• Naslovnica
  • Uvod
  • Pobijeni
  • Odjek u puku
  • Povijesne
    okolnosti
  • Pronađeni
    predmeti
  • Događanja
  • Izdavaštvo
  • Stručna djela
  • Zaglavlje
  •  
    Četvrtak, 17. siječnja 2019. |
     
     
     
     
     
     
    2006.: OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA
     
    Utorak, 28. srpnja 2009. | Obljetnice
     

    Široki Brijeg, 8. veljače 2006. (MIRIAM) – Na Širokom Brijegu 7. veljače na razini Hercegovačke franjevačke provincije obilježena je 61. obljetnica mučeničke smrti 66-ice fratara. Proslava je u 16.00 započela svečanom procesijom i molitvom pred ratnim skloništem gdje su fratri zapaljeni. Prigodni govor tom je prilikom izrekao gvardijan fra Branimir Musa. Obilježavanje obljetnice nastavljeno je u crkvi gdje je svečanu suslavljenu sv. misu predvodio i pod njom propovijedao provincijal fra Slavko Soldo. Obljetnici je nazočilo 70-ak redovnika i svećenika, velik broj redovnica i puk Božji koji nije sav mogao stati u prostranu širokobriješku crkvu.

    Provincijalovu propovijed donosimo u cijelosti.


    Poštovana braćo i dragi vjernici!

    Kad smo prije koji mjesec dana počeli s obnoviteljskim radovima na provincijskoj knjižnici koja je u Domovinskom ratu oštećena i zato trenutno neuporabljiva, bili smo najprije potreseni, a onda ugodno iznenađeni. Skrivene iza knjiga pronašli smo dragocjene stvari koje su nam braća ostavila s namjerom da ih pronađemo kad za to dođe vrijeme. Visoko na policama iza knjiga pronašli smo požutjeli svijeni papir s natpisom »Važno, ne bacati«. Kad smo odmotali papir, našli smo okrvavljenu plahtu i dodatnu poruku »krv mučenika«. Bila je to plahta na kojoj je u Kočerinu bolestan ležao naš, dvadeset šestogodišnji fra Andrija (Topić) kad su ga partizani 1945. ubili. Učinili su to na očigled njegove majke koja ga je u bolesti njegovala. Koji dan kasnije, na policama iza knjiga, pronašli smo kutiju od cipela na kojoj je opet bilo napisano upozorenje: »Važno, ne bacati«. Kad smo ju je otvorili, pronašli smo drugu pisanu poruku: »Misno posuđe kojim se služio fra Smiljan Zvonar i ostali«. Tu je bila jedna obična staklena čaša koja je služila za kalež, dvije male staklene bočice od lijekova koje su služile kao gostarice, jedna metalna kutijica u kojoj su čuvali hostije, poleđina od košulje koja je služila za oltarnik i par manžeta, završetaka rukava od košulje, koji su najvjerojatnije služili za purifikatorij. Domalo smo pronašli i nagorjeli fra Borislavov (Pandžić) časoslov kojeg je držao stisnuta u ruci dok je s drugom braćom gorio u ratnom skloništu ovdje na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. Sve nam je to osvježilo sjećanje na ne tako davnu prošlost i na ovaj dan koji nas je i ove godine okupio na spomen slavlje u kojem se sjećamo 66-ice naše braće koja su nedužna pobijena u ratu i poraću II. svj. rata i mnoštva vjernog puka koji je jednako tako nevin stradao.

    Široki Brijeg je nama fratrima iz više razloga posebno u srcu. Istakao bih ovom prigodom samo neke od njih. Nakon što su Turci 1563. srušili i naš samostan Sv. Ante u Mostaru, ovdje smo 23. srpnja 1846. ponovno udarili temelje svoje nazočnosti u svom zavičaju, u svojoj Hercegovini, u kraju iz kojega smo nikli i kojega kao pečat na svom biću nosimo. Na ovom Brijegu i u ovom samostanu doživjeli smo kao Zajednica najuspješnije i najteže trenutke u svojoj 160 godina dugoj povijesti. Ovdje smo podigli najljepšu crkvu u Hercegovini, izgradili institucije bitne za našu Zajednicu, razvili ih do zavidne razine. Ovdje smo, upravo na današnji dan, 1945. doživjeli, ljudski gledano, strašan udarac. Komunisti su ovdje zaigrali svoju okrutnu igru. Pobili su svu našu braću u ovom samostanu s namjerom iskorijeniti Zajednicu uništavajući njezine ključne odgojne ustanove. Zatim su nastavili svoj strašni naum oduzimajući život svakom od braće gdje bi ga god našli. Već ste više puta čuli, ali neka i mlađi čuju a stariji ne zaborave: usmrtili su ih 66-icu. Bijaše to više od jedne trećine Provincije.

    Ondašnji provincijal, blage uspomene, fra Leo Petrović, vrstan i učen redovnik i poglavar, u jednom službenom dopisu pisanom 7. veljače 1944., dakle točno godinu dana prije onih strašnih događaja na Širokom Brijegu, piše da pogon Provincije broji 591 osobu. Tu su uključeni svi: fratri, profesori, sjemeništarci, klerici i provincijski radnici. U prvom rasporedu osoblja, ili tabuli, napravljenoj nakon komunističkih progona, u svibnju 1945., njegov nasljednik u upravljanju Provincijom imao je na raspolaganju samo 60-ak fratara. Provincija je, dakle, sa skoro 600 ljudi za dva – tri mjeseca spala na šezdesetak. Partizani su na okrutan način, bez ikakva sudskog procesa ubili nedužne redovnike. A usmrtili su spomenutog provincijala fra Lea Petrovića, zatim širokobriješkog i mostarskog gvardijana, širokobriješkog samostanskog vikara, 12 aktualnih profesora na širokobriješkoj gimnaziji, među njima ravnatelja gimnazije i ravnatelja konvikta te meštra sjemeništaraca i vanjskih đaka. Ubili su jednog profesora teologije, 10 umirovljenih, starih i bolesnih fratara svećenika, 8 klerika, 3 mladomisnika, 14 župnika, 8 kapelana, 3 časna brata, 2 fratra vjeroučitelja na građanskoj školi, 1 fratra visokog državnog službenika. Rastjerali su sav podmladak iz gimnazije i konvikta, a bilo je tu više od 400 đaka i naših klerika. Oduzeli su nam gimnaziju i teologiju i svim našim odgojnim ustanovama zabranili daljnje postojanje. Učinili su to tako temeljito da se neke od njih nikad nisu uspjele obnoviti do dana današnjega.

    Upitamo li se zašto su to uradili, zašto su pobili fratre, odgovor na ovaj upit nakon 61 godinu isti je i sve jasniji: samo zato što su bili svećenici-franjevci, jako povezani sa svojim narodom iz kojeg su ponikli. Uz dušobrižničku skrb, bili su tom narodu vođe i učitelji, do kraja odlučni izvesti ga iz nepismenosti i bijede. Poslani od svoje Zajednice, pohađali su najbolja europska učilišta, stjecali znanje i vraćali se u Hercegovinu da bi to prenijeli na naše mlađe. Nastojali su živjeti franjevački skromno, čestito i sveto. Narod su odgajali da bude vjeran Bogu, Crkvi i svojoj obitelji. Vjernički puk je prepoznao njihovu ljubav, prihvatio ih kao svoje i s njima ostao neraskidivo povezan. A progonitelji su postupili kao i svi njihovi predčasnici kroz povijest. Da bi ovladali narodom i prinudili ga prihvatiti njihovu bezbožnu ideologiju, mislili su, udarit ćemo pastire i stado će se razbjeći. Lako ćemo onda obračunati s njima, njihovom vjerom i Crkvom. Ali duboko u vjerničkoj svijesti, ovog kraja i ovog čovjeka, žive riječi Krista Spasitelja: »Tada će vas podvrći mukama i ubijati vas… Ustat će mnogi lažni proroci… Razmahat će se bezakonje i ljubav će kod mnogih ohladnjeti. Ali tko ustraje do konca, bit će spašen« (Mt 24, 9 – 13). Mučitelji nisu znali da ovaj vjernički narod, da Kristovi vjernici, znaju kako umirući ostati na životu.

    Svoj naum uništenja naše Provincije, nakon ubilačkog naleta na širokom Brijegu i u Mostaru, nastavili su lažnim, namještenim sudovima i osudama fratara i narodnih prvaka na dugogodišnje robije. Odvodili su ih u najteže zatvore koje su za njih pripravili. Dok su samostani po Hercegovini zjapili prazni, preživjelim fratrima punili su se njihovi zatvori. Tako je zatvor u Zenici, onih poratnih godina, postao najbrojniji samostan hercegovačkih franjevaca. Tu ih je znalo biti preko 20 u isto vrijeme. Iz tog doba je i ono »misno posuđe kojim se služio fra Smiljan Zvonar i ostali«. Kao i u prvim kršćanskim vremenima, progonstva nisu donijela učinke koje su progonitelji očekivali. Na sve progone i fratri i narod odgovorili su još čvršćom vjerom, stavljajući svoje pouzdanje u Gospodina. Jezike su im kliještima čupali, ali od njih nisu mogli čuti riječ kojom bi se odrekli svoje ljubavi prema Bogu, Crkvi i svom franjevačkom redu.

    Povijest progonitelje vjere pamtiti po njihovu zlu. Crkva moli da ih što manje bude. A oni koji su podnijeli progonstvo zbog svoje vjere, nastavljaju živjeti u pamćenju Crkve. Ona se njihovom žrtvom nadahnjuje i snaži. Patnje i stradanja naše subraće Zajednica nikad nije zaboravila. I u najteža vremena komunističkih progona, svake je godine uoči njihove pogibije u nedjeljnim obavijestima najavljena sv. misa za pokoj njihove duše. I uvijek su te sv. mise, posebno na Širokom Brijegu, privukle mnoštvo vjerničkog puka. Narod je s preživjelim fratrima molio za njih i za tisuće vjernika pogubljenih od istog komunističkog režima. Naša starija braća prenosila su svoja sjećanja na mlađe. Htjeli su da se ne zaboravi. Htjeli su da, kad za to dođe povoljno vrijeme, pođemo u potragu za njihovim rasijanim kostima. Za grobove 39-ice još uvijek ne znamo. Od njih 66 samo su 27-orica s poznatim mjestom ukopa: Široki Brijeg (u crkvi) 18, na Čitluku 3, na Kočerinu 2, u Međugorju 1 i, od 22. listopada 2005., u masovnoj grobnici u Maceljskoj Šumi u mjestu Fruki u župi Đurmanec 3. Htjeli bismo pronaći i sve ostale i ispričati istinu o njihovim životima. O tome kako su svome narodu služili i kako su na pravdi Boga poubijani. U tu svrhu smo i osnovali naše Provincijsko povjerenstvo za pripremu kauze mučenika koje marljivo radi svoj posao. U Zagvozdu smo pronašli i ekshumirali 18 tijela. Prema kazivanju ljudi ovoga kraja to bi trebali biti posmrtni ostatci naših fratara. Trenutno su na patologiji u Splitu gdje se najsuvremenijom metodom to treba provjeriti. Ako se dokaže da se radi o našoj subraći, a za to ima ozbiljnih pokazatelja, bit će sahranjeni ovdje u ovoj bazilici. Tako ćemo uraditi i sa svima ostalima, ako Bog da pa ih pronađemo. U tijeku je prikupljanje podataka i proučavanje životnog puta svakog pojedinog od njih. Za ovu smo obljetnicu napravili plakate sa svim fotografijama ubijenih fratara. Učinili smo to zahvaljujući zauzetosti pročelnika Povjerenstva i našeg arhivara, a i vidovitosti provincijala fra Lea Petrovića. On je, samo godinu dana prije pogibije, i svoje i ostalih, uputio braći pismo u kojem između ostaloga piše: »Odluka je bila da po mogućnosti imamo snimke svih naših članova. (…) Neka se ne propusti to učiniti. Bit će ove snimke za poznije fratre zanimljive u mnogom pogledu: Ratni su dani, naša je 100. obljetnica«. Zamolio bih poglavare pojedinih bratstava i voditelje pojedinih kuća da uzmu plakat i postave ga na dolično mjesto u našim samostanima i kućama u kojima radimo. Neka naši sjemeništarci, novaci, bogoslovi i mlađi fratri budu upoznati s njihovim životima i s njihovom žrtvom tako da nam nikada ne iščeznu iz sjećanja i molitava.

    Draga braćo i dragi vjernici! Možda naša vjera i odanost Kristu neće biti kušana na način na koji su naša braća kušana. Ali jedno je sigurno. Kroz život ne ćemo proći bez kušnje. Neka nas u životnim teškoćama snaži primjer vjere odvažnih muževa i žena iz povijesti Crkve i primjer naše braće koja su u najtežim kušnjama ostali vjerni.

    Amen!