ante i Matija r. Mušan. Gimnaziju učio na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i u Lillu (Francuska).
U Franjevački red stupio na Humcu 6. srpnja 1931. Jednostavne zavjete položio 7. srpnja 1932., a svečane 18. kolovoza 1935. Za svećenika zaređen u Mostaru 23. svibnja 1937.
1939. – 1940. ž. vikar na Humcu
1940. – 1941. ž. vikar u Mostaru
1941. – 1945. župnik u Izbičnu
DOKUMENTI O DOGAĐAJIMA U LEPOJ BUKVI – MACELJSKOJ ŠUMI 4./5. LIPNJA 1945.
Mostar, 19. listopada 2005. (MIRIAM) – Unatoč prešućivanju i progonu onih koji pokušavaju svjedočiti, do nas su doprli određeni dokumenti o stravičnim događajima u Lepoj bukvi u Maceljskoj šumi 4./5. lipnja 1945. kada je bez suda ubijen 21 svećenik i bogoslov. Dio je to Bleiburške tragedije tijekom koje su, kako povjesničari svjedoče, partizani pobili oko 300.000 golorukih hrvatskih vojnika i civila. Donosimo neke izvatke iz dokumenata.
Iz Kronike franjevačkog samostana u Krapini, XXI., Veri martyres pro fide et patria
»6. 5. u nedjelju poslije podne bježi preko Krapine hrvatska vlada, vojska i ostalo pučanstvo prema Austriji. Tih dana je prava seoba naroda. Četiri dana vidimo goleme kolone auta, kamiona, kola i nepregledna povorka pješaka gdje idu da traže utočište i spas kod Angloamerikanaca. Strava i žalost je narasla do vrhunca, i da je to dulje trajalo, kako mnogi vele, mogli bi izgubiti pamet.
9. 5. pod večer u srijedu prije samoga Spasova Krapina je prazna, sve se povuklo prema granici, jer eto već dolazi partizanska i crvena vojska.
10. 5. na Spasovo već je izvješena zastava sa crvenom zvijezdom i na našem samostanu. Tog dana se slavilo oslobođenje, po Krapini se galami i pjevaju partizanske pjesme. A nas je probo sedmerostruki mač! Nakon par dana vidjelo se, kako se već mnogi vraćaju od granice, iznemogli, gladni i žedni, prestrašeni i svega lišeni, izmučeni i vraćeni u crnu budućnost. Došlo je ono što je moralo doći, da se ponovi toliko puta žalosna povijest Hrvata: „da počeše cviliti matere i udove ki mnogi drugi i bi tuga velika.“
20. 5. na same Duhove vraćaju se cijele kolone iz Slovenije, osobito oni „povratnici“, koje su Englezi i Amerikanci predali jugoslavenskoj vojci. Sabiralište je bilo u Đurmancu i u Krapini pred pučkom školom. O. Gvardijan je dočuo da su tamo neki franjevci, pa ih je posjetio i pozvao u samostan da se odmore i okrijepe, jer nisu jeli već preko 10 dana. K nama su došli: Dr Josip Gunčević, ravnatelj gimnazije u Brodu i kateheta, r. 1895., o. Ante Katavić, župnik, r. 1902., o. Karlo Grabovičkić, vikar, r. 1912., o. Ivan Ivanović, r. 1916., kapelan, fra Vitomir Mišić, bogoslov, r. 1921., fra Domagoj Ćubela, bogoslov, r. 1924., fra Alfons Katavić, maturant, r. 1924., fra Paškal Vidović, brat laik. Svi ovi su provincije Bosne Srebrene. Zatim fra Metod Puljić, župnik, r. 1912.. o. Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919., fra Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923., ova trojica su članovi hercegovačke provincije. Kod prečasnog župnika su bili: Jozo Perčinlić, kateheta, r. 1909., Marijan Ivandić, župnik, r. 1902., Miroslav Radoš, župnik, r. 1910., Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923., Dragutin Turalija, bogoslov, r. 1923., članovi vrhbosanske nadbiskupije, a Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906. i Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917. članovi su đakovačke biskupije. Drugi dan smo zamolili Kotarski narodni odbor za propusnice ovih svećenika i bogoslova, ali nam je rečeno, da čekamo. Sad je stigao u samostan i na župni dvor jedan funkcijoner Ozne, popisao svakog pojedinog i naredio je, da se ne udaljuju, nego neka budu svi zajedno ili u samostanu ili na župnom dvoru. Kako je kod nas bilo više mjesta, oni iz župnog dvora pređu u samostan i bilo je njima zabranjeno udaljivati se, a o. gvardijanu naloženo da pazi, inače će odgovarati. Tu su bili kao u logoru.
23. V. ovima se pridruže dovedeni od Ozne: Nikola Ilijić, svećenik senjske biskupije, r. 1913., Stjepan Štromar, bistrički kapelan, r. 1915. i Branko Kukolja, bogoslov iz Marije Bistrice r. 1921. Svi su bili više puta saslušani i bilo im je obećano, da će dobiti propusnice i vratiti se u svoje Kotare, gdje će se saslušati ih, i ako nisu krivi, pustiti ih kući. Kako je to prilično dugo trajalo, da ih nisu otpremili u njihove Kotare, a mi nismo bili baš kod živežnih namirnica, o. gvardijan je išao pitati na Oznu, dokle će držati te ljude u samostanu, a oni odgovore, još malo.
4. VI. svi ovi naši logoraši pozvani su oko 9 sati ujutro na Oznu, neki prije podne, neki poslije radi „saslušanja“. Morali su si ponesti stvari, ako su htjeli, to je bio znak da se više neće vratiti. Reklo im se, da će u Varaždin. Površno ih se ispitivalo i onda su ih smjestili u jednu sobu drugog kata. Pod večer ih je posjetio o. gvardijan i donio im za put nešta hrane. Čuvši i vidjevši sve okolnosti, rekao im je da neće u Varaždin, nego u Macelj. I doista na večer u 10 sati ugasla se sva električna svjetla, čuo se štropot motora njihovog kamiona, te je odjurio put u Macelj, u klaonicu tolikih nevinih žrtava. Prema svim podacima i okolnostima tamo su pogubljeni u noći između 4. i 5. lipnja. Veri martyres pro fide et patria! Orate pro nobis! O. fra Karlo Grabovičkić je bio tih dana bolestan od dizenterije. I on bi morao s njima otići, ali smo ih sklonili, da ga puste, dok ne ozdravi. Njega su 7. lipnja odnijeli na nosilima u vojničku ambulantu. Na blagdan Srca Isusova, dne 8. lipnja, oko podneva, tu u ambulanti ga našao o. gvardijan i donio mu neke stvari, a drugi dan u subotu ga već nije bilo, navodno da je prevežen autom u Varaždin. Neki su ga vidjeli 8. lipnja oko 2 – 3 sata po podne, da ga vode na Oznu, a odande mu se trag zauvijek zameo. Drži se, da je i on ubijen u Macelju u noći između 8. – 9. lipnja.«
Nikolaj Tolstoj, Ministar i masakri: Bleiburg, Kočevski Rog, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1991. str. 133.
»… među onima koji su repatrirani bila je skupina od dvadeset i pet svećenika. U svibnju 1990. primio sam pismo jedne gospođe iz Zagreba, profesorice Paule Friben, čiji je brat, velečasni Stjepan Štromar, bio jedan od njih. Ona mi je napisala slijedeće: „… došao je do sela Krapina blizu Zagreba, gdje ja završio prvi dio njihova 'križnog puta'. Ondje su zaustavljeni i smješteni u franjevački samostan što ga je OZNA koristila kao partizanski zatvor. U noći između 3. i 4. lipnja svi su odvedeni u nepoznatom pravcu. Od toga dana, 4. lipnja 1945., zameo im se svaki trag. Svi upiti o njima ostali su bez odgovora. Pretpostavlja se da su smaknuti kod Maceljske gore, sjeverno od Krapine.” Profesorica Friben još ima posljednje pismo koje je njen brat ikada napisao, a koje je netko nepoznat dostavio njenom stricu: 'Još uvijek sam kod OZNE. Doduše, taj logor je vrlo ugodan jer smo u samostanu franjevaca, služimo mise i ostalo svoje slobodno vršimo. Samo jedno ne znam, kako dugo će to trajati i kakav će svršetak imati. Ta neizvjesnost me malo uznemiruje.' Neizvjesnost nije dugo potrajala. Te je noći otac Stjepan zauvijek nestao.«
Fran Živičnjak, U vječni spomen na hrvatske vojnike, svećenike i franjevce i sve hrvatske mučenike pobijene u svibnju i lipnju 1945. godine na prostorima Maceljske šume kod Krapine i logorima u Mirkovcu kraj sv. Križa-Začretja i Oroslavlju, Vlastita naklada, Zagreb, 1998., str. 26. – 34.
»… Istoga dana oko 22 sata (4. lipnja 1945., m. o.) vodio je iz II. kata OZN-e 20 svećenika i franjevaca (Branko Löw, oficir OZN-e, rodom iz Krapine) koji su te večeri pobijeni u Lepoj Bukvi Maceljske šume u jami koja je prilikom iskopa 1992. godine označena rimskim brojem IVd.
U istoj jami pronađeno je 80 kostura pobijenih hrvatskih časnika i 20 prostrijeljenih lubanja svećenika i franjevaca te žice kojima su bili vezani po dvojica, a svećenici i franjevci pojedinačno.
Prema zapisu gvardijana Franjevačkog samostana u Krapini Ostijana Ostrugnaja u Franjevačkoj kronici piše da su se u Krapinu na Duhove 1945. godine vraćale cijele kolone zarobljenika iz Slovenije i da je sabiralište bilo u Đurmancu i pred Pučkom školom u Krapini.
Kako je sam gvardijan dočuo da su tamo neki franjevci i svećenici, pozvao ih je da dođu u samostan da se odmore i okrijepe, jer nisu jeli već 10 dana. OZN-a je to dozvolila, ali tako da je 10 franjevaca išlo u samostan, a 11 svećenika u župni dvor.
Kako je u samostanu bilo više mjesta, naknadno su iz župnog dvora tamo došli svećenici, ali im je bilo zabranjeno udaljavanje, a ocu gvardijanu je naređeno da na njih pazi, jer da će odgovarati ako bi koji pokušao bijeg. Sam gvardijan je u Kroniku upisao sva njihova imena, popis je na kraju ovoga teksta.
4. lipnja 1945. oko 9 sati prije podne pozvani su na Civilnu OZN-u radi saslušanja jedna grupa prije podne, a druga poslije podne. Mogli su ponijeti stvari ako su htjeli, a to je bio znak da se više neće vratiti. Rekli su im da ih na taj način zavaravaju da će ići na Sud u Varaždin, a smjestili su ih u jednu sobu na II. katu OZN-e. Toga dana me je pratilac Branko Löw izveo iz podruma i odveo na saslušanje istražitelju Ivici Fiziru, a iz njegove sobe su izišla dva prestrašena i blijeda franjevca u habitima. Kako me Fizir nije htio do kraja saslušavati, jer me je poznavao kao školskog kolegu iz Varaždinske gimnazije, dao me je predvesti drugom istražitelju Valentu Kataleniću. Kada me je Löw pratio istražitelju Kataleniću, ispred Fizirove sobe čekao je saslušanje jedan svećenik.
Toga dana oko 22 sata naredili su da se u Krapini utrnu sva električna svjetla. Izveli su svećenike i franjevce s II. kata OZN-e, a pratio ih je oficir OZN-e Branko Löw. Vidio sam to zajedno s ostalim zatvorenicima kroz prozor podruma, jer je bila tiha ljetna noć pa smo čuli tupe korake kada su se spuštali strmim drvenim stubama u dvorište ispred OZN-e. Nisu bili vezani. Čuo sam rad motora kamiona koji je stigao u dvorište do kamenih stepenica. Tu su ih ukrcali zajedno s pratiocima među kojima je bio Mladen Šafranko. Imao je zadatak da ih tijekom vožnje pojedinačno veže žicom koju je, po njegovu kazivanju, imao u kamionu već izrezanu i pripremljenu.
Na moj upit zašto ih je vezao pojedinačno odgovorio je da ih je na taj način kod jame lakše ubijati pojedinačno. Kada su ih ukrcali, krenuli su put Macelja u Lepu Bukvu, gdje je već bila iskopana i pripremljena velika jama. Po pričanju Šafranka u kamionu su franjevcima skinuli habite, a kasnije su partizanska djeca iz Đurmanaca nosila od njih sašivene kaputiće. Osim toga kamiona još je jedan kamion sa 60 utovarenih hrvatskih časnika istodobno krenuo put Lepe Bukve. Istovarili su ih kod stare lugarske kuće Freudenreich u Lepoj Bukvi a tamo ih je čekao komandant Vojne OZN-e Stjepan Hršak. Njega je tamo dovezao na motoru Zindapp vojni isljednik u Krapini Ivan Đurkin, koji se je također priključio koloni. Prema izjavi Mladena Šafranka, kako je bila ljetna noć, svećenici i franjevci su shvatili da ne idu na sud u Varaždin, te da ih je u Krapini Fizir zavarao i krenuli su pješice oko 200 metara do pripremljene jame. Osim Đurkina i Šafranka u pratnji je bio i sam komandant Hršak, a pratio ih je velik broj naoružanih partizana – dobrovoljaca.
Kad su putem svećenici i franjevci vidjeli da ne idu u Varaždin plačući su molili za milost, jer ništa nisu krivi, nisu bili vojnici nego svećenici, na što im je Hršak opsovao ustašku majku i rekao „da će ih on sada pomilovati”. Kada su došli do jame, prvo je ubio najstarijega među njima dr. Josipa Gunjčevića, koji je inače bio ravnatelj i vjeroučitelj gimnazije u Slavonskom Brodu, star 50 godina, vrlo cijenjen od pučanstva i učenika kao uzoran svećenik i ravnatelj.
Nakon njega ubijao je po redu ostale pucajući im također u glavu. Putem prema jami ti mučenici odbacivali su krunice, medaljice i komadiće kordi (pasića, m. o.) da bi na taj način označili svoj posljednji put prije smaknuća. Drugi dan su te uspomene pokupila mala školska djeca i odnijeli ih u Franjevački samostan u Krapini, gdje se i danas čuvaju kao relikvije pobijene braće.
Krvoločni komandant Stjepan Hršak danas bezbrižno živi s visokom mirovinom i naoružan tim istim „trofejnim pištoljem Walter 7,65 mm” kojim je poubijao 20 svećenika i franjevaca, u vili u elitnom dijelu Tuškanca u Zagrebu koju je dobio kao nagradu za „zasluge za narod”.
Hrvatske časnike koji su po dvojica bili vezani ubijali su pratioci šumarskim sjekiricama udarcima po sljepoočnicama tako da su odmah mrtvi padali u jamu.
U toj jami ubijen je i moj školski kolega Stjepan Barušić, kojeg je u Krapini preslušavao Ivica Fizir, što sam već ranije opisao.
Sve ove potankosti o tragediji tih hrvatskih mučenika ispričao nam je Mladen Šafranko 16. svibnja 1994. kada sam ga posjetio u društvu taksista koji me je vozio u Veliku Goricu, gdje je Mladen živio u Pleškoj 27a. Taksist se zove Tomislav Travnjak, stanuje u Zagrebu, Plješevička broj 12, a te je izjave slušao u mojemu prisustvu.
Na moj upit Mladenu koliko je ljudi, po njegovu sjećanju ubijeno u Maceljskoj šumi u svibnju i lipnju 1945. godine, on mi je odgovorio: „Preko 13.000 i ima oko 130 jama koje još nisu otkrivene.” Spomenuo je da ih ima u okolici Đurmanaca, Smiljanovoj grabi i sa zapadne strane Maceljske šume u pravcu Đurmanec – Rogoška Slatina. Na moj slijedeći upit odakle su mu poznate te lokacije i broj ubijenih ljudi, on mi je odgovorio da je bio u pratnji gotovo svim grupama koje su išle na strijeljanje i da je mnoge spasio odvezivanjem žice na začelju kolone.
Ljude iz logora u Oroslavlju strijeljali su navodno u nekoj velikoj šumi kod Krapinskih Toplica, a nadređeni komandant logora Mirkovca, Oroslavlja i sabirališta u Đurmancu bio je Stjepan Hršak koji je te logore obilazio s isljednikom Ivanom Đurkinom prevozeći ga na motoru Zindapp. Ovaj je odgovoran zajedno s komandantom Civilne OZN-e Leopoldom Horvatom zvanim Leo za sve pobijene vojnike i civile u Maceljskoj šumi.«
Popis ubijenih svećenika i bogoslova prema Kronici Franjevačkog samostana u Krapini
U samostanu su bili:
FRANJEVAČKA PROVINCIJA BOSNA SREBRENA
1. fra Ante Katavić, župnik, r. 1902.
2. fra Karlo Grabovičkić, vikar, r. 1912. – ubijen između 8. i 9. lipnja 1945. u Maceljskoj šumi, ali se ne zna lokacija niti tko ga je ubio.
3. fra Ivan Ivanović, kapelan, r. 1916.
4. fra Vitomir Mišić, bogoslov, r. 1921.
5. fra Domagoj Ćubela, bogoslov, r. 1924.
6. fra Alfons Katavić, maturant, r. 1924.
7. fra Paškal Vidović, brat laik
HERCEGOVAČKA FRANJEVAČKA PROVINCIJA
1. fra Metod Puljić, župnik, r. 1912.
2. fra Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919.
3. fra Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923.
U župnom dvoru su bili:
VRHBOSANSKA NADBISKUPIJA
1. don Jozo Perčinlić, kateheta, r. 1909.
2. don Marijan Ivandić, župnik, r. 1902.
3. don Miroslav Radoš, župnik, r. 1910.
4. don Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923.
5. don Dragutin Turalija, bogoslov, r. 1923.
ĐAKOVAČKA BISKUPIJA
1. don dr. Josip Gunčević, ravnatelj gimnazije u Brodu i kateheta, r. 1895.
2. don Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906.
3. don Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917.
KRČKA BISKUPIJA
1. don Nikola Ilijić, svećenik, r. 1913.
ZAGREBAČKA NADBISKUPIJA
1. don Stjepan Štromar, svećenik i kapelan u Mariji Bistrici, r. 1915.
2. don Branko Kukolja, bogoslov iz Marije Bistrice, r. 1921.
NB.
Jedan od oznaša Mladen Šafranko, koji je u Krapini spasio život Franu Živičnjaku tih krvoločnih partizanskih godina nakon 9. svibnja 1945. razotkrio je tajnu Maceljske šume istom Franu Živičnjaku nakon 1990. i dolaska slobode u Hrvatsku. Ekshumirane kosti nisu na stručan način obrađene, nije o ekshumaciji obaviještena rodbina, nisu identificirani pojedini svećenici, franjevci, časnici, vojnici i civili, što je ipak bilo moguće te je ova dobra volja i hrabrost Šafranka i Živičnjaka (koji su oba nakon otkrivanja tajne Macelja umrli pod čudnim okolnostima) djelomično polučila pravu priču o istini zločina u Maceljskoj šumi.
OBRED UKOPA I MISA ZADUŠNICA ZA ŽRTVE KRIŽNOG PUTA U MACELJU
Zagreb, 15. listopada 2005. (MIRIAM) – Od Hrvatske franjevačke provincije Svetog Ćirila i Metoda primili smo obavijest o »Obredu ukopa i misi zadušnici za žrtve Križnog puta u Macelju«. Objavljujemo je u cijelosti.
Draga braćo!
Obavještavam Vas da će u subotu 22. listopada u Macelju s početkom u 12.00 biti svečani obred ukopa i sv. misa zadušnica za žrtve Križnoga puta koje će predvoditi nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić.
U prigodi 60. obljetnice Križnoga puta s dužnim poštovanjem želimo u novu kosturnicu ispod Spomen križa svim žrtvama Križnoga puta u Macelju sahraniti žrtve, ekshumirane 1992. u Maceljskome gorju, među kojima je 21 svećenik i bogoslov. Medu žrtvama su i naša braća franjevci Provincije Bosne Srebrene fra Karlo Katavić, fra Karlo Grabovičkić, fra Ivan Ivanović, fra Vitomir Mišić, fra Domagoj Ćubela, fra Alfons Katavić i fra Paškal Vidović i Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM fra Metod Puljić, fra Darinko Mikulić i fra Julijan Petrović.
Molim Vas da dođete i svojom prisutnošću i molitvom iskažete poštovanje našoj braći mučenicima, žrtvama ljubavi prema Gospodu i domovini Hrvatskoj.
Očekujući Vaš dolazak bratski Vas pozdravljam!
fra Željko Železnjak,
provincijalni ministar
TRAGANJE ZA POBIJENIM HERCEGOVAČKIM FRANJEVCIMA
Zagreb, 5. svibnja 2005. (Glas Koncila) – Hoće li se razriješiti i rasvijetliti još jedan dio nepoznate, tragične sudbine i stradanja hercegovačkih franjevaca, koje ih je teško pokosilo pri samom kraju II. svj. rata i u poraću. U Zagvozdu kraj Imotskoga 6. – 19. travnja obavljeno je iskapanje masovne grobnice za koju se pretpostavlja da je skrivala nametnutu i prisilnu tajnu – da su u njoj tijela nekolicine svećenika, zajedno s drugim nevinim ljudima. Istraživanje je organiziralo vodstvo Hercegovačke franjevačke provincije na čelu s provincijalom fra Slavkom Soldom, povjerivši stručni dio arheologu prof. Tihomiru Glavašu, načelniku odjela za zaštitu kulturne i povijesne baštine u Ministarstvu prosvjete, znanosti, kulture i športa Zapadno-hercegovačke županije, do rata kustosa muzeja u Sarajevu.
Dvije trećine pobijenih franjevaca u nepoznatom grobu
Za tu zadaću pripremalo se dugo, čak i u onim olovnim vremenima kad se nije smjelo glasno o tome govoriti i čekalo neko drugo normalno vrijeme i društveno ozračje da se dođe do istine. Već od 1971., a možda i prije, Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji i franjevačkom samostanu u Širokom Brijegu dolazili su iz Zagvozda glasovi da su ondje pokopani ubijeni njihovi svećenici. Glasovi su bili ustrajni, a raščlanjujući tragične događaje i postupke zločinaca u Širokom Brijegu, došlo se do zaključka da bi ondje mogla biti osmorica širokobrijeških franjevaca koji su odvedeni iz hidroelektrane u Širokom Brijegu 8. veljače 1945. u smjeru Splita.
Tragom dojava iz Zagvozda otišli su + fra Vencel Kosir i + fra Vojislav Mikulić 1971. s još nekoliko kolega na mjesto za koje se govorilo da su ondje pobijeni fratri i njihov čvrsti zaključak je bio da po svemu to odgovara istini. Iste te godine osnovano je provincijsko povjerenstvo na čelu s + fra Bonicijem Rupčićem, a deset godina poslije (1981.) drugo, predvođeno fra Jozom Vasiljem, koji su tajno, u razgovoru sa živim svjedocima, pučanstvom i franjevcima koji su preživjeli ratne i poratne strahote, skupljali podatke o ubojstvima svih 66 hercegovačkih franjevaca. Činili su to i franjevci u svojim župama obrađujući i istražujući stradale župljane i istodobno ubijene fratre, koji su u tim župama rođeni ili bili na službi. Bilo je iznimno odvažno i hrabro to što je učinjeno 1971. kada su iz ratnog skloništa u samostanskom vrtu u Širokom Brijegu izvađene kosti dvanaestorice ubijenih i zatrpanih fratara i zajedno s ostatcima još šestorice pobijenih na drugim mjestima pokopani u širokobriješkoj samostanskoj crkvi. Poznata su mjesta ukopa još nekolicine njih no, ipak, od ukupno 66 za trećinu se znaju grobovi, a za dvije trećine je još uvijek nepoznato gdje su pokopani.
Nakon političkog prevrata 1990. nekoliko je širokobrijeških fratara s gvardijanom fra Mladenom Hrkaćem služilo sv. misu kraj masovne grobnice u Zagvozdu, a onda je došao rat. Nakon rata čekalo se da prođe neko vrijeme i donekle zacijele rane za poginulim i nestalim u Domovinskom ratu, kako bi se na miru pristupilo istraživanju u Zagvozdu, za čim je u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji postojala i tinjala stalna žarka želja. U studenom prošle godine Uprava Provincije osnovala je šesteročlano Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, a kada je provincijal fra Slavko Soldo 7. veljače 2005. na Širokom Brijegu, u prigodi spomena 60. obljetnice stradanja hercegovačkih franjevaca, obznanio osnivanje povjerenstva i pozvao sve one koji nešto znaju o njihovoj sudbini, osobito o mjestu gdje počivaju, ponovno je došla dojava iz Zagvozda. »Otišao sam 11. veljače u Zagvozd župniku don Jakovu Cikojeviću koji me je bratski primio i sastali smo se s čovjekom koji nam se javio, razgovarali s još dvoje, troje ljudi i shvatio sam da su ondje naša pokojna braća, širokobriješki fratri. Obavio sam i dogovor s općinskim načelnikom Zagvozda Boženkom Dedićem, koji nam je obećao svu pomoć, Provincijal mu je poslao i jednu zamolbu, i 6. travnja s prof. Glavašem počeli smo iskopavanja. Samo nam je bila želja i pomalo strah, i to bi nas jako ražalostilo, da u Zagvozdu, u kojem smo lijepo primljeni, zbog naših istraživanja među ljudima ne dođe do bilo kakvih nesporazuma i prijepora« – kaže fra Ante Marić, pročelnik Povjerenstva za pripremu kauze mučenika.
Za 14 dana rada, u zajedničkoj grobnici veličine 4x3 m, u mjestu Sudišće u zaselku Radićev Dolac, u župi Zagvozd, pronađeno je 18 kostura, od kojih je jedan bez lubanje. Ruke su im bile čvrsto vezane telefonskom žicom, a žica je bila i oko gležnjeva i vrata. Nađena je jedna krunica, puno gumbâ, jedan nožić za kalemljenje voća, upaljač, desetak zrna strjeljiva, krhotine stakla, a nije bilo ostataka obuće. Uključena su i svoj su posao obavila mjerodavna tijela vlasti Republike Hrvatske, policija, istražni sudac, zamjenik županijskog tužitelja, forenzičar, patolog, sudski vještak, inspekcijska služba. Pronađeni ostatci prevezeni su u Split i sad će stručnjaci reći svoje, a presudno će biti DNK-ispitivanje.
Na zajedničkoj grobnici mještani su od poslaganog kamenja napravili križ, bilo je zahrđalih metalnih poklopaca od lampiona za svijeće i dosta ostataka izgorenih svijeća. Ljudi iz Zagvozda kriomice su obilazili mjesto, palili svijeće i molili se. Pastiri su pričali da bi ovce i koze svuda okolo pasle, a blizu tog mjesta nisu nikada. Prema kazivanju svjedoka, a u Zagvozdu se o tome znalo i potajice i sa strahom pričalo, tu 
je dovedena skupina franjevaca i civila kad su u Široki Brijeg ušli partizani. Mučeni su u jednoj obližnjoj većoj kući, jauci su bili strašniji od pucnjeva oružja, i nakon što su ubijeni, bacili su ih na obližnju njivu mjesnog odbornika i samo malo površinski prekrili zemljom. Odbornik je tražio da se premjeste i to je zapovjeđeno četvorici ljudi iz sela, od kojih je jedan još živ, nastanjen u Splitu, ali jako bolestan i u Povjerenstvu drže da ne bi bilo čovječno uznemirivati ga razgovorom o tome. Mogli su ih baciti u prirodnu jamu udaljenu 50-ak metara, no iz poštovanja nisu to učinili i iskopali su im zajednički tajni grob.
»Naš cilj je da se sve istraži po najstrožim kriterijima. Provincija želi istinu, do nje se može doći i putem svjedočenja ljudi, u Zagvozdu ima još zajedničkih grobnica iz onog vremena, a za ovu govore da su u njoj fratri i civili sa Širokoga Brijega. Na temelju sudskoga vještačenja i najsuvremenijih metoda radit će se na utvrđivanju identiteta žrtava. Vodila nas je samo ljubav, da kroz nju dođemo do istine i da na dostojan način pokopamo našu subraću«, rekao je fra Ante Marić.
Ivan Kaleb
SASTANAK POVJERENSTVA ZA PRIPREMU KAUZE MUČENIKA HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA
Drinovci, 2. svibnja 2005. (MIRIAM) – Drugi sastanak povjerenstva za pripremu kauze mučenika održan je u Franjevačkom samostanu Sv. Petra i Pavla u Mostaru 29. travnja 2005. Nazočili su svi članovi Povjerenstva: fra Bazilije dr. Pandžić (Zagreb), fra Vendelin Karačić (Široki Brijeg), fra Jozo dr. Vasilj (Mostar), fra Jozo Zovko (Široki Brijeg), fra Branimir Musa (Humac) i fra Ante Marić, pročelnik Povjerenstva (Drinovci). Sastanku Povjerenstva nazočio je i provincijal fra Slavko Soldo.
Fra Vendelin Karačić je nakon uvoda pročitao Zapisnik s prve sjednice Povjerenstva. Nakon toga uslijedila je 2. točka: Izvješće o tijeku radova u Zagvozdu, koje je podnio fra Ante Marić. Članovi Povjerenstva imali su na uvid fotodokumentaciju ekshumacije te izvješće o svemu poduzetom. Fra Ante je izvijestio da su ekshumirana tijela s lokaliteta Sudišće – »Đogina ledina« sada na Patologiji u Splitu i da se nastavlja s forenzičarskom i patološkom obradom, a potom s DNK. Predmeti pronađeni uz tijela su u Muzeju Hrvatskih Arheoloških Spomenika u Splitu na čišćenju i zaštiti.
U 3. točci je dogovoreno da se ovaj posao iz Zagvozda privede stručno do kraja kako je i započet. Dogovoreno je da se nastave prikupljati podatci o ostalim lokalitetima te podatci o pobijenim fratrima, kako bi se njihovi životopisi napisali što vjernije i sa što više podataka te ih se tako predstavilo i otelo zaboravu.
Provincijal je u ime Uprave Provincije podržao i osokolio rad ovoga Povjerenstva.
TRAGOM POGUBLJENE BRAĆE
Mostar, 12. travnja 2005. – Nakon sv. mise u prigodi 60. obljetnice krvavog smaknuća hercegovačkih fratara na Širokom Brijegu 7. veljače 2005. i apela provincijala fra Slavka Solde da nam svatko onaj tko išta zna o mjestu njihova smaknuća ili bilo čemu drugom javi, ili Provincijalatu ili Povjerenstvu za pripremu kauze mučenika hercegovačkih franjevaca, došao je telefonski poziv iz Zagvozda (10. veljače 2005.) da su na lokalitetu Sudišće pobijeni i ukopani »širokobriški pratri«. Temeljem te vijesti pošao sam 11. veljače 2005. u Zagvozd župniku don Jakovu Cikojeviću. Tog sam dana sa župnikom bio kod Vladimira Čaglja (koji je zvao telefonom), potom kod Jakova Radića i kod kuće na Sudišću u kojoj su, po njihovim kazivanjima, fratri ubijeni. Dana 14. veljače, nakon sv. mise za pobijene mostarske fratre u franjevačkoj crkvi u Mostaru, Provincijal sastavlja zamolbu župniku i načelniku općine Zagvozd da nam dopuste i s nama budu na lokalitetu Sudišće, kako bismo utvrdili ima li tu ostataka ubijenih ljudi. Zamolbu su potpisali Provincijal i ja kao pročelnik Povjerenstva. Dana 25. veljače otišao sam u Zagvozd Župniku i s njim zajedno u zgradu općine g. Načelniku. Načelnik nam, pod Ur. br. 2129/06-01-05-01, 25. veljače 2005. dopušta utvrđivanje stanja na lokalitetu Sudišće uz »maksimalnu pomoć u obilježavanju mjesta pogibije i pronalaženju posmrtnih ostataka«.
Čim su vremenske prilike bile pogodnije, uz dopuštenje Provincijala, s prof. arheologije Tihomirom Glavašom krenuo sam na lokalitet. Bilo je to 6. travnja 2005. Po dogovoru smo od Župnika i načelnika Zagvozda dobili trojicu radnika i započeli radove na lokalitetu Sudišće. Pokusnim iskopavanjem se na dubini 40 – 50 cm naišlo na rebrene ljudske kosti. Strojno je podignut površinski sloj malog vrtlića te se pozornim arheološkim iskopavanjem nastavilo i pronađen je ukopni grob (cca 2,5 x 2 m) sa 17 tijela. Ruke su tih ljudi zavrnute na leđa i vezane žicom – sajlom, mnogima je ista žica oko vrata i oko gležanja. Odjeća je na njima strunula, kosti su u trošnom stanju. Naišli smo na puce, kopče od remenja i jednu krunicu. Tad smo 8. travnja obustavili radove i zajedno s Načelnikom općine pronađeno prijavili MUP-u. Policija je odmah izašla na lokalitet, a ja sam i prof. Glavaš dali iskaze. Oni su do izlaska istražnog suca obustavili sve radove i na lokalitetu danonoćno bdiju.
O ovome je obaviješteno i saborsko povjerenstvo RH preko gđe. Gordane Turić pismeno 6. travnja, a ja sam se i načelnik općine Zagvozd s njom i osobno sastali u Imotskom na Veliku Srijedu 23. ožujka 2005. kako bi ju zamolili za državnu potporu u slučaju da se naiđe na posmrtne ostatke. Obećana je svesrdna pomoć hrvatske države.
Istražni sudac na lokalitet dolazi u srijedu 13. travnja 2005. i tada će se pristupiti konačnom dovršenju arheološkog iskopavanja, potom će nastupiti forenzičari, patolozi i konačno DNK da bi se utvrdio identitet pronađenih tijela.
Htjeli smo sve ovo u miru i bez novinara privesti do konačnog ishoda, ali to danas valjda više nije moguće. Otežavajuće je bilo i to što se u župi Zagvozd već godinama javno na 10. travnja moli odrješenje za mučki ubijene na lokalitetu »Jerkuša – Šuvarev Dolac« i »Sudišće«. Stoga se ispričavamo i članovima Povjerenstva i svoj subraći u Provinciji da su vijest saznali s HRT-a. To nam ni u kom slučaju nije bila namjera.
O svemu što će se dalje događati cijela će Provincija biti na vrijeme obaviještena putem provincijskog glasila Mir i dobro Vijesti.
fra Ante Marić,
pročelnik Povjerenstva za pripremu kauze mučenika
OBLJETNICE MUČENIČKE SMRTI NAŠE BRAĆE I VJERNIKA PO BRATSTVIMA
Mostar, 8. veljače 2005. – Nakon što je obljetnica mučeničke smrti naše braće i vjernika u II. svj. ratu obilježena na Širokom Brijegu 7. veljače na razini cijele Provincije, mjesna bratstva obilježit će posebno i obljetnicu svojih članova. U Međugorju će se za sve njih 10. veljače u 18.00 slaviti sv. misa, u Mostaru će središnje obilježavanje biti 14. veljače svečanom sv. misom u 18.00, a na Humcu sv. misa je 15. veljače u 18.00. Počivali u miru Božjem.
60. OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI BRAĆE NAŠE PROVINCIJE
Mostar, 8. veljače 2005. – Jučer je na Širokom Brijegu obilježena 60. obljetnica mučeničke smrti 66-ice braće iz naše Provincije. Nevine i bez suda pobili su ih partizani. U 16.00 mnoštvo svijeta okupilo se pred nekadašnjim skloništem u samostanskom vrtu gdje su ubijena 12-ica braće, a 70-ak fratara na čelu s provincijalom fra Slavkom Soldom u procesiji je došlo iz crkve. Molitvu je predvodio fra Zdenko Karačić, gvardijan, a pjevanje širokobriješka Frama na čelu s fra Sretanom Ćurčićem. Gvardijan je izrekao i prigodnu riječ koju donosimo u prilogu. Slijedio je povratak u crkvu i sv. misa koju je predvodio fra Slavko Soldo, provincijal. Njegovu propovijed isto tako donosimo u prilogu. Za vrijeme propovijedi Provincijal je napomenuo da je osnovano Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Na licima okupljenih vidjela se radost zbog početka sustavnog rada na istraživanju svih činjenica vezanih za mučeničku smrt naše braće. Sredstva društvenog priopćavanja pomno su sve pratila, kao i prethodnih dana. Za vrijeme sv. mise pjevao je širokobriješki zbor pod ravnanjem fra Stanka Mabića. Naš najstariji fratar fra Kamilo Milas (93. godine), uputio je prigodno pismo koje donosimo u prilogu.
Prilog I.
Govor fra Zdenka Karačića, gvardijana
Ovim molitvenim skupom i činom vjere mi hercegovački franjevci i vjernički puk obilježavamo 60. obljetnicu mučeništva naših fratara koje su partizani poubijali 1943. – 1945., kao i mučeništvo svih pripadnika naše zavičajne Crkve. Mnogi su od njih doista svjesno i s predanjem u volju Božju »prali svoje haljine i obijelili ih u krvi Janjetovoj« (Otk 7,14) i u vlastitoj krvi. I kao što je krv Isusova božanski dar koji napaja životom njegovo otajstveno tijelo svetu Crkvu, tako je krv kršćanskih mučenika svjedočki plod vjere i uzvrat na Isusov dar kojim se s vjerničke strane udara pečat vjernosti do smrti svetom Savezu s Bogom. Jednako tako i s najvećim poštovanjem odajemo počast i svim drugim nevinim žrtvama, bez obzira na njihov svjetonazor, pripadnost i vanjske oznake koje su nosili. Svaka nevina žrtva rana je i bol ovog naroda, ove Crkve i ove zemlje.
Kao vjernici ponosni smo na svoje mučenike i uvjereni smo u istinitost Tertulijanove rečenice da je smrt mučenika sjeme novih kršćana. Nedvojbeno, ovaj narod u mučeništvu vlastitih sinova i kćeri neprestance nalazi okrjepu vjere i ustrajava na Isusovu putu. Zato častimo mučenike kao miljenike Božje, a njihovim mučiteljima i ubojicama opraštamo zločin krvoprolića. Ipak, ne možemo ni njima ni njihovim ideološkim potomcima oprostiti zločin od kojeg ne odustaju sve do danas: zločin laži u kojem ustrajavaju. Zaogrnuti plaštem antifašizma i osloboditelja oni i danas ubijaju povijesnu istinu stavljajući fratrima oružje u ruke i ustrajavajući u tvrdnji da su se Nijemci i ustaše »najjače utvrdili upravo u samostanu i crkvi« ovdje na Širokom Brijegu. Boli nas također činjenica što i počinitelji ratnih zločina i visoka politika još uvijek pribjegavaju zločinu prešućivanja ili umanjivanja broja naših žrtava. Tako i u nedavno objavljenoj knjizi »Povijest Osmog korpusa narodnooslobodilačke vojske Hrvatske« – čiji su pripadnici ovdje počinili zločine i kulturocid – njezin autor koji je i sam pripadao spomenutim postrojbama i koji se poziva na »jezik argumenata i činjenica, a ne na jezik ideološke ostrašćenosti«, priznaje smaknuće dvanaestorice fratara stavljajući im puške u ruke, a prešućuje ubojstvo još osamnaestorice onih koje nisu ubili na sam dan prestanka borbi nego koji dan kasnije. A da partizani nisu s puškama u ruci zatjecali fratre bjelodano pokazuje odvođenje fratara iz obližnjeg Izbična peti dan nakon osvajanja Širokoga Brijega 11. veljače 1945. kad su njih trojicu pograbili s oltara usred sv. mise i odveli ih naočigled prestravljenog puka te ih na nepoznatom mjestu ubili. Šestoricu su strijeljali nedaleko od crkve u susjednom Gornjem Gracu. Osmoricu su 8. veljače odveli prema Dalmaciji i otad se o njima ništa pouzdano ne zna. Jednog su fratra ostavili dva-tri dana na životu dok ih nije podučio rukovati hidroelektranom, potom su i njega ubili na nepoznatom mjestu. K tome, u svibnju 1945. iz čista mira partizani su ubili dvojicu fratara na Kočerinu, jednoga na pragu župne kuće, drugoga na bolesničkom krevetu, odgurnuvši od postelje njegovu majku koja ga je njegovala i pokušala ga zaštititi. Iz Mostarskog samostana 14. veljače partizani su odveli i, bez suđenja, ubili sedmoricu fratara. Neke su od njih bacili u Neretvu.
Da se ne bismo ogriješili o pijetet spomendana mučeništva, ne želimo odveć polemizirati s onima kojima nije stalo do istine, niti s onima koji jedne zločine osuđuju a druge prešućuju. No, osjećamo se dužnima govoriti o pojedinostima i okolnostima u kojima su naša braća podnijela mučeničku smrt, za pouku neupućenima i za orijentaciju dobronamjernima. Tek usputno postavljamo pitanje političkoj i medijskoj javnosti kako je moguće da sustavno zataškavaju ovakve zločine koji, usput rečeno, pravno ne zastarijevaju?
Kako su se fratri odnosili prema oružanoj borbi govori činjenica da su iz svoje zajednice isključili dvojicu klerika koji su se odazvali na vojnu mobilizaciju, a nisu se morali odazvati kao crkvene osobe. Napomenimo još i ovo – radi upornih sljedbenika »ideoloških istina«: ni knjižnice, ni školski kabineti, ni muzej, ni glazbeni instrumenti, poglavito kaleži i misnice nisu imali »puške u rukama« pa neka dođu »borci za hrvatsku stvar« i u krhotinama prepoznaju svoja »junačka djela«.
Da počinitelji zločina krvoprolića nisu počinili i zločin zataškavanja – uništili su, naime, samostanski arhiv, a matične su knjige spalili dvije godine nakon završetka rata – s lakoćom bi se moglo dokumentirati kako je gvardijan širokobriješkog samostana 1943. službeno i pod poslušnost od svih fratara tražio da mu predaju, ako tko od njih ima, bilo kakvo pa i ono trofejno vatreno oružje. Također bi se u samostanskoj kronici moglo pročitati da za čitavo vrijeme rata naoružane osobe nisu ulazile ni u samostan ni u crkvu, niti je iz njih ispaljen ijedan metak. (Fratri su prepričavali zgodu kako je jednom prilikom gvardijan zatekao njemačkog časnika u dnu crkve koji je s nutarnje strane zagledao toranj, a imao je za pasom revolver te ga zamolio da se udalji, što je Nijemac i učinio.)
U prošlom tjednu obilježena je 60. obljetnica oslobađanja zloglasnog logora Auschwitza i svijet je odao počast žrtvama holokausta. Mi također, i bez svijeta i zajedno sa svijetom, osuđujemo svaki zločin i jednako žalimo sve nevine žrtve pa i nevine žrtve pripadnika Osmoga korpusa i drugih partizanskih postrojbi. No, ujedno dižemo glas protiv onih koji još uvijek zataškavaju i prešućuju komunističko-partizanske zločine nad fratrima i narodom na Širokom Brijegu i diljem Hercegovine – gdje je ubijen svaki drugi franjevac i na tisuće civila – a isto tako i protiv onih koji ne odustaju od zločina laži proglašavajući nevine žrtve zločincima i oslobađajući sebe krivnje trpanjem žrtava pod ustašku kapu. Ujedno pozivamo sve ljude dobre volje da »provodimo u život istinu u ljubavi« (Ef 4,15), da upoznajemo istinu i istina će nas osloboditi (usp. Iv 8,32).
Prilog II.
Propovijed fra Slavka Solde, provincijala
Draga moja braćo franjevci, poštovani članovi obitelji naših pobijenih fratara! Draga braćo i sestre u Kristu!
I ove je godine došao 7. veljače; šezdeseti put od onoga bolnog ovdje na Širokom Brijegu 1945. Okupljeni smo u velebnoj širokobriješkoj bazilici koja upravo ove godine slavi svoju 100. obljetnicu. Moj predšasnik u službi, drage uspomene pokojni fra Leo dr. Petrović, nazvao ju je »našom kolijevkom«. To je onaj fra Leo kojega su partizani, 14. veljače 1945. s još šestoricom subraće, svezanih ruku i nogu i s vrećom na glavi odvezli iz mostarskog samostana, ubili i bacili u Neretvu. A ova, »naša kolijevka«, širokobriješka bazilika, gledala je kako joj neprijatelji svega vjerskog, crkvenog, hrvatskog i fratarskog odvode čestite sinove, ubijaju ih, spaljuju i zatrpavaju u ratnom skloništu.
Ubili su partizani 1945. našega provincijala fra Lea Petrovića, čelnog čovjeka naše franjevačke zajednice. Ubili su gvardijana ovoga samostana fra Andriju Jelčića. Iz samostana na Širokom Brijegu, nakon 400 godina turskih krvavih progona, nanovo su iznikli naša provincija i naša biskupija. Zato je služba gvardijana u ovom samostanu uvijek u Provinciji bila prva služba do one provincijalove. Ubili su gvardijana mostarskog samostana fra Grgu Vasilja, čelnog čovjeka samostana koji je davao ritam cjelokupnom životu Hrvata katolika u Hercegovini. Ubili su ravnatelja Gimnazije fra Radu Vukšića, odgojitelje sjemeništaraca fra Dobroslava Šimovića i fra Borislava Pandžića, ravnatelja konvikta i odgojitelja vanjskih đaka fra Fabijana Paponju te desetke župnika, kapelana i klerika. Obezglavili su, u najdoslovnijem smislu riječi, našu franjevačku zajednicu i htjeli je uništiti i spaliti. Pogubili su partizani preko 200.000 hrvatskih razoružanih vojnika na Bleiburgu i Križnom putu, a 10% od njih bili su vjernici s područja naše Provincije, ove krševite Hercegovine.
Opet je ova zemlja zalivena krvlju, shrvana tugom, obukla crninu, ali u isto vrijeme je još jače vapila Bogu i još jače stegnula krunicu među prstima. Poveselili su se zlobnici da su uspješno obavili svoj posao. Tko se i malo opirao njihovu zlu, bio je osuđen na dugogodišnje zatvorske kazne i čamio u komunističkim tamnicama. Ljudi su na sve strane svijeta tražili sklonište, odlazili s tugom u srcu iz svoje drage zemlje. Oni što su ostali, trpjeli su, šutjeli i strpljivo čekali. Bilo je i radosnih trenutaka. Stasala su nova pokoljenja. Smrt je opet ostala praznih ruku, a zločinci s teretom krivnje u svome srcu. Gdje ti je smrti pobjeda? Gdje ti je žalac? Tvoja je snaga grijeh, a naša je snaga Krist. On daje neuništivi, vječni život našim dragim pokojnima. Jer dok su ih vodili na stratišta, usne su im izgovarale molitve naučene još od djetinjstva. Glavom su im prolazile postaje Isusova križnog puta. Uz svoju je djecu ova zemlja Hercegovina stajala kao majka Makabejka uz svoje sinove i bodrila ih: Sinko moj, devet sam te mjeseci pod srcem nosila, tri godine dojila, naučila te jezik tvojih otaca i njihovu vjeru. Vidio si kako ti je otac i kako su ti braća s pjesmom otišli u raj. Ne sramoti ih.
Duboko u svijesti fra Lea, fra Rade, fra Marka i sve naše braće bio je živo nazočan Krist, jer njemu su posvetili svoje živote. Krist koji pred Pilatom šuti i trpi. Krist koji je prigrlio svoj križ. Onaj Krist koji na križu umire, ali koji je nakon tri dana pobijedio smrt i slavno ušao u puninu života. On im je stajao pred očima, krijepio ih i hrabrio. Znali su da je najveća žrtva za uzvišene ideale najsnažnija propovijed. Ona odjekuje u svijesti naraštaja i odgaja im srca za vrjednote koje nadilaze naš život u vremenu. I oni su plod takve snažne propovijedi, vjere zapečaćene mučeništvom, svojih velikih predšasnika, fratara iz samostana Sv. Ivana Krstitelja iz Konjica, iz samostana Sv. Ante iz Mostara i Sv. Katarine iz Ljubuškog, tolikih časnih sinova Sv. Franje koji su vjerni svom Učitelju podnijeli strašne muke: smaknuti na turskom kocu, bačeni s njihovih ćuprija. I osjećali su, a ne samo znali, poznatu rečenicu: Vaša je krv sjeme novog života. Zato su je dali odvažno i s ljubavlju da život ne usahne, da njihovo duhovno potomstvo živi. I život je iz njihove žrtve niknuo i narastao. Evo ga danas ovdje u ovom svetištu! U prostoru nad koji se onda bila nadvila tama zla, svjetlo njihove vjere ne prestaje svijetliti. Danas, se pokraj relikvija mučenika čuje zahvalna molitva i pjesma. Ovaj posvećeni prostor pamti i rane i vjernost, i bol i ponos. Nad njim bdije i svojim zagovorom ga prati zaštitnica ovog svetišta i naše redovničke obitelji, Marija na nebo Uznesena Majka Kristova i Majka Crkve, Ona, vjerna službenica Božja koja svojom vjernošću Bogu i svojom majčinskom ljubavlju spaja nebo sa zemljom, premošćuje vrijeme i prostor.
Braćo i sestre, otvorimo danas svoja srca i svoje duše da bismo ih osnažili i oplemenili vjerom i ljubavlju prema Bogu i čovjeku, prema vrjednotama za koje su živjeli i život svoj položili naša braća kojih se danas sa zahvalnošću i ponosom spominjemo. Nadahnimo se onim za što su se oni žrtvovali i slijedimo ih u ljubavi i vjernosti. Zaželimo ih nositi u srcu da nam oplemene srca, imati ih u duši da nam duše ne klonu, osvježiti ih u mislima da nam sjećanje ne izblijedi! Jer želimo ih slijediti korak u korak da ne skrenemo s puta kojim su oni hodili.
Zato je naša Zajednica koncem prošle godine osnovala Povjerenstvo koje će sve učiniti da što bolje prouči i osvijetli život i djelo ovih vrsnih redovnika, naše braće franjevaca. Želimo da budu zapamćeni, da se spomen na njihov život i njihovo svjedočenje ne zaboravi nikada. Želimo ih predstaviti majci našoj katoličkoj Crkvi, u čijem su krilu odgojeni, da ih uzdigne na čast oltara i tako stavi za primjer mnogima. U vrijeme komunizma, u vrijeme strahovlade onih koji su našu braću na pravdi Boga pobili, nismo bili u mogućnosti ovu namisao ostvariti. No, fratri, ovoga samostana i naše Provincije, 1971. njihove su kosti iz ratnog skloništa, iz samostanskog vrta i kosti onih koji su strijeljani kod crkve u Mostarskom Gracu, sahranili u ovu baziliku. Na taj su način u onim teškim vremenima, kad su i zidovi imali uši, dali oduška svojoj ljubavi prema našoj pobijenoj braći.
Kad ovo govorim ne mogu se ne sjetiti svih onih sinova i kćeri našega naroda po čijoj smo žrtvi u Domovinskom ratu došli do ovog trenutka na putu k slobodi. Znamo kako je težak i bolan taj put slobode. U njega su ugrađene žrtve i životi svih onih koji su kroz našu dugu i mukotrpnu povijest, i ovu najnoviju, živjeli i svoje živote polagali za krst časni i slobodu zlatnu. Svi su oni krasna propovijed nama danas. Mučeništvo je savršeni oblik kršćanskog življenja i svjedočenja. Ono je ono zrno pšenice o kojem čitamo u Evanđelju, zrno koje je strunulo da bi nastao klas. Ono je onaj život koji je sačuvan jer se žrtvovao. Ono je ona svetopisamska i evanđeoska istina o životu objavljena u Betlehemu, na Kalvariji i uskrsnom jutru. Naučimo tu istinu o životu i u nju se uključimo. Posebno je to važno staviti sebi u zadatak danas kad se sve više gubi prava ljestvica vrjednota. Ne smatrajmo prokletstvom kad nas na životnom putu susretne križ, patnja koja se ne može zaobići, progonstvo koje nismo zaslužili. Radije smatrajmo prokletstvom grijeh i ne dopustimo da nepravda i zlo nama ovladaju. Budimo redovnici, budimo ljudi, u svemu slični onima koje častimo i hvalimo. Ne zaboravimo, najveća je poruka mučeništva nasljedovanje. Mučenici su za svoje uvjerenje položili život, prolili svoju a ne tuđu krv, mi trebamo iz njihove žrtve izrasti, procvasti i donijeti plod.
Molim svu svoju braću franjevce, sve vas, dragi vjernici, i sve ljude dobre volje kojima je stalo do istine, što god znadete o našoj pobijenoj braći stavite na jedno mjesto, dajte našem provincijskom Povjerenstvu da to pohranimo u Pismohranu naše Zajednice. Braću iz Povjerenstva molim da sve s poštovanjem i marljivo prouče, kako bismo Crkvi i Svijetu dali doličan, čestit i istinit glas o njima. Sve ono što je napisano i sve ono što ćemo napisati, neka bude njima na čast, Bogu na slavu, a nama svima za pouku i životnu školu. Molim sve ljude dobre volje do kojih dopire ili će doprijeti ova molba, a znaju gdje su ili gdje bi mogli biti grobovi i mjesta smaknuća naših fratara, neka nam dojave da ih dolično sahranimo u ovoj bazilici, našoj kolijevci. Jer njima je mjesto ovdje do svoje subraće u temeljima naše Provincije, koje su oni svojom žrtvom dodatno učvrstili.
Amen!
Prilog III.
Pismo fra Kamila Milasa, našeg najstarijeg fratra
Mnogo poštovani oče Provincijale!
Poštovani oče gvardijane!
Draga braćo fratri!
Dragi puče!
Kao najstariji član Hercegovačke franjevačke provincije sve vas danas okupljene u povodu 60. obljetnice stradanja naših fratara na dragom Širokom Brijegu pozdravljam franjevačkim pozdravom Mir i dobro!
Žao mi je da zbog godina i bolesti ne mogu danas biti s vama na Širokom Brijegu i pomoliti se zajedno za naše mučenike, koji su bili moji odgojitelji i profesori.
Jutros dok molim za svih naših šezdeset i šest mučenika i u isto vrijeme dok se molim njima, prisjećam se 1961. Tada smo prvi put predvodili sv. misu za njih u crkvi na Širokom Brijegu. Jutri u 5.30 crkva je bila puna. Tadašnji gvardijan fra Blago Karačić zaplakao je na početku sv. mise, a za njim fra Zlatko Sivrić i ja te onda i svi vjernici u crkvi.
Neka nam naši mučenici budu primjer i poticaj kako se voli i živi za našu Provinciju, Crkvu i narod!
Neka vas sve danas okupljene na Širokom Brijegu po zagovoru našeg serafskog oca Sv. Franje blagoslovi Svemogući Bog, Otac i Sin i Duh Sveti!
Čitluk, 7. veljače 2005.
fra Kamilo Milas
OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI NAŠIH FRATARA NA RAZINI PROVINCIJE
Mostar, 31. siječnja 2005. – U samostanu na Širokom Brijegu 7. veljače naša Provincija obilježit će obljetnicu mučeničke smrti naših fratara. Priprema za spomen-slavlje započinje trodnevnicom 4. veljače u 17.00. Na sam dan obljetnice program započinje u 16.00. Sastojat će se od okupljanja vjernika na mjestu mučeništva, ophoda svećenika, ministranata i članova Frame od sakristije do mjesta mučeništva, paljenja svijeća i polaganja cvijeća, svetopisamskog čitanja i molitve vjernika, prigodne riječi gvardijana širokobriješkog bratstva. Potom se nastavlja ophod prema crkvi. Slijedi koncelebrirana sv. misa koju predvodi fra Slavko Soldo, provincijal. Sva braća svećenici, redovnici, redovnice i narod Božji pozvani su sudjelovati u ovom molitvenom i spomen-slavlju. Fratri se mole da o ovoj proslavi obavijeste puk, a posebno rodbinu ubijenih fratara.
OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI NAŠE BRAĆE
Mostar, 24. siječnja 2005. – Uskoro će mjesec veljača kada čitanje Nekrologija po našim samostanima najduže traje. U tom je mjesecu 1945. najviše fratara naše Provincije bilo nemilosrdno pogubljeno. Krivnja im je bila ta da su katolički redovnici. Pogubljeni su, dakle, »In odium fidei«. Najviše ih je u jednom danu pogubljeno u našem bratstvu na Širokom Brijegu.
Neprijatelji naše vjere, metkom u zatiljak i spaljivanjem dvanaestorice profesora čuvene Širokobriješke gimnazije 7. veljače 1945. na Širokom Brijegu, htjeli su ubosti u srce našu Provinciju i uništiti je u ovom samostanu u kojem je nastala. No, dogodilo se upravo suprotno njihovu očekivanju. Kolijevka naše Provincije dodatno je osnažena svjedočkom krvlju mučenika i neizbrisivo ubilježena u vjerničkoj svijesti naroda i fratara. Tako je izvorište naše Zajednice postalo i njezino svetište.
Zbog toga je samostansko bratstvo na Širokom Brijegu izabrano za mjesto, a 7. veljače za dan kad se kao Provincija sjećamo sve naše braće koji su vlastitom krvlju posvjedočili svoju vjeru i ljubav u uskrslog Gospodina.
Pozivamo svu braću da uznastoje svoje poslove tako uskladiti da bi mogli sudjelovati na slavlju. Gvardijani pojedinih bratstava ako su ozbiljno spriječeni, neka pošalju svoje zastupnike. Isto tako neka o ovom slavlju obavijeste vjernike.
Mole se sva braća da se tijekom veljače, u našim samostanskim bratstvima i mjestima u kojima služimo, održe posebna misna slavlja u spomen na pobijene fratre i tisuće vjernika koji su pali kao žrtve u II. svj. ratu i poraću te u Domovinskom i drugim ratovima.
