• Naslovnica
  • Uvod
  • Pobijeni
  • Odjek u puku
  • Povijesne
    okolnosti
  • Pronađeni
    predmeti
  • Događanja
  • Izdavaštvo
  • Stručna djela
  • Zaglavlje
  •  
    Utorak, 17. rujna 2019. |
     
     
     
     
     
     
    STOPAMA POBIJENIH
     
    Ponedjeljak, 22. veljače 2010. | Članci
     

    »Pobili su pratre na Brigu«, glasila je najčešće izgovarana rečenica tih dana. Bila je veljača 1945. Da je nešto pošlo u krivo, shvatili su i »oslobodioci« pa su svom žestinom počeli razglašavati da su pobijeni fratri oružjem branili Široki Brijeg i vrelim uljem polijevali borce NOV-a. Sad, što se umirućem fra Marku, bolesnom fra Krsti to ili bilo što drugo nikako nije moglo natovariti na vrat, bilo im je potpuno nevažno. Glava više ili manje, svejedno, važno da su pobijeni ili »oslobođeni«, rečeno njihovim rječnikom. Iste i slične optužbe provlače se do dan danas. S druge strane narod nikada nije zaboravio što se zbilo, kao ni Hercegovačka franjevačka provincija. Prvi su neprestano hodočastili na mjesta gdje su ubijeni ili pokopani držeći ih pobijenima zbog mržnje prema vjeri, odnosno mučenicima, a drugi su nastojali proniknuti što se točno dogodilo da bi u zgodno vrijeme pokrenuli postupak za njihovo proglašenje blaženima i svetima. Dolaskom slobode devedesetih godina prošlog stoljeća postalo je više-manje mogućim istražiti istinu i odati dužnu počast nevino pobijenima.
     

    Široki Brijeg u središtu

    Na Širokom Brijegu krajem Drugog svjetskog rata bile su smještene pozadinske jedinice njemačke vojske skupine E koja se povlačila iz Sj. Afrike i Grčke. Prije veljače 1945. partizani nisu napadali jakim snagama. Nu, da se sprema nešto gadno moglo se zaključiti po partizanskim riječima kada su došli na Posuški Gradac. Rekli su tada da će pobiti sve one koje nađu na Širokom Brijegu. Sjemeništarac Vinko, kasniji fra Leonard, Oreč otišao je to dojaviti fratrima. Na stubištu gimnazije zatekao je ravnatelja fra Radu Vukšića koji je otklonio bijeg riječima da franjevačka zajednica na Širokom Brijegu nije ništa kriva i da zbog toga ne trebaju bježati. Istu vijest prenio je fratrima i ž. vikar u Vitini fra Svetislav Markotić, kao i župnik u Rasnu fra Tadija Beljan. Fratri, uvjereni u svoju nevinost, ostali su na svojim mjestima. Ishod znamo. Dodajmo da su pred partizanima izbjegli svi oni fratri koji su se isticali u javnom životu.

    Zbog čega su pobijeni fratri na Širokom Brijegu čini se da nije tako prevelika tajna. Iz svega do sada znanog proizlazi da su pobijeni iz najmanje dva razloga. Prvi je komunistička odbojnost i mržnja prema vjeri u hrvatskom narodu. Spomenimo da je prema revnom izučavatelju događaja iz II. svj. r. don Anti Bakoviću, Crkva u Hrvata pretrpjela 663 gubitka onih koji su stupili u njezine hijerarhijske redove. Progonjeni su i preživjeli, a među njima najpoznatiji je kardinal bl. Alojzije Stepinac. Drugi razlog je postojanje klasične gimnazije na Širokom Brijegu. Zbog nje je komunistička nauka slabo prodirala među siromašni hercegovački puk koji je radije slijedio kršćansku nauku. Mnogo je Hercegovaca završilo tu gimnaziju pa su i oni većinom odbacivali komunistički pogled na svijet. Komunisti su zaključivali da ne će imati uspjeha u Hercegovini sve dok postoje franjevačke ustanove na Širokom Brijegu. Svoju mržnju prema njima zaodjenuli su u riječi da odgajaju »ustaške zlikovce«, zaboravljajući da su tu školu završili i mnogi njihovi borci. Neki su od njih pokušali pomoći fratrima u tim danima, ali nisu uspjeli. Odluka je očito bila donesena na puno većem mjestu. U ostavštini fra Dominika Mandića nalazi se zabilježena vijest da je 1944. u okolici Trebinja zaključeno da na Širokom Brijegu treba pobiti sve franjevce. Prema drugim vijestima tu su odluku komunisti potvrdili na svom sastanku na Crvenom vrhu na Biokovu 17. siječnja 1945. Nije stoga čudno da je ta odluka sprovedena u djelo nakon što je 4. bataljun 26. divizije 8. dalmatinskog korpusa, uz pomoć 1. čete 1. bataljuna, zauzeo samostan, gimnaziju i konvikt. Onaj tko je imao habit jednostavno je pogubljen. Tako su đaci VI. r. ostali živi, a oni VII. su pobijeni.

    Bilo bi zanimljivo istražiti kakvog su političkog uvjerenja bili pobijeni fratri, osobito oni na Širokom Brijegu. Mnogi svjedoče o njihovu južnoslavenstvu, što je bilo u duhu razmišljanja J. J. Strossmayera. Fra Radovan Petrović svjedoči i o dva zanimljiva događaja iz ratnih godina. Fra Zlatko Sivrić u ljeto 1941. spašava na Širokom Brijegu zatvorenu skupinu pravoslavaca. Kad se malo kasnije pojavio u samostanu, zaorio se pljesak. Ustaša Krešo Majić 1944. upada naoružan u samostan s namjerom ubiti fra Bonifacija Majića i fra Živka Martića, jer, po njemu, surađuju s partizanima. Vjerojatno ga je ražestilo to da su se ljutili na Nijemce i Talijane, da su predviđali njihov kraj, potvrdno govorili o saveznicima i slušali njihove radiopostaje. Spomenimo još da se nikada nisu javno bavili politikom, a kamo li propovijedali je s oltara.


    Pobijeni

    Hercegovačka franjevačka provincija u II. svj. r. izgubila je 66 svojih članova, odnosno nešto manje od trećine. Međutim, stvarni gubitci su ustvari veći. Govori nam o tome Raspored osoblja iz svibnja 1944. - 1946. Godine 1944. Provincija ima na raspolaganju 231 svečano zavjetovanog člana, dok je godine 1945. na raspolaganju njih tek 65. Sljedeće, 1946., godine stanje se tek neznatno popravilo, ima ih 71. Nekolicina ih je na studiju izvan Provincije, a ostali se ne smiju vratiti. Komunistima sve ovo nije bilo dovoljno pa su nastavili zatvarati i proganjati preostale franjevce u Provinciji. Zbog zlostavljanja u zatvoru 3 franjevca su umrla, pa ih treba pridodati skupini pobijenih. Što je puk o svemu mislio možda ponajbolje govori rečenica koju je u prepirci s fratrom izrekla jedna žena: »Da išta valjaš i ti bi bio u zatvoru kao i druga tvoja braća«.

    Pogibiju hercegovačkih franjevaca mogli bismo svesti na tri navrata: a) pojedinačni upadi (4); b) juriš na fratre i Široki Brijeg (47); c) juriš na hrvatski narod (15).

    Sezona lova na fratre otvorena je provalom partizana u župni stan u Kongori u noći 19. na 20. svibnja 1942. Odveli su župnika fra Stjepana Naletilića, zajedno s njegovim bratom Marijanom i bratovim šurjakom Matišom Penavićem. Nakon okrutnog mučenja ubijeni su kraj sela Zanagline na Kupresu. Za grobove im se do danas ne zna. Najtemeljitije istraživanje do sada o tome proveo je fra Robert Jolić i spoznaje do kojih je došao objavio u Hercegovini franciscani, III., 3, 2007.

    Sljedeća žrtva bio je fra Križan Galić, u mirovini, kojeg su partizani ubili 30. listopada 1944. bombom bačenom kroz prozor župnog ureda u Međugorju. Pokopan je u mjesnom groblju Kovačica.

    Idući prema Širokom Brijegu partizani su revno ubijali fratre na svom putu, kao i katolički svijet. Približavao se kraj siječnja 1945. Na Humcu je uhićen fra Maksimilijan Jurčić, pomoćnik učitelja novaka i župni vikar. Odveden je prema Vrgorcu i tu strijeljan 28. siječnja. Za grob mu se ne zna. U Čapljini je uhićen i odveden u nepoznatom pravcu župnik fra Petar Sesar. Vraćen je 2. veljače u noći, s podmetnutim streljivom u džepu što je bila izlika da ga strijeljaju. Još se nije saznalo gdje je pokopan.

    Samostanska zajednica na Širokom Brijegu počela je trpjeti gubitke 6. veljače. Zbog bombardiranja Širokog Brijega u Mostarski Gradac sklonila su se šestorica fratara. Partizani su ih zarobili i bez bilo kakva ispitivanja strijeljali iznad župne crkve. Njihova tijela otkopana su 1971. i prenesena u crkvu na Širokom Brijegu. Fra Augustin Leopold Zubac bio je ž. vikar i upravitelj fratarske hidrocentrale, fra Krešimir Pandžić profesor, fra Roland Zlopaša profesor, fra Zvonko Grubišić ž. vikar u Mostarskom Gracu, fra Rudo Jurić klerik, kao i fra Kornelije Sušac.

    U ovo vrijeme na Čitluku su ubijena tri fratra. Fra Ćiril Ivanković, u mirovini u Gradnićima, i fra Filip Gašpar, župnik u Gradnićima, strijeljani su 6. veljače, a fra Jakov Križić, župnik u Čitluku 9. veljače. Pokopani su u groblju Podadvor u Čitluku.

    Borbe za Široki Brijeg počele su 6., a završile 7. veljače. Kad su partizani ušli u samostan, fratri, časne sestre i neki gimnazijalci bili su u protuzračnom skloništu, u podrumu gimnazije, a treći u mlinici na Lištici. U partizanki koja je vikala na okupljene u samostanu neki svjedoci su prepoznali Milku Planinc. Vojnici su po samostanskim sobama pljačkali što je bilo imalo vrijedno, a sve su fratre najprije zatvorili u samostansku zbornicu. Nisu ispitivali tko je kriv, a tko nevin. Bez suda i mogućnosti bilo kakve obrane jednostavno su ih poubijali. Kako dosadašnja saznanja govore, upucali su ih samokresom, ubacili u protuzrakoplovno sklonište u vrtu samostana, zapalili i zatrpali. Nije im to bilo dovoljno nego, kako svjedoči fra Vinko Dragićević, »Dok su stanovali u samostanskim i gimnazijskim prostorijama i u okolici tih zgrada, išli su na grobnicu, vršili prirodne potrebe, na očigled svakoga tko bi se nalazio u doglednoj blizini. S visine od oko dva metra nečist je padala niz gromadu na gomilu kamenja nabacanog na vrata grobnice.« Pobijena braća ekshumirana su 1971. i ukopana u širokobriješkoj crkvi. U ovoj prigodi ubijeno je njih 12: umirovljenik fra Marko Barbarić-Lesko, umirovljenik fra Stanko Kraljević, umirovljenik fra Ivo Slišković, umirovljenik fra Krsto Kraljević, profesor fra Arkanđeo Nuić, profesor fra Dobroslav Šimović, profesor i odgojitelj klerika fra Tadija Kožul, profesor i prvi odgojitelj sjemeništaraca fra Borislav Pandžić, ž. vikar fra Žarko Leventić ter klerici: fra Viktor Kosir, fra Stjepan Majić i fra Ludovik Radoš.

    Druga skupina fratara zbog granatiranja samostana sklonila se s đacima, bogoslovima i narodom u fratarsku mlinicu na rječici Lištici. Nisu ništa znali što se dogodilo na Širokom Brijegu pa su sljedećega dana (8. veljače) došli u samostan, gdje su ih partizani odmah uhitili, odveli u smjeru Splita te pobili, najvjerojatnije, u Zagvozdu. Okolnosti uhićenja i smrti fra Mariofila Sivrića, koji se priključio onima sklonjenima u mlinicu, ostale su nerazjašnjene. Posljednji su ga put mještani vidjeli 12. veljače sa skupinom partizana koji su se prema njemu odnosili kao prema taocu ter je taj nadnevak uzet kao dan njegove pogibije. Do sada je u masovnoj grobnici u Zagvozdu identificirano tijelo fra Melhiora Prlića (30. prosinca 2005.). Imena i dužnosti pobijenih jesu: umirovljenik fra Bonifacije Majić, časni brat fra Fabijan Kordić, profesor i ravnatelj gimnazije fra Radoslav Vukšić, profesor i ravnatelj konvikta fra Fabijan Paponja, gvardijan i župnik fra Andrija Jelčić, profesor fra Leonardo Rupčić, časni brat fra Melhior Prlić, vikar samostana fra Mariofil Sivrić i klerik fra Miljenko Ivanković. Sveukupno njih devet.

    U okolici Ljubuškog partizani su također nastavili sa svojom već iskušanom metodom. U razdoblju 10. – 13. veljače uhvatili su i pobili njih petoricu: ž. vikara u Veljacima fra Pašku Martinca, župnika u Veljacima fra Julijana Kožula, profesora na bogosloviji u Mostaru fra Martina Soptu, župnika u Ružićima fra Zdenka Zubca i ž. vikara u Drinovcima fra Slobodana Lončara. Do danas su pronađena tijela fra Zdenka Zubca (27. listopada 2006.) i fra Julijana Kožula (15. siječnja 2007.), i to u masovnoj grobnici u Zagvozdu.

    U Izbičnu su pogubljena trojica fratara: profesor fra Marko Dragićević, časni brat u Veljacima fra Bono Andačić i vjeroučitelj u Mostaru fra Nevinko Mandić. Pograbljeni su s oltara za vrijeme sv. mise i odvedeni preko Donje Britvice i Brine prema Crnim Lokvama. Predvečer su ih kamionom dovezli u Knešpolje, kojih 5 km od Širokoga Brijega prema Mostaru, dali im da nose streljivo i uputili ih preko brda prema Mostaru. Kad su dopješačili u Grabovu Dragu, fratre su odvojili i više ih nitko nije vidio. Pretraživana su mjesta u blizini njihova izdvajanja iz kolone, ali im kosturi nisu pronađeni. Nije isključena mogućnost da su ovu trojicu fratara partizani priključili skupini iz samostanske mlinice i zajedno ih ubili u Zagvozdu.

    Vijesti o onome što se dogodilo na Širokom Brijegu i barem nešto od onoga što se dogodilo oko njega zacijelo su stigle i do fratara u mostarskom samostanu. Nu, ni oni nisu bježali, jer su se osjećali nevinima. Ušavši u samostan 14. veljače partizani su iz skupine fratara u zbornici odvojili njih sedmoricu i odveli ih u nepoznatom pravcu. Taj posao je, s velikom vjerojatnošću, predvodio Brana Popadić. Naredbodavac je, po svemu sudeći, bio Slobodan Šakota, povjerenik OZNE pri 29. hercegovačkoj diviziji. Po raznim svjedočenjima fratri su zavezani te su živi ili mrtvi bačeni u Neretvu oko Čekrka u Mostaru. Za grobove im se do danas još ne zna. Evo njihovih službi i imena: umirovljenik na Širokom Brijegu fra Jozo Bencun, provincijal fra Leo Petrović, umirovljenik na Čitluku fra Rafo Prusina, umirovljenik na Humcu fra Bernardin Smoljan, gvardijan i župnik fra Grgo Vasilj, župnik u Pločama fra Kažimir Bebek ter profesor na Širokom Brijegu fra Nenad Venancije Pehar.

    Zatišje glede ubijanja fratara nije dugo trajalo. Tek do svibnja. Malo prije svitanja 21. svibnja u župnoj kući na Kočerinu ubijeni su župnik fra Valentin Zovko i mladomisnik fra Andrija Topić. Nakon što su partizani provalili u župnu kuću najprije su ustrijelili župnika fra Valentina. Kad je fra Andrijina majka Šima, župnikova sestra, čula pucanj, požurila je u sobu i pokušala ga zaštititi svojim tijelom. Dvojica nasilnika gurnuli su je u stranu i jedan joj je od njih hitcem iz puške ubio sina. Partizani su proširili vijest da su fratre ubili križari (škripari). Međutim, nakon velikog sprovoda na mjesnom groblju kad je partizanski oficir počeo držati govor, mještani su ga prekinuli povicima: »Vi ste ih ubili«.

    Hercegovački fratri nastavili su ginuti po Hrvatskoj. O njihovoj sudbini puno se manje zna nego o onima koji su pobijeni po Hercegovini. Prema kazivanju nekih svjedoka oko 3. svibnja kod Velike Gorice nestao je fra Bono Jelavić, župnik u Vitini. Drugi ubijeni je fra Radoslav Glavaš. Kao načelnik ministarstva bogoštovlja u Zagrebu predao se partizanima i oni su ga objesili 27. svibnja. Za grob mu se do danas ne zna.

    U mjesecu lipnju na području Krapine pobijeni su župnik u Izbičnu fra Metod Puljić, mladomisnik fra Darinko Mikulić i bogoslov fra Julijan Petrović. Dogodilo se to u Maceljskoj šumi na lokalitetu Lepa Bukva dana 4/5., a ekshumirani su 1992. Kosti su im, nestručno obrađene, bile sve do 2005. na Šalati na Patologiji pa vraćene i ukopane 22. listopada 2005. u zajedničku grobnicu, odnosno u temelje novopodignute crkve Muke Isusove u Đurmancu.

    Zadnja skupina hercegovačkih fratara pobijena je na Bleiburgu i Križnom putu, uglavnom u drugoj polovici mjeseca svibnja ili nešto kasnije. Bilo ih je desetorica: profesor fra Bruno Adamčik, ž. vikar u Međugorju fra Anđelko Nuić, župnik u Blizancima fra Branko Šušak, župnik u Gorancima fra Emil Stipić, vjeroučitelj u Konjicu fra Jenko Vasilj, ž. vikar u Drinovcima fra Dane Čolak, ž. vikar u Grudama fra Tihomir Zubac, mladomisnici fra Lujo Milićević i fra Svetislav Markotić ter bogoslov fra Ante Majić. Za grobove im se još ne zna.

    Posvijestimo si još neke podatke. Najstariji fratar fra Marko Barbarić-Lesko imao je 80 g. (r. 19. siječnja 1865.), a najmlađi fra Ludovik Radoš imao je 20. g. (r. 14. studenoga 1925.) kad je pogubljen. Do danas se zna za grobove njih 30. Po mjestu odvođenja ili pogibije svrstali smo pobijene u 16 skupina. Najviše ih je stradalo u širokobriješkom samostanu, bez okolice, njih 30. Među pobijenima bilo je: 13 profesora, 12 župnika, 10 umirovljenika, 9. ž. vikara, 6 klerika, 4 mladomisnika, 3 časna brata, 2 gvardijana, 2 vjeroučitelja, 2 bogoslova, 1 provincijal, 1 vikar samostana, 1 načelnik ministarstva bogoštovlja. Srednja životna dob pobijenih fratara je 41 godina.
     

    Komunistički prigovori

    Za mnoge od pobijenih fratara komunisti se nisu potrudili navesti bilo kakav prigovor. Najviše im je bilo stalo opravdati svoje ponašanje na Širokom Brijegu. Nu, mogu li?

    Prema skicama koje se čuvaju u Arhivu Vojnoistorijskog Instituta u Beogradu nijedna zgrada franjevačkog posjeda, a sve su naznačene i ucrtane, nije predstavljala sjedište neprijatelja. Protuobavještajna služba koja je dobro poznavala svaki korak i o svemu izvješćivala nadležne nije našla niti jedan neprijateljski položaj u samostanu, nego tek u blizini pravcem zapad-sjever. U samostanu i u crkvi, kako mnogi svjedoče, nije se nalazio nitko s oružjem u ruci. Htjeli su Nijemci to učiniti, ali fratri nisu dali. Pa ipak to partizane nije smetalo da na crkvu ispale 296 hitaca.

    Ne samo da po svjedočenjima nazočnih ne stoji prigovor da su fratri partizane polijevali vrelim uljem, već to teško može stajati i po logičnom razmišljanju. Dva dana vatra se uopće nije palila. Nitko u Hercegovini u to vrijeme, pa ni danas, nije držao ulja u tako velikim količinama da bi se njime moglo polijevati nadiruće vojnike. A nikada nikome nije bilo jasno kako je to moguće izvesti kad ulje možeš proliti tek koji metar ispred sebe. Ako ti se pritom još opire netko s oružjem u ruci, možeš samo pokušati nešto učiniti prije nego padneš mrtav. Ili drukčije rečeno, određene metode borbe Srednjeg vijeka nemoguće je primijeniti u današnje vrijeme.

    Svi očevidci tvrde da nikakvo oružje nije bilo u samostanu i da se njime nitko nije služio. Sve da su i htjeli nije ih bilo puno sposobnih za to. A da su ga neki i rabili, zbog čega su pobijeni ostali? Od njih dvanaestorice jedan, fra Marko Barbarić-Lesko, nije se mogao ustati s kreveta i bio je teško bolestan, uz to u dubokoj starosti. Drugi je bio duševno obolio i uopće nije shvaćao što se oko njega događa, fra Krsto Kraljević. Dvojica fratara bili su u dubokoj starosti. Fra Žarko Leventić, iako mlađe dobi, bio je teško bolestan. Za borbu su, dakle, mogla biti spremna samo 4 profesora koji nisu znali baratati oružjem i 3 klerika koji također nikada nisu pohađali vojnu ili sličnu obuku. A koliko su same komunističke vlasti vjerovale u ono što šire, dobro govori sljedeći podatak uzet iz izjave provincijala fra Rufina Šilića (Mir i dobro, 7, Mostar, 1971., str. 295. – 296). Donosimo njezinu srž u ondašnjem duhu i jeziku. Vrhovni sud Jugoslavije, kao ni Vrhovni sud Hrvatske nije potvrdio optužbu Okružnog javnog tužilaštva u Splitu, u povodu zabrane raspačavanja brošure o Širokom Brijegu, da su pobijeni fratri na Širokom Brijegu »s oružjem u ruci i na drugi način za vrijeme II Svjetskog rata služili okupatoru u podjarmljivanju hrvatskog i drugih naših naroda« (odnosno da su »ne samo propagandom već i oružjem u ruci u toku oslobodilačkog rata služila okupatoru na podjarmljivanju naših naroda i narodnosti«). Ujedno su spomenuti sudovi odbili prijedlog da se utvrdi istinitost ili neistinitost teških optužbi na pobijene fratre. Dodajmo još neke pojedinosti. Sud u Splitu držao je da je možda i bilo franjevaca koji nisu pucali, ali da su partizani, budući da se borba vodila izbliza, mogli vidjeti kako neki od njih pomažu okupatoru pa su ih zato strijeljali. Sapienti sat!

    Da bi bili što uvjerljiviji partizani su ubrzo nakon rata snimili i »dokumentarni film«. U njemu sami partizani, preobučeni u habite, tobože vode borbu i ginu. Nije bio uvjerljiv pa je ubrzo sklonjen u stranu.
     

    Završni udarac

    Nakon ubojstva fratara slijedili su brojni napadaji u javnim glasilima. S druge strane u slobodnom svijetu širila se istina o tome što se točno dogodilo na Širokom Brijegu. Komunisti su ubrzo odlučili vratiti se i dovršiti nedovršeno. Bila je godina 1947., nadnevak 13. siječnja. Partizanski komesari istjerali su fratre iz samostana i zapalili sve što nije izgorjelo prilikom pada Širokog Brijega u njihove ruke. Fratre su otjerali u Mostar, navodno zbog akcije hvatanja škripara u širokobriješkom kraju. Pukovnik koji je istjerao fratre čak je potpisao revers da im se ne će dirati župni ured i da će kada se vrate naći sve onako kako su ostavili. Nu, bila je to samo prijevara. Uz mnoštvo knjiga iz knjižnice u veljači i ožujku te godine spaljene su i matice koje su vođene od sredine 18. st. Spaljivanje je obavljeno u samostanu iza vrata, u klaustru samostana, kao i ispod oraha. Vojnicima je bilo zapovjeđeno da donesu i spale svaki, pa i najmanji, papirić koji nađu u krugu od kilometar. Nakon temeljito obavljenog posla još su se potrudili da dlijetom unište natpis na kamenoj ploči iznad ulaza u samostan. Fratri su se mogli vratiti tek nakon dva mjeseca, kako svjedoči fra Vencel Kosir.

    Ne mogavši slomiti fratre i sebe opravdati i uzdići, komunisti su pribjegli drugoj metodi. Fratri su masovno uhićivani i suđeni na duge zatvorske godine. Na kraju ih se skupilo čak 341, odnosno 89 fratara do Domovinskog rata okusilo je zatvor. Navedimo poimence samo one koji su ubijeni u zatvoru ili su tako zdravstveno stradali da su po izlasku ubrzo umrli. Bilo ih je trojica. Fra Mijo Čuić kao umirovljenik nalazio se u Tomislavgradu. Uz ostalo sagradio je baziliku i samostan u tom mjestu. Teško je obolio u zatvoru. Zbog toga su ga pustili ranije nego što su mislili. Umro je teško oduzet 1959. Fra Nikola Ivanković jedno je vrijeme bio profesor grčkog i latinskog jezika na Širokom Brijegu. Uhićen je u Ljubuškom u travnju 1952. Život mu se ugasio na putu od Ljubuškog prema Mostaru. Komunisti su rekli da je umro, a fratri su po stanju njegova tijela i po nekim svjedočenjima zaključili da je ubijen. Fra Smiljan Zvonar, kao gvardijan i župnik ter omiljeni propovjednik, uhićen je u Mostaru 1952. Iz zatvora je zbog teške bolesti prijevremeno pušten 1960. Umro je nakon 40-ak dana.
     

    Što nam je činiti

    Unatoč svim nabrojanim događajima i komunističkom namišlju da se trajno zabrani, Hercegovačka franjevačka provincija uspjela je preživjeti. Pritom nije zaboravljala svoje pogubljene, koje je, kao i puk, držala pogubljenima »in odium fidei«, odnosno mučenicima za vjeru i domovinu. Bog je tako htio da je prvi proglas o bilježenju svih podataka glede stradanja članova Provincije i vjernika izdao fra Krešimir Pandžić 1942. Svjedočanstva o zlim vremenima nastavio je skupljati tajnik Provincije fra Bonicije Rupčić, ali mu ih je OZNA oduzela 31. listopada 1945. i zabranila svakome njihovo daljnje prikupljanje. Zatišje traje do 1971. kada provincijal fra Rufin Šilić nalaže skupljanje svjedočanstava. U tome se ističe fra Andrija Nikić sa suradnicima. Skupljeno šalje fra Baziliju Pandžiću u Rim da to pohrani u Franjevački arhiv. Kasnije je mnoga svjedočanstva prikupio i fra Jozo Vasilj. Zbog kratkoće prostora ne ćemo nabrajati druge, ali zacijelo treba spomenuti samostansku zajednicu na Širokom Brijegu koja je kroz sve ovo vrijeme nastojala učiniti što se učiniti dalo. Pravi zamah istraživanje doživljava 2004. kada je 4. studenoga ustanovljeno Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Pročelnikom mu je postao fra Ante Marić. Povjerenstvo je obavilo mnogo posla, između ostaloga pokrenulo je i dovršilo poslove oko iskapanja i identificiranja trojice pogubljene subraće u masovnoj grobnici u Zagvozdu. Zahvaljujući naporima provincijala fra Slavka Solde, kao kruna svega, dolazi 21. srpnja 2006. do imenovanja fra Luke M. De Rosa postulatorom Postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Vicepostulatorom u rujnu 2007. postaje fra Miljenko Stojić.

    Na putu prema mogućem proglašenju naše pobijene braće blaženima i svetima želimo ići njihovim stopama. To znači dvojako. Bili su veliki ljudi i veliki redovnici, što ne želimo smetnuti s uma, već izučavati i slijediti njihovu duhovnost. S druge strane želimo što podrobnije istražiti njihov život i rad, a posebno njihove zadnje trenutke života. Pri svemu ovome ne vodi nas mržnja ni prema kome, nego samo ljubav prema istini.

    U traganju za saznavanjem što se točno dogodilo poglavito nam mogu pomoći još živi svjedoci. Stoga molimo svakog onog tko bilo kojim podatkom može doprinijeti što jasnijem rasvjetljavanju događaja, kao i otkrivanju nekog važnog zapisanog podatka, da to i učini. Svi potrebni podatci za stupiti u doticaj s nama nalaze se na Mrežnim stranicama www.pobijeni.info.

    Povjesničari će još dugo govoriti o ovim događajima, kao i cjelokupno društvo. Nu, cijelo ovo vrijeme ne smije biti uporabljeno za ponovne podjele u hrvatskom narodu, već za jasno sagledavanje pogrješaka u prošlosti i uočavanje stvari koje bismo trebali činiti u budućnosti. I jedno i drugo odrazit će se na našu sadašnjost. Svi nevino pobijeni, ne samo fratri, bit će nam zahvalni na tome.

    fra Miljenko Stojić

    Zagreb, 9. veljače 2008.; Zagreb, 14. veljače 2008.; Split, 19. veljače 2008.; Hrvatsko slovo, Zagreb, 7. ožujka 2008., str. 12. – 13.; 14. ožujka 2008., str. 12. – 13.; Brotnjo, 5, Matica hrvatska, Čitluk, 2008., str. 73. – 83.
     

    * Pojedini podatci u članku mogu trenutno biti drukčiji u skladu s istraživanjima. Zbog toga potražite najnovije na portalu www.pobijeni.info ili ako ih ne nađete obratite se Vicepostulaturi za njihovu provjeru preko e-adrese: mostar(at)pobijeni.info.

     
     
     
     
    Google Translate
    Google-Translate-English Google-Translate-Deutsch Google-Translate-Italiano Google-Translate-Espanyol Google-Translate-Francais Google-Translate-Polski
     
    Powered by
     
    Najčitanije vijesti
     
     
    Četvrtak, 22. kolovoza 2019. | čitanja: 282
     
     
     
     
     
     
     
     
    Najave