1. IDENTIFICIRANI UBIJENI HERCEGOVAČKI FRANJEVAC
Mostar, 12. veljače 2006. (MIRIAM) – Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM sa sjedištem u Mostaru u II. svj. ratu i poraću pretrpjela je goleme ljudske gubitke. Tzv. NOV, partizani, bez suđenja i krivnje ubili su 66-oricu fratara. Ukopna mjesta njih 27-ice su poznata, dok za njih 39 još uvijek se ne zna gdje počivaju.
Dana 8. veljače 1945. iz fratarske hidrocentrale, podno samostana Široki Brijeg, u smjeru Splita partizani su odveli 8 hercegovačkih franjevaca, koji su hidrocentralu i fratarsku mlinicu izabrali kao sklonište jer je samostan bio granatiran. Od toga im se dana gubi svaki trag. Njihova su imena: fra Andrija (Jozo) Jelčić, fra Radoslav (Ivan) Vukšić, fra Bonifacije (Ante) Majić, fra Fabijan (Jakov) Paponja, fra Leonard (Mijo) Rupčić, fra Miljenko Ivanković, fra Melhior (Jerko) Prlić i fra Fabijan (Jozo) Kordić.
Provincija je htjela saznati za mjesto njihova ubojstva, kao i mjesto ubojstva ostalih fratara, ali to nije mogla učiniti zbog velikog progona komunističkog režima, o čem između ostaloga svjedoče godine zatočenja preživjelih fratara. Političkim popuštanjem u vrijeme Hrvatskog proljeća iz Zagvozda stižu sve jači glasovi da su na lokalitetu Sudište pobijeni širokobriješki fratri. Fratri su išli izvidjeti koliko se moglo o čemu se radi. Dolaskom slobode i slobodnih stranačkih izbora na tom je lokalitetu i na lokalitetu Šuvarov Dolac slavljena sv. misa 1990. i svi su na glas govorili da su na Sudištu na Đoginoj Ledini ukopani širokobriješki fratri i civili, njih 18. Potom je stigao Domovinski rat i svježe žrtve pa se prestalo s istraživanjem ovih lokaliteta.
Približavanjem 60. obljetnice njihova smaknuća, Provincija je 4. studenoga 2004. u Mostaru na sjednici Uprave osnovala Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika s namjerom da se izuče životi ubijene braće i o njima skupe svi dostupni podatci, kako bi se jednoga dana sve to predočilo Crkvi i pokrenuo postupak za njihovo proglašenje mučenicima za vjeru. Pročelnik Povjerenstva postao je fra Ante Marić. Na komemorativnoj sv. misi na Širokom Brijegu 7. veljače 2005. provincijal fra Slavko Soldo zamolio je sve koji išta znaju o pobijenim hercegovačkim fratrima da to jave Povjerenstvu. Tako je 9. veljače ponovno iz Zagvozda stigao glas o pobijenim širokobriješkim fratrima i civilima. Pročelnik Povjerenstva je već 14. veljače pošao župniku Zagvozda don Jakovu Cikojeviću i načelniku općine Zagvozd g. Boženku Dediću s pismenim zahtjevom Provincijalata i Povjerenstva: »… da nam pomognu da to mjesto arheološki pregledamo i utvrdimo pravo stanje …«. Općina Zagvozd je po svom načelniku g. Boženku Dediću 25. veljače 2005. odgovorila: »U svezi Vašeg dopisa koji se odnosi na mjesto pogibije širokobrijeških fratara na lokaciji Sudišće u općini Zagvozd spremni smo Vam maksimalno pomoći u obilježavanju mjesta pogibije te pronalaženju posmrtnih ostataka. Isto tako dajemo Vam suglasnost za sve potrebite radnje u pogledu ekshumacije…«.
Dana 6. travnja 2005. Pročelnik Povjerenstva je s prof. arheologom Tihomirom Glavašem, ravnateljem Zavoda za zaštitu spomeničke baštine županije Zapadnohercegovačke i profesorom na Sveučilištu u Mostaru, uz nazočnost načelnika općine Zagvozd i župnika don Jakova Cikojevića, otpočeo arheološke istražne radove na mjestu koje su mještani označili. Ubrzo su otkrivena masakrirana tijela, njih 18. O tom je izvješćena policija te je 14. travnja 2005. na očevid izašao g. Marko Brdar, istražni sudac Županijskog suda u Splitu, Živana Marušić, zamjenica županijskog državnog odvjetnika u Splitu, Marija Definis-Gojanović, liječnica vještakinja i djelatnici krim-tehnike MUP-a u Splitu. Arheološko-istražni radovi i ekshumacija trajali su do 19. travnja 2005. kad su tijela, njih 18, prebačena na Zavod za patologiju i sudsku medicinu KB Split radi daljnje obrade.
Forenzičarskom i DNK obradom na Patologiji u Splitu utvrđeno je da su svih 18 tijela muške osobe srednje životne dobi. Kosturi su im bili u slabom stanju zbog neuvjetnog ukopa. Sve su lubanje bile zaživotno slomljene, a na većini tijela uočljivi su zaživotni tragovi mučenja. U većini su tijela bila zrna streljiva, a svima su ruke bile vezane žicom, mnogima i vratovi i noge.
DNK analizom dokazano je da je jedno od ekshumiranih tijela posmrtni ostaci fra Melhiora Prlića. Za identifikaciju je uzet krvni uzorak njegova bratića Vinka Prlića iz Sovića. Da bi se utvrdio identitet i drugih tijela, nastavlja se započeti rad na Patologiji u Splitu.
Fra Melhior (Jerko) Prlić rođen je u Sovićima, župa Gorica, 27. srpnja 1912. Roditelji su mu bili Ambrozije i Anica r. Vlašić. U Franjevački red stupio je kao tercijar u Mostaru 3. kolovoza 1935. U novicijat na Humcu stupio je kao časni brat 11. srpnja 1937. Jednostavno je zavjetovan 12. srpnja 1938., svečano 18. prosinca 1941. na Širokom Brijegu. Radio je kao stolar u samostanskoj stolarskoj radionici na Širokom Brijegu.
OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA
Široki Brijeg, 8. veljače 2006. (MIRIAM) – Na Širokom Brijegu 7. veljače na razini Hercegovačke franjevačke provincije obilježena je 61. obljetnica mučeničke smrti 66-ice fratara. Proslava je u 16.00 započela svečanom procesijom i molitvom pred ratnim skloništem gdje su fratri zapaljeni. Prigodni govor tom je prilikom izrekao gvardijan fra Branimir Musa. Obilježavanje obljetnice nastavljeno je u crkvi gdje je svečanu suslavljenu sv. misu predvodio i pod njom propovijedao provincijal fra Slavko Soldo. Obljetnici je nazočilo 70-ak redovnika i svećenika, velik broj redovnica i puk Božji koji nije sav mogao stati u prostranu širokobriješku crkvu.
Provincijalovu propovijed donosimo u cijelosti.
Poštovana braćo i dragi vjernici!
Kad smo prije koji mjesec dana počeli s obnoviteljskim radovima na provincijskoj knjižnici koja je u Domovinskom ratu oštećena i zato trenutno neuporabljiva, bili smo najprije potreseni, a onda ugodno iznenađeni. Skrivene iza knjiga pronašli smo dragocjene stvari koje su nam braća ostavila s namjerom da ih pronađemo kad za to dođe vrijeme. Visoko na policama iza knjiga pronašli smo požutjeli svijeni papir s natpisom »Važno, ne bacati«. Kad smo odmotali papir, našli smo okrvavljenu plahtu i dodatnu poruku »krv mučenika«. Bila je to plahta na kojoj je u Kočerinu bolestan ležao naš, dvadeset šestogodišnji fra Andrija (Topić) kad su ga partizani 1945. ubili. Učinili su to na očigled njegove majke koja ga je u bolesti njegovala. Koji dan kasnije, na policama iza knjiga, pronašli smo kutiju od cipela na kojoj je opet bilo napisano upozorenje: »Važno, ne bacati«. Kad smo ju je otvorili, pronašli smo drugu pisanu poruku: »Misno posuđe kojim se služio fra Smiljan Zvonar i ostali«. Tu je bila jedna obična staklena čaša koja je služila za kalež, dvije male staklene bočice od lijekova koje su služile kao gostarice, jedna metalna kutijica u kojoj su čuvali hostije, poleđina od košulje koja je služila za oltarnik i par manžeta, završetaka rukava od košulje, koji su najvjerojatnije služili za purifikatorij. Domalo smo pronašli i nagorjeli fra Borislavov (Pandžić) časoslov kojeg je držao stisnuta u ruci dok je s drugom braćom gorio u ratnom skloništu ovdje na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. Sve nam je to osvježilo sjećanje na ne tako davnu prošlost i na ovaj dan koji nas je i ove godine okupio na spomen slavlje u kojem se sjećamo 66-ice naše braće koja su nedužna pobijena u ratu i poraću II. svj. rata i mnoštva vjernog puka koji je jednako tako nevin stradao.
Široki Brijeg je nama fratrima iz više razloga posebno u srcu. Istakao bih ovom prigodom samo neke od njih. Nakon što su Turci 1563. srušili i naš samostan Sv. Ante u Mostaru, ovdje smo 23. srpnja 1846. ponovno udarili temelje svoje nazočnosti u svom zavičaju, u svojoj Hercegovini, u kraju iz kojega smo nikli i kojega kao pečat na svom biću nosimo. Na ovom Brijegu i u ovom samostanu doživjeli smo kao Zajednica najuspješnije i najteže trenutke u svojoj 160 godina dugoj povijesti. Ovdje smo podigli najljepšu crkvu u Hercegovini, izgradili institucije bitne za našu Zajednicu, razvili ih do zavidne razine. Ovdje smo, upravo na današnji dan, 1945. doživjeli, ljudski gledano, strašan udarac. Komunisti su ovdje zaigrali svoju okrutnu igru. Pobili su svu našu braću u ovom samostanu s namjerom iskorijeniti Zajednicu uništavajući njezine ključne odgojne ustanove. Zatim su nastavili svoj strašni naum oduzimajući život svakom od braće gdje bi ga god našli. Već ste više puta čuli, ali neka i mlađi čuju a stariji ne zaborave: usmrtili su ih 66-icu. Bijaše to više od jedne trećine Provincije.
Ondašnji provincijal, blage uspomene, fra Leo Petrović, vrstan i učen redovnik i poglavar, u jednom službenom dopisu pisanom 7. veljače 1944., dakle točno godinu dana prije onih strašnih događaja na Širokom Brijegu, piše da pogon Provincije broji 591 osobu. Tu su uključeni svi: fratri, profesori, sjemeništarci, klerici i provincijski radnici. U prvom rasporedu osoblja, ili tabuli, napravljenoj nakon komunističkih progona, u svibnju 1945., njegov nasljednik u upravljanju Provincijom imao je na raspolaganju samo 60-ak fratara. Provincija je, dakle, sa skoro 600 ljudi za dva – tri mjeseca spala na šezdesetak. Partizani su na okrutan način, bez ikakva sudskog procesa ubili nedužne redovnike. A usmrtili su spomenutog provincijala fra Lea Petrovića, zatim širokobriješkog i mostarskog gvardijana, širokobriješkog samostanskog vikara, 12 aktualnih profesora na širokobriješkoj gimnaziji, među njima ravnatelja gimnazije i ravnatelja konvikta te meštra sjemeništaraca i vanjskih đaka. Ubili su jednog profesora teologije, 10 umirovljenih, starih i bolesnih fratara svećenika, 8 klerika, 3 mladomisnika, 14 župnika, 8 kapelana, 3 časna brata, 2 fratra vjeroučitelja na građanskoj školi, 1 fratra visokog državnog službenika. Rastjerali su sav podmladak iz gimnazije i konvikta, a bilo je tu više od 400 đaka i naših klerika. Oduzeli su nam gimnaziju i teologiju i svim našim odgojnim ustanovama zabranili daljnje postojanje. Učinili su to tako temeljito da se neke od njih nikad nisu uspjele obnoviti do dana današnjega.
Upitamo li se zašto su to uradili, zašto su pobili fratre, odgovor na ovaj upit nakon 61 godinu isti je i sve jasniji: samo zato što su bili svećenici-franjevci, jako povezani sa svojim narodom iz kojeg su ponikli. Uz dušobrižničku skrb, bili su tom narodu vođe i učitelji, do kraja odlučni izvesti ga iz nepismenosti i bijede. Poslani od svoje Zajednice, pohađali su najbolja europska učilišta, stjecali znanje i vraćali se u Hercegovinu da bi to prenijeli na naše mlađe. Nastojali su živjeti franjevački skromno, čestito i sveto. Narod su odgajali da bude vjeran Bogu, Crkvi i svojoj obitelji. Vjernički puk je prepoznao njihovu ljubav, prihvatio ih kao svoje i s njima ostao neraskidivo povezan. A progonitelji su postupili kao i svi njihovi predčasnici kroz povijest. Da bi ovladali narodom i prinudili ga prihvatiti njihovu bezbožnu ideologiju, mislili su, udarit ćemo pastire i stado će se razbjeći. Lako ćemo onda obračunati s njima, njihovom vjerom i Crkvom. Ali duboko u vjerničkoj svijesti, ovog kraja i ovog čovjeka, žive riječi Krista Spasitelja: »Tada će vas podvrći mukama i ubijati vas… Ustat će mnogi lažni proroci… Razmahat će se bezakonje i ljubav će kod mnogih ohladnjeti. Ali tko ustraje do konca, bit će spašen« (Mt 24, 9 – 13). Mučitelji nisu znali da ovaj vjernički narod, da Kristovi vjernici, znaju kako umirući ostati na životu.
Svoj naum uništenja naše Provincije, nakon ubilačkog naleta na širokom Brijegu i u Mostaru, nastavili su lažnim, namještenim sudovima i osudama fratara i narodnih prvaka na dugogodišnje robije. Odvodili su ih u najteže zatvore koje su za njih pripravili. Dok su samostani po Hercegovini zjapili prazni, preživjelim fratrima punili su se njihovi zatvori. Tako je zatvor u Zenici, onih poratnih godina, postao najbrojniji samostan hercegovačkih franjevaca. Tu ih je znalo biti preko 20 u isto vrijeme. Iz tog doba je i ono »misno posuđe kojim se služio fra Smiljan Zvonar i ostali«. Kao i u prvim kršćanskim vremenima, progonstva nisu donijela učinke koje su progonitelji očekivali. Na sve progone i fratri i narod odgovorili su još čvršćom vjerom, stavljajući svoje pouzdanje u Gospodina. Jezike su im kliještima čupali, ali od njih nisu mogli čuti riječ kojom bi se odrekli svoje ljubavi prema Bogu, Crkvi i svom franjevačkom redu.
Povijest progonitelje vjere pamtiti po njihovu zlu. Crkva moli da ih što manje bude. A oni koji su podnijeli progonstvo zbog svoje vjere, nastavljaju živjeti u pamćenju Crkve. Ona se njihovom žrtvom nadahnjuje i snaži. Patnje i stradanja naše subraće Zajednica nikad nije zaboravila. I u najteža vremena komunističkih progona, svake je godine uoči njihove pogibije u nedjeljnim obavijestima najavljena sv. misa za pokoj njihove duše. I uvijek su te sv. mise, posebno na Širokom Brijegu, privukle mnoštvo vjerničkog puka. Narod je s preživjelim fratrima molio za njih i za tisuće vjernika pogubljenih od istog komunističkog režima. Naša starija braća prenosila su svoja sjećanja na mlađe. Htjeli su da se ne zaboravi. Htjeli su da, kad za to dođe povoljno vrijeme, pođemo u potragu za njihovim rasijanim kostima. Za grobove 39-ice još uvijek ne znamo. Od njih 66 samo su 27-ica s poznatim mjestom ukopa: Široki Brijeg (u crkvi) 18, na Čitluku 3, na Kočerinu 2, u Međugorju 1 i, od 22. listopada 2005., u masovnoj grobnici u Maceljskoj Šumi u mjestu Fruki u župi Đurmanec 3. Htjeli bismo pronaći i sve ostale i ispričati istinu o njihovim životima. O tome kako su svome narodu služili i kako su na pravdi Boga poubijani. U tu svrhu smo i osnovali naše Provincijsko povjerenstvo za pripremu kauze mučenika koje marljivo radi svoj posao. U Zagvozdu smo pronašli i ekshumirali 18 tijela. Prema kazivanju ljudi ovoga kraja to bi trebali biti posmrtni ostatci naših fratara. Trenutno su na patologiji u Splitu gdje se najsuvremenijom metodom to treba provjeriti. Ako se dokaže da se radi o našoj subraći, a za to ima ozbiljnih pokazatelja, bit će sahranjeni ovdje u ovoj bazilici. Tako ćemo uraditi i sa svima ostalima, ako Bog da pa ih pronađemo. U tijeku je prikupljanje podataka i proučavanje životnog puta svakog pojedinog od njih. Za ovu smo obljetnicu napravili plakate sa svim fotografijama ubijenih fratara. Učinili smo to zahvaljujući zauzetosti pročelnika Povjerenstva i našeg arhivara, a i vidovitosti provincijala fra Lea Petrovića. On je, samo godinu dana prije pogibije, i svoje i ostalih, uputio braći pismo u kojem između ostaloga piše: »Odluka je bila da po mogućnosti imamo snimke svih naših članova. (…) Neka se ne propusti to učiniti. Bit će ove snimke za poznije fratre zanimljive u mnogom pogledu: Ratni su dani, naša je 100. obljetnica«. Zamolio bih poglavare pojedinih bratstava i voditelje pojedinih kuća da uzmu plakat i postave ga na dolično mjesto u našim samostanima i kućama u kojima radimo. Neka naši sjemeništarci, novaci, bogoslovi i mlađi fratri budu upoznati s njihovim životima i s njihovom žrtvom tako da nam nikada ne iščeznu iz sjećanja i molitava.
Draga braćo i dragi vjernici! Možda naša vjera i odanost Kristu neće biti kušana na način na koji su naša braća kušana. Ali jedno je sigurno. Kroz život ne ćemo proći bez kušnje. Neka nas u životnim teškoćama snaži primjer vjere odvažnih muževa i žena iz povijesti Crkve i primjer naše braće koja su u najtežim kušnjama ostali vjerni. Amen!
SRŽNI PODATCI O UBIJENIM HERCEGOVAČKIM FRANJEVCIMA
Mostar, 7. veljače 2006 (MIRIAM) – Da bismo vjerodostojno govorili o viktimologiji Hercegovačke franjevačke provincije, valjalo bi Provinciju ukratko predstaviti te kušati stvoriti predodžbu o njoj u trenutku kad su je ubijali. Kad se radi o redovničkim zajednicama najbolje je pogledati »Tabulu«, razmještaj osoblja. Te tabule uvijek dadnu dosta vjeran život u određenom trenutku. Jubilarna tabula jest upravo ona iz 1944. Jubilarna u tom smislu, jer je Hercegovačka franjevačka provincija te godine trebala proslaviti 100. obljetnicu od svog »odcipljenja od Bosne«. Po toj tabuli provincijski »Conspectus Summarius« je slijedeći: svećenika redovnika ima 187, studenata teologije u Provinciji 27, po sveučilištima drugdje 6, studenata filozofije u provinciji 3, drugdje po učilištima 3, u Americi studenata teologije 3, na Gimnaziji na Širokom Brijegu 3 (oni bijahu 7. i 8. razred, jer je oblačenje bilo nakon 6. razreda gimnazije po ondašnjem školskom sustavu, danas bi to bilo nakon završenog drugog razreda gimnazije), novaka je 12, svečano zavjetovana brata su 3, a braće tercijara 10. Svećenika i redovnika u svemu Provincija broji 231. Sjemeništaraca je 68, vanjskih đaka u Konviktu o kojima skrbi Provincija je 147, a u Gimnaziji su ukupno 403 đaka, ostali dolaze iz svojih kuća u gimnaziju. Provincija ima 4 samostana, 10 rezidencija, skrbi o 41 župi, ima tri sjemeništa za teologiju i filozofiju, jednu gimnaziju s pravom javnosti. Ima 16 doktora teologije, 11 doktora filozofije, 1 doktora prava, 1 doktora glazbe, 1 inženjera arhitektu, ima 25 od države priznatih profesora, ima svoj Komesarijat u Americi sa 17 svećenika redovnika. Provincija ima tog trenutka 1 misionara u Kini. Te 1944. ima također svoju tiskaru (od 1872.) u Mostaru s 13 radnika.
Kad su 16. svibnja 1844. krenuli iz Kreševa i došli na Čerigaj nisu imali ništa osim dopuštenja da u Hercegovini mogu graditi samostan. Bijahu, kako su 23. srpnja 1846. u kamen nad ulaznim samostanskim vratima na Širokom Brijegu i napisali: »… bez kruha i krova, bogati samo nadom u Boga …« Kako su sve to sagradili i stvorili najbolje je opisao harni fra Petar Bakula u Šematizmu iz 1867.
Hercegovačke su fratre pobili Titovi partizani zadojeni komunističkom ideologijom i vođeni komunističkom partijom. Zašto?! Protokola o suđenjima nemamo, jer ih nije ni bilo. Proučavanjem komunističke ideologije, mnoge će stvari biti jasnije. Crkva je, pa prema tome i svećenici, a na osobit način fratri »protiv narodni elemenat«, oni su »klerofašisti«, njih je u prvom naletu trebalo likvidirati. Predmnijevati je da je samo fra Stjepan Naletilić ubijen iz nacionalističkih pobuda. To je bilo u prigodi njegova premještaja iz Kongore na Humac kad su njega, njegovog brata Marijana i Matišu Penavića (brijača na Lištici) negdje na Kupresu ubili četnici. Do danas se ne zna za njihove grobove. Svi su ostali ubijeni iz ideoloških pobuda. Partizani, koji su nosili troroge titovke s petokrakom, pri tome su pjevali: »Ova kapa sa tri roga, borit će se protiv Boga«, ili »Na Širokom Bregu, gavrani se legu, a narod ne drema, štetočine lema«!
Grobišta
Fratri su pobijeni na mjestu gdje su bili po svom rasporedu djelatni, ili su iz tih mjesta odvedeni te ubijeni na nepoznatom mjestu, ili su pobijeni s ostalim rimokatoličkim hrvatskim pukom i hrvatskom vojskom na Bleiburgu i Križnom putu. U danima »oslobođenja« svaki susret fratra s »narodnooslobodilačkom vojskom – partizanima«, ma gdje on bio, skoro je uvijek završavao likvidacijom.
Trenutno raspolažemo slijedećim mjestima stradanjima, nadnevcima i imenima fratara:
I.
Mostarski Gradac, 6. veljače 1945. (Strijeljani, tu ukopani, a 1971. ekshumirani i ukopani u širokobriješkoj bazilici):
1. fra Krešimir dr. Pandžić, (1892.), profesor na gimnaziji, bivši ravnatelj gimnazije i bivši provincijal;
2. fra Augustin Zubac (1890.), profesor fizike i matematike;
3. fra Roland Zlopaša (1912.), profesor fizike i matematike;
4. fra Zvonko Grubišić (1915.), kapelan u Mostarskom Gracu;
5. fra Rudo Jurić (1925.), bogoslov;
6. fra Kornelije Sušac (1925.), bogoslov.
II.
Široki Brijeg, 7. veljače 1945. (Upucani samokresom, ubačeni u ratno sklonište u vrtu samostana, tu spaljeni i zatrpani. Ekshumirani 1971. i ukopani u širokobriješkoj bazilici):
7. fra Marko Barbarić – Lesko (1865.), bivši župnik;
8. fra Stanko Kraljević (1871.), bivši župnik i gvardijan;
9. fra Ivo Slišković (1877.), bivši župnik i gvardijan;
10. fra Krsto Kraljević (1895.), bivši profesor i župnik;
11. fra Arkanđeo Nuić (1896.), profesor klasika;
12. fra Dobroslav Šimović (1907.), profesor i meštar đaka;
13. fra Tadija Kožul (1909.), profesor klasika i odgajatelj u konviktu;
14. fra Borislav Pandžić (1910.), profesor i prefekt đaka;
15. fra Žarko Leventić (1919.), kapelan;
16. fra Viktor Kosir (1924.), bogoslov;
17. fra Stjepan Majić (1925.), bogoslov;
18. fra Ludovik Radoš (1925.), bogoslov.
III.
Široki Brijeg, 8. veljače 1945. (Zbog granatiranja samostana sklonili se s đacima, bogoslovima i narodom u fratarsku hidrocentralu, odatle uzeti svi koji su bili u habitu, odvedeni u smjeru Splita, te pobijeni – najvjerojatnije – u Zagvozdu. Istraživanje njihova mogućeg grobišta je u tijeku.)
19. fra Andrija Jelčić (1904.), gvardijan;
20. fra Bonifacije Majić (1883.), dugogodišnji prefekt i graditelj konvikta i gimnazije te profesor;
21. fra Rade Vukšić (1894.), ravnatelj gimnazije, profesor fizike i matematike;
22. fra Fabijan Paponja (1897.), ravnatelj konvikta i profesor povijesti i zemljopisa;
23. fra Leonardo Rupčić (1907.), profesor francuskog;
24. fra Miljenko Ivanković (1924.), bogoslov;
25. fra Melhior Prlić (1912.), časni brat;
26. fra Fabijan Kordić (1890.), časni brat;
27. fra Mariofil Sivrić (1913.), vikar samostana, najvjerojatnije izdvojen iz ove skupine i odveden kasnije – 10. veljače 1945.
IV.
Mostar, 14. veljače 1945. (Uhićeni u samostanu u Mostaru, odvedeni i najvjerojatnije svezani žicom ili ubijeni pa bačeni, ili živi bačeni u Neretvu. Do danas im se za grobove ne zna.)
28. fra Leo Petrović (1883.), provincijal;
29. fra Grgo Vasilj (1886.), gvardijan;
30. fra Jozo Bencun (1896.), bivši župnik;
31. fra Bernardin Smoljan (1884.), župnik na Humcu;
32. fra Kažimir Bebek (1901.), župnik u Pločama;
33. fra Rafo Prusina (1884.), bivši župnik;
34. fra Nenad Venancije Pehar (1910.), profesor u gimnaziji.
V.
Ljubuški (10. – 13. veljače 1945. pobijeni u ili oko Ljubuškog. Do danas im se za grobove ne zna.)
35. fra Julijan Kožul (1906.), župnik u Veljacima, ubijen 10. veljače;
36. fra Paško Martinac (1882.), u mirovini, ubijen 10. veljače;
37. fra Martin Sopta (1891.), profesor filozofije, ubijen 11. ili 12. veljače;
38. fra Zdenko Zubac (1911.), župnik u Ružićima, ubijen 13. veljače;
39. fra Slobodan Lončar (1915.), ž. vikar u Drinovcima, ubijen 13. veljače.
VI.
Vrgorac, 28. siječnja 1945. (Ubijen, tu ukopan. Do danas mu se za grob ne zna.)
40. fra Maksimilijan Jurčić (1913.), ž. vikar na Humcu i 2. meštar novaka.
VII.
Čapljina, 1. veljače 1945. (Odveden od župnog stana i ubijen. Do danas mu se za grob ne zna.)
41. fra Petar Sesar (1895.), župnik u Čapljini.
VIII.
Međugorje, 30. listopada 1944. (Smaknut ručnom bombom u župnom stanu. Ukopan na groblju Kovačica.)
42. fra Križan Galić (1870.), u mirovini.
IX.
Čitluk, 6. i 9. veljače 1945. (Strijeljani i ukopani u groblju Podadvor u Čitluku.)
43. fra Filip Gašpar (1893.), župnik u Gradnićima, ubijen 6. veljače 1945.;
44. fra Ćiril Ivanković (1877.), u mirovini, ubijen 6. veljače 1945.;
45. fra Jakov Križić (1893.), župnik u Čitluku, ubijen 9. veljače 1945.
X.
Izbično, 11. veljače 1945. (Odvedeni od oltara i ubijeni na nepoznatom mjestu. Do danas im se za grobove ne zna.)
46. fra Marko Dragićević (1902.), profesor klasika;
47. fra Nevinko Mandić (1908.), vjeroučitelj u Mostaru;
48. fra Bono Andačić (1903.), časni brat.
XI.
Kočerin, 20. svibnja 1945. (Ubijeni u župnom uredu. Ukopani u mjesnom groblju.)
49. fra Valentin Zovko (1889.), župnik u Kočerinu;
50. fra Andrija Topić (1919.), ž. vikar.
XII.
Rilić – Kupres, 24. svibnja 1942. (Ubili ga četnici, kao i njegova brata Marijana i Matišu Penavića. Do danas mu grob nepoznat.)
51. fra Stjepan Naletilić (1906.), župnik u Kongori.
XIII.
Velika Gorica, 3. svibnja 1945. (?) (Na Križnom putu. Grob mu nepoznat.)
52. fra Bono Jelavić (1898.), župnik u Vitini.
XIV.
Zagreb, 27. svibnja 1945. (Nakon što se predao partizanskim vlastima kao član ministarstva Bogoštovlja partizani su ga objesili. Grob mu je do danas nepoznat.)
53. fra Radoslav Glavaš (1909.), načelnik ministarstva bogoštovlja u Zagrebu.
XV.
Krapina, 4. na 5. lipnja 1945. (Pobijeni u Maceljskoj šumi na lokalitetu Lepa Bukva, ekshumirani 1992. Kosti nestručno obrađene, bile sve do 2005. na Šalati na patologiji pa vraćene i ukopane u temelje novoosnovane crkve Muke Isusove. Ukopani, dakle, u zajedničku grobnicu 22. listopada 2005.)
54. fra Metoda Puljić (1912.), župnik u Izbičnu;
55. fra Darinko Mikulić (1919.), mladomisnik;
56. fra Julijan Petrović (1923), bogoslov.
XVI.
Pobijeni na Bleiburgu i Križnom putu uglavnom u drugoj polovici mjeseca svibnja ili čak kasnije 1945.
57. fra Bruno Adamčik (1908.), profesor na gimnaziji;
58. fra Anđelko Nuić (1908.), ž. vikar;
59. fra Branko Šušak (1912.), župnik u Blizancima;
60. fra Jenko Vasilj (1914.), vjeroučitelj u Konjicu;
61. fra Emil Stipić (1912.), župnik u Gorancima;
62. fra Dane Čolak (1916.), ž. vikar u Drinovcima;
63. fra Tihomir Zubac (1918.), ž. vikar u Grudama;
64. fra Lujo Milićević (1919.), mladomisnik;
65. fra Svetislav Markotić (1921.), mladomisnik;
66. fra Ante Majić (1922.), bogoslov.
Pobijena mladost
Partizani su ubili 8 bogoslova: dvojicu u Mostarskom Gracu, trojicu na Širokom Brijegu, jednoga na putu za Split, jednoga u Maceljskoj šumi i jednoga na Križnom putu (za fra Antu se veli da je iz kolone u Zagrebu stavljen u bolnicu sestara milosrdnica u Vinogradskoj i tu preminuo od meningitisa) te trojicu mladomisnika (svu trojicu na Križnom putu). Milosti nije bilo ni za najstarije, kao ni za one najmlađe. Jedino je pravilo bilo: ako si u habitu, bio si ubijen.
Mi, nažalost, ne znamo pojedinosti njihovih zadnjih dana. No, uvjeren sam da su mogli skinuti habit sa sebe i tako se spasiti kao đaci ili civili. Oni to očito nisu učinili. Svjedočili su da su klerici, da su jednostavno zavjetovani i da pripadaju Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. To da su na sebi imali habit, dakle, da su bili fratri i da su bili članovi Hercegovačke franjevačke provincije bila im je kod partizana smrtna presuda. Krasan su primjer vjernosti najmlađih članove naše Zajednice. Još jednom napominjem, vrlo su rano oblačili habit, iza šestog razreda gimnazije, dakle sa 17 godina. Od onih obučenih 1943., njih dvanaestorice i jednog novaka Bosne Srebrene, šestorica su ubijena. Ubijen je i njihov drugi meštar.
Bogoslovija je utemeljena 1895., ali je u vremenu II. svj. rata morala iseliti iz Mostara, zbog bombardiranja samostana, u Čerin i u Veljake. Njihovo je studiranje bilo povezano s mnogo nesigurnosti, nestalnosti, neuvjetnosti i patnje. Ipak, ostali su u svojoj Provinciji.
Posebnost je to da su Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji partizani ubili provincijala, dvojicu gvardijana, jednog samostanskog vikara, četrnaest župnika, dva vjeroučitelja na državnim školama, trinaest profesora, ravnatelja gimnazije, ravnatelja konvikta, jednog visokog državnog službenika, desetak fratara u mirovini, tri časna brata, tri mladomisnika i osam bogoslova. Svaki je bogoslov svojim jednostavnim zavjetima bio u svojoj Zajednici izjednačen u pravima i dužnostima na svojoj razini kao i provincijal, gvardijan, župnik ili njegov odgojitelj. Oni su današnjem Bogoslovnom zboru i Novicijatu naše Provincije uistinu svet primjer nasljedovanja i nadahnuća.
Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika
Povjerenstvo za Pripremu kauze mučenika osnovala je Provincija 4. studenoga 2004. Pročelnik Povjerenstva je fra Ante Marić, a članovi su: fra Bazilije dr. Pandžić, fra Jozo dr. Vasilj, fra Vendelin Karačić, fra Jozo Zovko i fra Branimir Musa. Pokrenute su stvari koje Zajednica odavna želi učiniti. Od 66 ubijenih hercegovačkih fratara samo se zna za grobove njih 27-ice, a za grobove njih 39-ice se još ne zna. Dana 7. travnja 2005. otpočeto je s ekshumiranjem masovne grobnice u Zagvozdu, za koju mještani već odavna tvrde da su u njoj ukopani »pobijeni briški pratri«. Ekshumirano je 18 tijela koja se trenutno nalaze na Patologiji u Splitu.
Za 61. obljetnicu (2006.) napravljen je plakat s fotografijama svih hercegovačkih pobijenih franjevaca koji će biti predstavljen i razdijeljen na Širokom Brijegu 7. veljače.
Nekolicina braće u Provinciji obrađuje životopise svih 66 pobijenih franjevaca uz pomoć svih značajnijih dokumenata i svjedočenja do kojih se uopće može doći.
Nastoje se pronaći razlozi zbog čega su pobijeni i tko ih je pobio.
Želi se sve učiniti kako bi Zajednica bila spremna pružiti što više podataka o njima Crkvi da bi ih ona jednoga dana mogla priznati priznavateljima vjere i mučenicima za nju.
Široki Brijeg postaje viktimološko mjesto Hercegovačke franjevačke provincije, a 7. veljače dan svih hercegovačkih pobijenih franjevaca.
OBILJEŽAVANJE OBLJETNICE MUČENIČKE SMRTI HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA
Mostar, 4. veljače 2006. (MIRIAM) – Hercegovačka franjevačka provincija iz II. svj. rata izišla je sa 66-icom svojih ubijenih članova. Bez suda i bilo kakve krivnje pobili su ih komunisti, a većinu u veljači 1945. Njihova zajednica i vjerni puk uvijek su ih se sjećali unatoč protivljenju komunističke vlasti u nesretnoj Jugoslaviji.
Domovinski rat donio je slobodu u obilježavanju ovakvih događaja. Hercegovačka franjevačka provincija na razini čitave zajednice to čini 7. veljače na Širokom Brijegu, a pojedina bratstva prema dogovoru. Bit će tako i ove godine. Svečano misno slavlje na Širokom Brijegu, koje započinje u 16.00, predvodit će fra Slavko Soldo, provincijal. Suslavit će svi gvardijani ili njihovi izaslanici te brojni redovnici i svećenici. Pozivaju se redovnice i narod Božji da u što većem broju sudjeluju u ovom spomen slavlju. U sv. misi, osim za pobijene franjevce, molit će se i za sve poginule i nestale u II. svj. i Domovinskom ratu.
Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika za ovu 61. obljetnicu pripremilo je plakate sa slikama pobijenih franjevaca. Poglavari kuća moći će ih podignuti nakon sv. mise.
