• Naslovnica
  • Uvod
  • Pobijeni
  • Odjek u puku
  • Povijesne
    okolnosti
  • Pronađeni
    predmeti
  • Događanja
  • Izdavaštvo
  • Stručna djela
  • Zaglavlje
  •  
    Ponedjeljak, 27. svibnja 2019. |
     
     
     
     
     
     
    ŽRTVOSLOV HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA – POSTUPAK MUČENIŠTVA
     
    Ponedjeljak, 05. travnja 2010. | Članci
     
    Sažetak

    Da bi se moglo govoriti o žrtvoslovu hercegovačkih franjevaca, najprije treba odrediti početnu godinu i osobe na koje bi se žrtvoslov mogao odnositi. Dok se to ne zbude, najbolje je krenuti od kraja. Trenutno se žrtvoslovom hercegovačkih franjevaca najviše bavi Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Tijekom II. svj. rata i u poraću, naime, komunisti su ubili 66 hercegovačkih franjevaca. Još živi svjedoci, kao i neka pisana svjedočanstva, govore o tome kako su umrli mučeničkom smrću. Crkveni sud Mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanjske biskupije, na zamolbu Vicepostulature, ispituje te svjedoke. Vicepostulaturu je što prije potrebno premjestiti na Široki Brijeg koji je proglašen središnjim žrtvoslovnim mjestom Hercegovačke franjevačke provincije.

     

    Ključne riječi

    Hercegovačka franjevačka provincija; Žrtvoslov; II. svj rat i poraće; vicepostulatura; Postupak mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«; Široki Brijeg

     

    Hercegovačka franjevačka provincija nastavši na razmeđi vjera, kultura i civilizacija Katoličkoj Crkvi i Franjevačkom redu dala je nemali obol u mučeništvu. Takvom je prepoznata kroz povijest i takvom je i danas. To ništa ne umanjuje da nema još nijednoga kanoniziranog člana. Trenutno se i to počinje popravljati.

     

    1. Uvodne napomene

    Da bi se izradio žrtvoslov hercegovačkih franjevaca najprije je potrebno temeljito razbistriti pojmove. Kao prvi upit nameće nam se: koja je to godina od koje bi trebalo početi razmišljati o hercegovačkim franjevačkim žrtvama? Je li to godina 1292. kada u Bosnu dolaze prva dva franjevca kao misionari ili 1339. kada papa Benedikt XII. u Bosnu šalje svog izaslanika Geralda Odonisa koji iste te godine osniva Bosansku franjevačku vikariju.1 Ili je to jesen 1843. kad iz Kreševa dolaze prvi fratri u širokobriješki kraj s namjerom da ostanu u Hercegovini, ili je to 1852. kao početak Hercegovačke franjevačke kustodije, odnosno prvi službeni nadnevak odvajanja Hercegovačke franjevačke provincije od one bosanske? Prema fra Andriji Nikiću to bi mogla biti i godina 1524. iz koje potječu prvi zapisi o franjevačkim mučenicima na ozemlju BiH?2 A mogla bi to biti i godina iz samog početka Franjevačkog Reda, 1232., odnosno možda i prije 1226. kad je osnovana Hrvatska franjevačka provincija. Vjerojatno su fratri iz pograničnih gradova pohađali Hercegovinu.3 Tu je i pitanje granica Hercegovine koje su nekada bile puno veće. Postavlja se također pitanje jesu li hercegovački franjevački mučenici svi oni koji su podrijetlom iz Hercegovine ili i oni koji to nisu, a svoju mučeničku smrt podnijeli su na hercegovačkom ozemlju? Svemu ovome treba pridodati nedostatak povijesnih vrela. Posao je, dakle, obiman i maglovit.4 Da bih tome doskočio, ova moja skica za žrtvoslov hercegovačkih franjevaca poći će od kraja prema početku, pa dokle stigne. Podnošenje dokumenata 2006. za pokretanje postupka mučeništva pogubljenih hercegovačkih franjevaca tijekom i nakon II. svj. rata, imenovanje postulatora u srpnju 2006. i vicepostulatora u rujnu 2007. povijesni je iskorak Hercegovačke franjevačke provincije. Nastojanja mnogih pojedinaca da se ne zaborave ta povijesna stradanja slila su se u postupak mučeništva prema svim odredbama crkvenog zakonodavstva. Čini se sve što se može da pogubljena braća jednoga dana budu proglašena mučenicima, odnosno blaženicima i svetima. Zbog svega toga nastojat ću pobliže razmotriti taj pothvat, a on će onda osvijetliti ostala mučenička stradanja i označiti početak rada na sustavnom istraživanju tih vremena, bez obzira na to hoće li to dovesti do još neke kanonizacije.

     

    2. Drugi svjetski rat i poraće

    Izgledalo je da će Drugi svjetski rat prilično mimoići Hercegovačku franjevačku provinciju. Do završnih napadnih djelovanja ili do početka povlačenja njemačke vojske, krajem 1944., Hercegovačka franjevačka provincija imala je »tek« jednog ubijenog člana, fra Stjepana Naletilića kojeg su partizani ubili u Zanaglinama u svibnju 1942.5 Drugi ubijeni franjevac je fra Križan Galić u Međugorju, krajem listopada 1944. Partizani su se pravdali da su ga ubili grješkom.6 Međutim, kraj siječnja 1945. donio je nemalu bol hercegovačkim franjevcima i vjernom Božjem puku.

     

    2. 1. Napad na Hercegovačku franjevačku provinciju

    Komunisti žestoko opsjedaju Široki Brijeg početkom 1945. Žele presjeći odstupnicu njemačkoj vojsci, ali i razrušiti Široki Brijeg kao pojam katoličanstva i hrvatstva. Znali su da njihove ideje ne će prodrijeti u narod dok je živ širokobriješki duh. Tragično, ali u napadu sudjeluju i neki od bivših širokobrijeških đaka. Nisu mogli puno pomoći svojim školskim kolegama i profesorima. Odluka o ubojstvu fratara donesena je na nekim višim razinama.

    Svi podatci o pobijenim hercegovačkim franjevcima još nisu dokraja poznati. Zahvaljujući još živućim svjedocima i građi koja izranja polako iz povijesne magle mozaik se postupno popunjava.

    Iza 28. siječnja 1945. u Vrgorcu je ubijen fra Maksimilijan Jurčić, ž. vikar na Humcu i 2. meštar novaka. Tog nadnevka je u skupini od pedesetak uhićenika iz ljubuške tamnice odveden u Vrgorac. Pobijeni su u 2, odnosno 3 skupine. S fra Maksimilijanom su ubijene još 2 osobe i pokopane na desnoj strani puta koji vodi u vrgoračko polje i prema selu Kotezi. U istoj ravni s lijeve strane puta ubijene su 3 osobe, te kao i prve zatrpane u škrapu. Ostalih 40-ak dovedenih pobijeni su na Novom groblju u Vrgorcu i tu zatrpani u zajedničku grobnicu.7

    U Čapljini je oko 2. veljače ubijen župnik fra Petar Sesar. Kako svjedoči fra Tugomir Soldo komunisti su bijesno po Čapljini kupili odrasle muškarce, pa su tako pokupili i fra Petra8. Prije nego što će biti ubijen podijelio je odrješenje svojim sudrugovima. Za tijelo mu se još ne zna.

    Za pobijene u Mostarskom Gradcu najvjerojatnije da je ustanovljen točan nadnevak: 6. veljače. Bili su to: fra Augustin Leopold Zubac, ž. vikar i upravitelj hidrocentrale na rijeci Lištici; fra Krešimir Pandžić, profesor na Širokom Brijegu; fra Roland Zlopaša, profesor na Širokom Brijegu; fra Zvonko Grubišić, ž. vikar u Mostarskom Gracu; fra Rudo Jurić, klerik i fra Kornelije Sušac, klerik. Najprije su ih s opljačkanim stvarima komunisti iz župne kuće u Mostarskom Gracu poveli prema Donjem Gracu, a onda vratili i poveli prema Gostuši. Pobili su ih na tom putu oko kilometar iznad župne crkve. Navodno da im je fra Krešimir Pandžić podijelio odrješenje, kao i blagoslov i oproštenje njihovim ubojicama9. Kosti su im izvađene 1971. i pokopane u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu.

    Osvojivši Široki Brijeg 7. veljače komunisti su se domogli glavnog plijena. Ništa nije bilo prepušteno slučaju. Puk koji se sklonio u samostan, fratri i đaci zadržani su dok nije došla posebna postrojba. Bila je to »ubilačka četa« koju su uz pomoć Engleza komunisti ustrojili na Visu. Iz svjedočenja Lj. B. da se zaključiti da je za ispitivanje bio glavni Ljubo Periša10. Događalo se to u popodnevnim satima. Sve je bilo gotovo oko 16.00. Puk je pušten kući, đaci su otpremljeni u vojsku, odnosno partizane, a svi oni koji su zatečeni da nose habit odvedeni su iz razgovornice u protuzrakoplovno sklonište u vrtu, ubijeni metkom u zatiljak i potom zajednički spaljeni. Zbog zgražanja puka komunisti su naknadno proširili vijest da su se pobijeni fratri djelatno borili protiv njih i da su ih polijevali vrelim uljem. Nije im naravno to uspjelo, tako da puk otada pobijene hercegovačke franjevce zove »širokobriški mučenici«. Na sve to Crkva u Hrvata nije ostala gluha, nego je o ovom stravičnom zločinu progovorila u glasovitom Pastirskom pismu iz rujna 1945. Za to se najviše zauzeo mjesni biskup don Petar Čule.»Tko može dokazati, da su toliki na smrt osudjeni katolički svećenici uistinu zločinci, koji zaslužuju smrtnu osudu? Zar su oni svi bili koljači? Tako su na pr. u franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu poubijani bez sudskoga postupka svi franjevci, koji su se tamo nalazili-njih 28 na broju – premda nitko od njih nije uzeo ni puške u ruke, a kamo li se borio protiv narodno-oslobodilačke vojske – kako ih se je lažno optuživalo – i premda su gotovo svi bili poznati kao protivnici fašističke ideologije.«11

    U prostorije mlinice i hidrocentrale na rijeci Lištici za vrijeme borbi spas je potražilo 8, odnosno 9 franjevaca. Fra Mariofil Sivrić, naime, odlazio je i dolazio, tako da je najvjerojatnije ubijen zasebno. Nakon prestanka pucnjave 8. veljače izišli su iz skloništa i uputili se prema samostanu. Tu su uhićeni i prema pričanju svjedoka odvedeni put Splita. Jedan od njih, fra Melhior Prlić, identificiran je među mrtvima u masovnoj grobnici u Zagvozdu12. U Knešpolju postoji masovna grobnica s 40-ak ubijenih. Po pričanju svjedoka, D. B., S. S. i M. B., barem jedan od njih je fratar13. Mogao bi to biti fra Mariofil Sivrić, jer mu se trag na području Širokog Brijega gubi oko 10. veljače.

    Fra Jakov Križić, župnik u Čitluku, ubijen je 9. veljače, a fra Filip Gašpar, župnik u Gradnićima i fra Ćiril Ivanković, u mirovini u Gradnićima, ubijeni su 10. veljače. Pokopani su u mjesnom groblju Podadvor u Čitluku.

    Komunisti su imali veliku tamnicu u Ljubuškom. Kroz nju je od pobijenih franjevaca prošlo njih 5. Dvojica su identificirana u masovnoj grobnici u Zagvozdu. To su fra Julijan Kožul, župnik u Veljacima i fra Zdenko Zubac, župnik u Ružićima. Najvjerojatnije da su u samom Ljubuškom ubijeni fra Paško Martinac, župnik u Veljacima i fra Slobodan Lončar, ž. vikar u Drinovcima. Po oskudnim svjedočenjima tu bi trebao biti ubijen i fra Martin Sopta, profesor na bogosloviji u Mostaru. Sve se to događalo u razdoblju 10. – 13. veljače.

    Započeta pučka misa u Izbičnu 11. veljače ostala je nedovršena. Prekinuli su je komunisti i odveli franjevce koje su tu zatekli. To su: fra Marko Dragićević, profesor na Širokom Brijegu, fra Bono Andačić, časni brat u Veljacima i fra Nevinko Mandić, vjeroučitelj u Mostaru. Zadnji su put viđeni u Grabovoj Dragi.

    Negdje oko 13. veljače u Zagvozdu je ubijeno i u masovnu grobnicu zatrpano 18 tijela. Iskapanje je trajalo 4. travnja 2005. - 18. travnja 2005. Spomenuli smo da su tu pronađena i DNK metodom prepoznata 3 hercegovačka franjevca. Vrlo lako bi tu mogao biti i ostatak skupine iz mlinice, međutim istrošenost kostiju još ne dopušta takav zaključak. Prepoznati su pokopani u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu 9. listopada 2007., a pokopao ih je general franjevačkog reda fra Jose R. Carballo. Ostali su pokopani pod brojem u zajedničku grobnicu u Zagvozdu 7. listopada.

    Hercegovački franjevci u mostarskom samostanu svoju su Kalvariju doživjeli 14. veljače. Iz skupine zatečenih fratara komunisti su izdvojili provincijala, gvardijana, te fratre koji su došli sa strane. Izgovor je bio da su prvi dopustili bijeg nekih fratara iz samostana, a da su drugi bježali pred partizanima. Negdje oko 19.00 fratre su potjerali na večeru, sami s njima sjeli večerati, a izdvojene franjevce odveli prema Donjoj Mahali. Prema svjedočenjima pobio ih je kovač Muja Đikić na Čekrku, a u tome je imao i pomagače koje svjedok M. M. poimence navodi.14 Voda na samom Čekrku izbacila je jedno tijelo i to bi po svjedočenjima trebao biti fra Rafo Prusina, u mirovini na Čitluku, po drugima fra Nenad Venancije Pehar, profesor na Širokom Brijegu. Jedni, pak, tvrde da je voda fra Rafu Prusina izbacila na Žitomisliću i da je tamo na nepoznatom mjestu pokopan. Za ostale samo Neretva zna gdje im je grob. Navedimo ih: fra Leo Petrović, provincijal; fra Jozo Bencun, u mirovini na Širokom Brijegu; fra Bernardin Smoljan, u mirovini na Humcu; fra Grgo Vasilj, gvardijan; fra Kažimir Bebek, župnik u Pločama.

    Rat je već bio završen, ali je ubojstvo hercegovačkih franjevaca nastavljeno. Na Kočerinu su 21. svibnja ubijeni fra Valentin Zovko, župnik i fra Andrija Topić, mladomisnik. Komunisti su optužili »ustaško-četničke bande«, ali u dokumentu koji su pisali tog istog dana svjedoče da su ih oni ubili15.

    Fra Radoslav Glavaš, načelnik ministarstva bogoštovlja, nije htio bježati ispred komunista jer se osjećao nevinim. Uhićen je i u skupini od njih 58 osuđen za jedan dan na smrt. To se dogodilo 29. lipnja16. On je jedini od svih pobijenih hercegovačkih franjevaca suđen na barem nekom sudu.

    Na Križnom putu hercegovački franjevci su ubijani od svibnja sve tamo do kolovoza. Kod Slovenj Gradeca između 15. i 21. svibnja zadnji je put viđen fra Emil Stipić, župnik u Gorancima17. U istom tom vremenu u Mariboru su najvjerojatnije pobijeni mladomisnici fra Lujo Milićević i fra Svetislav Markotić18. Krajem svibnja kod Celja je zadnji put viđen fra Bruno Adamčik, profesor na Širokom Brijegu19. Puno je jasnija sudbina fra Metoda Puljića, župnika u Izbičnu, fra Darinka Mikulića, mladomisnika i fra Julijana Petrovića, bogoslova. Pobijeni su u Maceljskoj šumi na lokalitetu Lepa Bukava 4./5. lipnja. Pobili su ih u skupini od 21 svećenika, redovnika, bogoslova i sjemeništarca. Kosti su im otkopane 1992., u crnim vrećama za smeće smještene na tavan Patologije na Šalati, te kao neidentificirane pokopane u zajedničku grobnicu novoosnovane crkve Muke Isusove u Đurmancu 22. listopada 2005. Fra Ante Majić stigao je u kolonama smrti do Zagreba, u tamnici u Zagrebu obolio od meningitisa od čega je i umro u bolnici sestara milosrdnica. Pokopan je na Mirogoju u nepoznatom grobu.20 Župnik u Vitini, fra Bono Jelavić, zadnji je put viđen kod Velike Gorice oko 11. svibnja.21 Polovicom tog istog mjeseca kod Siska je zadnji put viđen fra Branko Šušak, župnik u Blizancima.22 Za preostale se ne zna ni gdje su zadnji put viđeni: fra Anđelko Nuić, ž. vikar u Međugorju; fra Jenko Vasilj, vjeroučitelj u Konjicu; fra Dane Čolak, ž. vikar u Drinovcima i fra Tihomir Zubac, ž. vikar u Grudama.

     

    2. 2. Prvi pokušaj skupljanja svjedočanstava

    I ne sluteći da će i sam postati »podatak«, fra Krešimir Pandžić, provincijal, 2. studenoga 1942. naložio je da svaki župnik i samostanski ljetopisac iz dana u dan bilježe i sabiru sve podatke o stradanjima vjernika i članova Hercegovačke franjevačke provincije. Istu je naredbu ponovio 22. ožujka 1943., kao i 8. prosinca iste godine. Naveo je sve što treba bilježiti: 1. Što je koji član pretrpio i u čemu je stradao. 2. Štete na crkvama i kućama uz približnu procjenu štete. 3. Koji su vjernici stradali: imena, dob, način mučenja, štete na stoci i imetku općenito. Tko je nasilje pravio, kao i obrana i njezin uspjeh. Isto tako svaki je župnik trebao zabilježiti ime i prezime svoga župljanina koji je stradao izvan ozemlja svoje župe. To treba provesti i u maticama umrlih zbog razloga što će ostati nezabilježeno ako se ne zabilježi u župi kojoj pripada. Osobitu pozornost treba svratiti na one koji su ubijeni na raznim ratištima ili na Planini.

    Na kraju svoga dopisa fra Krešimir Pandžić spominje zbog čega je važno ovo bilježenje. Između ostaloga kaže da će ono biti jedino vjerodostojno svjedočanstvo o prošlim događajima.23 Kao da je slutio navadu komunističkog iskrivljavanje povijesti!

     

    3. Jugoslavensko vrijeme

    Vrijeme komunističke Jugoslavije ili »oslobođenje«, kako su ga komunisti nazivali, u crno je zavilo hrvatski narod. Najprije je više stotina tisuća Hrvata ubijeno na Križnom putu, a nakon toga započeo je sustavan progon. Posebno oštro okomili su se na hercegovačke franjevce.

     

    3. 1. Pokušaj skupljanja svjedočanstava

    Mjesni biskup don Petar Čule uputio je 13. listopada 1945. dopis Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji da se počne skupljanje svjedočanstava o pogubljenju njezinih članova na Širokom Brijegu. Provincijalat je odgovorio da se to već čini. Na žalost za sve je ubrzo saznala OZNA. Od provincijskog tajnika fra Bonicija Rupčića 31. listopada 1945. oduzima sva do tada skupljena svjedočanstva i zabranjuje da se bilo što više skuplja. Otada sav teret pada na naše iseljeništvo i na hrabre pojedince u domovini.

    U iseljeništvu svakako treba istaknuti fra Bazilija Pandžića, fra Tugomira Soldu i don Krunoslava Draganovića. Nešto od onoga što su napravili stiglo je i do naših dana. U domovini se zauzeto skupljanjem svjedočanstava bavio fra Andrija Nikić, fra Jozo Vasilj, fra Jozo Zovko, fra Ante Marić... Provincija je živjela sa svojim ubijenim članovima, a vjerni puk Božji išao se moliti na njihove grobove.

    Rad na skupljanju svjedočanstava ponovno se zahuktao »Hrvatskim proljećem«. Provincijal fra Rufin Šilić dekretom od 17. kolovoza 1971. traži od članova Provincije skupljanje svjedočanstava o onome što se dogodilo.24 Nedugo prije toga, 1. srpnja, na Širokom Brijegu u samostansku crkvu pokopani su posmrtni ostatci braće zapaljenih u ratnom skloništu na Širokom Brijegu i onih ubijenih u Mostarskom Gracu. Kao što znamo sve je završilo ponovnim progonstvom hrvatskog naroda i Katoličke Crkve.

    Domovinski rat donio je slobodu i mogućnost istraživanja, ali i mnoge poteškoće. Fra Jozo Zovko, gvardijan na Širokom Brijegu, 1993. priređuje niz znanstvenih skupova i okruglih stolova. Mnogo građe ostalo je zabilježeno u knjizi Joze Tomaševića Ubijena gimnazija25. Sve je zadobilo novu protegu ustanovljenjem Povjerenstva za pripremu kauze mučenika 2004.

     

    3. 2. Uhićenici

    Govoreći o pobijenim hercegovačkim franjevcima svakako se ne smiju zaboraviti i uhićenici. Neki su od njih umrli izravno zbog muka podnesenih u tamnici, odnosno na putu prema njoj: fra Mijo Čuić, u mirovini u Mostaru; fra Nikola Ivanković, ž. vikar na Humcu; fra Smiljan Zvonar, gvardijan i župnik u Mostaru.

    Komunistima nije bilo teško pronaći razlog da uhite fratre. Ako ga nema, jednostavno bi ga izmislili. A razlozi su se kretali od optužbi za pjevanje hrvatskih pjesama do izgradnje kakvog objekta vjerske namjene.

    Kako bilježi povjesničar fra Andrija Nikić do pada komunizma tamnicu je iskusilo ili je trebao iskusiti 91 franjevac.26 Nekada se, naime, radilo o globama koje se moglo isplatiti i u novcu. Sveukupno su odrobijali 225 godina.

    Robijanje je uvijek bilo teško. Međutim, fratri se nisu dali. Ostajali su nauzgor i branili svoju vjeru i svoj hrvatski narod. U ona poratna vremena nakon Drugog svjetskog rata čak ih je ponekada više bilo u tamnici nego na slobodi. Nisu su libili u tamnici ni sv. misu govoriti, naravno skrivećki. Tako danas Provincija čuva priručni pribor za sv. misu kojim su se u zeničkoj tamnici služili fra Smiljan Zvonar i drugi. Naravno da bi bili još strože kažnjeni da su uhvaćeni.

     

    4. Na putu prema crkvenom priznanju mučeništva hercegovačkih franjevaca

    Domovinski rat razbudio je nade među hercegovačkim franjevcima da će se konačno dogoditi da će istina o pobijenim fratrima izići na svjetlo dana. Uobičajeno, najprije su se za to založili pojedinci, a onda provincijsko ustrojstvo.

     

    4. 1. Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika

    Nakon razmišljanja i širenja te namisli među braćom, provincijal fra Slavko Soldo zauzeo se da se na sjednici Uprave Provincije 4. studenoga 2004. u Slanom ustroji povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Na čelo mu je postavljen fra Ante Marić, a članovi su bili: fra Bazilije Pandžić, fra Vendelin Karačić, fra Jozo Zovko, fra Jozo Vasilj i fra Branimir Musa.

    Povjerenstvo je dobro obavilo povjerenu mu zadaću. Počelo se ne samo s prikupljanjem rasijane građe o mogućem mučeništvu hercegovačkih franjevaca, već i tražiti njihove zemne ostatke. Kao što je spomenuto, u Zagvozdu je otkopana masovna grobnica u kojoj je bilo 18 tijela. Među njima do sada su DNK metodom prepoznati fra Melhior Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac.

    Iz ovog razdoblja svakako treba izdvojiti knjigu »Tragom pobijenih hercegovačkih franjevaca« koju je uredio fra Ante Marić. Posvećena je otkopavanju posmrtnih ostataka u masovnoj grobnici u Zagvozdu. Prvi pronađeni DNK analizom bio je fra Melhior Prlić 30. prosinca 2005., što je ujedno i prvi slučaj prepoznavanja pomoću DNK metode neke osobe stradale u Drugom svjetskom ratu na području Hrvatske i BiH. U tome veliku zaslugu imaju Marija Definis Gojanović i Davorka Sutlović s Patologije u Splitu, kao i njihovi suradnici.

    Radeći na identifikaciji osoba iz masovne grobnice u Zagvozdu Povjerenstvo je prikupilo uzorke krvi za pobijene hercegovačke franjevce. Tako sada imamo bazu podataka za sva moguća buduća pronalaženja posmrtnih ostataka pobijenih franjevaca.

     

    4. 2. Postulatura i vicepostulatura

    Čim se sredila prikupljena dokumentacija provincijal fra Slavko Soldo zamolio je Upravu franjevačkog reda u Rimu da generalni postulator preuzme i postupak mučeništva hercegovačkih pobijenih fratara. General fra José R. Carballo potvrdno je odgovorio. Generalni postulator prihvatio je prijedlog, kontaktirao Zbor za proglašenje svetih i učinio sve predradnje da postane postulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, 23. svibnja 2006. Nakon što je mjesni biskup don Ratko Perić prihvatio njegovo imenovanje i nakon što su izvršene još neke predradnje 19. rujna 2007. imenovan je i vicepostulator, sa svim ovlastima postulatora na području Trebinjsko-mrkanjske i Mostarsko-duvanjske biskupije, odnosno one biskupije gdje će započeti i odvijati se prvi tijek postupka. Vicepostulatorom je imenovan fra Miljenko Stojić.

    Trenutno Vicepostulatura djeluje na Humcu, očekujući stvaranje povoljnih uvjeta za prijelaz na Široki Brijeg. Uz svakodnevne poslove pokrenula je odmah na početku internetske stranice (www.pobijeni.info), a nešto kasnije i glasilo Stopama pobijenih. Sudjelovala je u nizu javnih tribina, kao i pokrenula znanstveni simpozij. Započelo se također s držanjem sv. mise i tribine na rodnim župama pobijenih hercegovačkih franjevaca. Nije zanemarena ni druga izdavačka djelatnost, ali naglasak trajno ostaje na prikupljanju potrebne dokumentacije za službeno pokretanje Postupka mučeništva na biskupijskoj razini.

     

    4.3. Svjedoci

    Preko 60 godina prošlo je od pogubljenja hercegovačkih franjevaca. Ipak to ne znači da još uvijek nema živih svjedoka tih događaja. Uz Božju pomoć Vicepostulatura ih neprestano pronalazi i to je sada njezin glavni posao kojem je podređeno sve ostalo.27

    Ispitivanje svjedoka trebalo bi doći na kraj biskupijskog postupka, ali u slučaju da im prijeti smrt ili gubitak na neki drugi način, dopušta se njihovo trenutno ispitivanje. Vicepostulatura je, ocijenivši da su svjedoci u poodmakloj životnoj dobi, mjesnom ordinariju don Ratku Periću uputila dopis 12. veljače 2008. u kojem traži ispitivanje prve skupine živućih svjedoka. On je potvrdno odgovorio 25. veljače iste godine. U tu svrhu ustanovio je i Crkveni sud: don Tomo Vukšić, biskupov delegat, don Ante Luburić, promicatelj pravde i don Stipe Gale, bilježnik.

    Svakako ne smijemo zaboraviti ni pisana svjedočenja. Prva potječu još iz 1945. Kao što je već spomenuto, pronalazimo čak i ona iz komunističkih redova. Nadamo se da će ih biti još više, jer iskustvo nam kazuje da se jedan određen broj njih nalazi razasut kod različitih pojedinaca.

     

    4.4 Široki Brijeg, središnje žrtvoslovno mjesto

    Hercegovački franjevci jesu ginuli na različitim mjestima, ali svi su oni na neki način povezani sa Širokim Brijegom. Takvima ih je neprestano držao puk Božji, a i komunisti.

    Iz samostanske zajednice na Širokom brijegu ubijeno je njih 30, s njegovog područja još 4, tako da to zajedno iznosi više od polovice pobijenih franjevaca. K tomu u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu pokopan je 21 ubijeni franjevac. Tijekom vremena čak se za sve pobijene franjevce uvriježio naslov »širokobriški mučenici«.

    Imajući ovo i mnogo toga drugoga na umu, bivši provincijal fra Slavko Soldo u različitim prigodama posvijestio je braći da je Široki Brijeg središnje žrtvoslovno mjesto Hercegovačke franjevačke provincije, a 7. veljače dan kad se to obilježava. Taj potez doprinio je još većem učvršćivanju svijesti među pukom Božjim i samim fratrima glede pobijenih franjevaca. Svima je jasno dano na znanje da nisu zaboravljeni i da Provincija živi, između ostaloga, i od njihove duhovnosti, koja će, ako Bog dadne, jednoga dana biti službeno priznata mučeničkom.

     

    5. Završne napomene

    Dug je još put do izglednog proglašenja barem nekih pobijenih franjevaca blaženima i svetima. Ali nadnevci nisu tako ni važni. Puno je važnije ustanoviti što se točno dogodilo i u našu duhovnost pretočiti sve ono dobro koje su oni namrijeli svojom žrtvom.

    Na Širokom Brijegu treba stvoriti prostor koji bi puk Božji posjećivao i u njemu se na prikladan način obavješćivao o svemu glede tih događaja i Postupka mučeništva. Neki koraci u tom smjeru već su poduzeti, u skladu s trenutnim prostornim mogućnostima. Isto tako trebat će na Širokom Brijegu omogućiti puku Božjem da može nabaviti raznu građu glede stradanja hercegovačkih franjevaca. Dolazak Vicepostulature naravno da će dati još jedan pečat svemu tome. Vjerujem da će se ubrzo stvoriti takve prilike da će sve ovo, i još mnogo toga drugoga, biti moguće ostvariti.

    Osim ovih 66 ubijenih, ima ih još koji su svojom krvlju zapečatili svoju vjeru u Boga i svoje redovničko i svećeničko poslanje. Drugi naprotiv nisu bili u takvoj prilici, ali su bili veličine kojih se treba sjećati. Zbog toga bi bilo potrebno da Provincija ustanovi vijeće koje će se baviti istraživanjem i prikupljanjem građe o hercegovačkim franjevačkim mučenicima i veličinama. Bit će to doprinos ne samo duhovnosti Provincije, već i duhovnosti čitavog hrvatskog naroda.

    Nama je, dakle, nastaviti započetim smjerom. Osvijetlivši žrtvu ovih 66 pobijenih franjevaca, ujedno smo uperili svjetlo i donekle osvijetlili i žrtvu svih ostalih pobijenih franjevaca na ovim prostorima.  

    fra Miljenko Stojić

    Znanstveni simpozij Franjevci i Hercegovina, Mostar, 6. listopada 2009.; Hercegovina franciscana, V, 5, Mostar, 2009., str. 171. 180.; dr. sc. fra Robert Jolić (priredio), Franjevci i Hercegovina, Franjevačka knjižnica, Mostar, str. 171. 180.

     

    1Usp. Dominik Mandić, Franjevačka Bosna, Ziral, Rim, 1968., str. 43. – 53.

    2Fra Andrija Nikić, Hercegovački franjevački mučenici 1524. 1945., Franjevačka knjižnica, Mostar, 1992.

    3Usp. Bazilije S. Pandžić, Hercegovački franjevci. Sedam stoljeća s narodom, Ziral, Mostar – Zagreb, 2001., str. 8.

    4U raščišćavanju pojmova svakako nam mogu pomoći sljedeće knjige: fra Petar Bakula, I martirii nella missione francescana osservante in Erzegovina, Tipografia Monaldi, Rim, 1862.; Jako Baltić, Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754. 1882., Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2003.; Bono Benić, Ljetopis sutješkoga samostana, Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2003.; Marijan Bogdanović, Ljetopis kreševskoga samostana, Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2003.; Filip Lastrić, Pregled starina Bosanske provincije, Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2003.; Nikola Lašvanin, Ljetopis, Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2003.; fra Andrija Nikić, Lučonoše naše vjere i uljudbe, Franjevačka knjižnica i arhiv, Mostar, 2004.; Marko Semren, Život i smrt iz vjere. Svjedočenje franjevaca Bosne Srebrene, Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb, 2009.

    5fra Robert Jolić, »Hercegovački Stjepan Prvomučenik«, u: Hercegovina franciscana, III, 3, Mostar, 2007., str. 177. – 202.

    6fra Robert Jolić, »Ubojstvo fra Križana Galića«, u: Glasnik mira, III, 7, Međugorje, srpanj 2008., str. 38. – 39.

    7fra Miljenko Stojić, »Zapis s iskopavanja posmrtnih ostataka u masovnim grobnicama u Vrgorcu«, u: Stopama pobijenih, II, 1 (2), Humac, siječanj – lipanj 2009., str. 16. – 19.

    8Pismohrana vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, 60/2009.

    9Svjedočenje M. P., arhiv Vicepostulature, .../2009.

    10Pismohrana Vicepostulature, 3/2007.

    11Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije, 195/1945.

    12Usp. fra Ante Marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, Mostar, 2007.

    13Pismohrana Vicepostulature, 41/2008.; 3/ 2009.; 5/2009.

    14Pismohrana Vicepostulature, 47/2009.

    15Pismohrana Vicepostulature, 35/2009.

    16fra Robert Jolić, »Fra Radoslav Glavaš, 1909. – 1945.«, u: Hercegovina franciscana, IV, 4, Mostar, 2008., str. 191. – 242.

    17Svjedočenje E. B., pismohrana Vicepostulature, 7/2009.

    18Svjedočenje E. B., pismohrana Vicepostulature, 7/2009.

    19Svjedočenje P. i K. C., pismohrana Vicepostulature, .../2009.

    20Svjedočenje B. R., pismohrana Vicepostulature, 21/2007.

    21Janko Bubalo, Apokaliptični dani, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1992., str. 74., 95., 99. – 110., 122. – 124.

    22Svjedočenje E. V., pismohrana Vicepostulature, 49/2009.

    23Hercegovina franciscana, VI, Mostar, 1944., str. 22.

    24Mir i dobro, 6, Mostar, 1971., str. 218.

    25Vlastita naklada, Zagreb, 1997.

    26fra Andrija Nikić, »Patnje hercegovačkih franjevaca 1945. – 1990.«, u: Stopama pobijenih, II, 2 (3), Humac, str. 18. – 29.

    27Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« od samog svog početka nastoji skupiti svjedočanstva još živućih svjedoka ili doći do pisane građe koju su svjedoci ostavili iza sebe. Do sada je ispitano njih 30-ak, a trenutno ih je još 10-ak u pripravi. Isto tako 30-ak svjedočanstava ostalo je u pismohrani Vicepostulature, jer nije ocijenjeno da su dovoljne kvalitete za svjedočenje pred Crkvenim sudom. U tijeku je obrada još 20-ak svjedočenja.

     
     
     
     
    Google Translate
    Google-Translate-English Google-Translate-Deutsch Google-Translate-Italiano Google-Translate-Espanyol Google-Translate-Francais Google-Translate-Polski
     
    Powered by
     
    Najčitanije vijesti
     
     
    Utorak, 21. svibnja 2019. | čitanja: 82
     
     
     
     
     
    Ponedjeljak, 20. svibnja 2019. | čitanja: 39
     
     
    Najave
     
     
    30/05/2019. | 18.30
    Mjesto: HDA, Zagreb