FRANJEVAČKI SAMOSTAN NA ŠIROKOM BRIJEGU

Povijesne crtice


RAZDOBLJE PRIJE DOLASKA FRANJEVACA


Najstarija dosad poznata crkvena građevina u širokobriješkom kraju podignuta je u V. ili VI. st. u Mokrom. Bazilika je, čini se, bila u uporabi i nakon doseljenja Hrvata, pa i u doba Konstantina VII. Porfirogeneta. Bila je bogato ukrašena. Poviše crkve nalazio se utvrđeni grad, možda onaj što ga car Konstantin u svom djelu O upravljanju Carstvom sredinom X. stoljeća navodi pod imenom Mokriskik. U kasnijem srednjem vijeku ovaj se kraj naziva Blato, što je prvi put zabilježeno u Darovnici kralja Ostoje braći Radivojevićima 1408. Na tom području živjelo je brojno kršćansko pučanstvo i podiglo je mnoge crkve. 


POVIJEST MJESTA


Padom Blagaja pod tursku upravu 1466. i Blato je uključeno u Mostarsku župu (nahiju) sve do druge polovine XVI. st. kad se izdvaja u posebnu župu Blato. Kao takvo ostaje u okviru mostarskog kadiluka.

Inače kad su Osmanlije došle u BiH, prema fra Andriji Zirdumu, porušili su 464 katoličke crkve i 48 franjevačkih samostana. Ahdnama, koju su udijelili kršćanima, uvjetovan je pravni spis. Nije nikakav veliki list slobode, nego nametnut akt u okvirima općih islamskih odredbi. Osmanlije nisu protjerale sve kršćane jer su im bili potrebni kvalificirani djelatnici, posebice rudari i obrtnici.

Ime Široki Brig prvotno je označavalo samostan i župu, onda zaselak sela Pribinovića, a kasnije naselje, pa općinu i na kraju cijelu okolicu. Uz rijeku Lišticu ispod Širokoga Brijega, u naselju Lise, bilo je nekoliko mlinica u tursko doba. Tada se to naselje sporo razvijalo. Gradić je sporo rastao, najprije kada je podignut franjevački samostan i crkva (1846.). Sve do početka gradnje prvoga samostana u Hercegovini (na Širokom Brijegu), povijesni izvori potvrđuju, nema gradnje većih gospodarskih, javnih i obiteljskih objekata, odnosno ne postoji gradsko naselje. Uzvisina južno od Ugrovače pred njezino ušće u Lišticu zvala se Široki Brig i pripadala je naselju Pribinovići (danas mjesto samostana i crkve).

Ponad grada uzdižu se tri brijega okrenuta prema rijeci Lištici: Burića Brig, Brig Stražnica i Široki Brig. Ovaj posljednji, smješten u sredini, najširi je od sviju i otud mu ime Široki Brig. I kada je to mjesto, gradnjom samostana, počelo postajati duhovno žarište i uljudbeno središte cijele Hercegovine, njegovi su pismeni i nepismeni stanovnici zadržali dotadašnji oblik njegova imena: Široki Brig (Brig). Tako su ga pisali i franjevci.

Nakon gradnje samostana drugi važni pothvat je bio kada je 1902. puštena u promet cesta Mostar–Široki Brijeg–Posušje. Uz cestu počele su nicati kuće, gostionice i pokoja prodavaonica. Početkom XX. stoljeća tu je podignuta velika zgrada za otkupno skladište duhana, pa škola i pošta, kasnije zgrada doma zdravlja i općinske uprave, a u drugoj polovini stoljeća različite poslovne i obiteljske zgrade.

Od polovine 30-tih godina XX. stoljeća širokobriješko je područje bilo središte za eksploataciju hercegovačkih boksitâ.

Po prostranstvu (388 km2), broju pučanstva (27.189 u 1991.) i prosječnoj naseljenosti (70,1 stan./km2) općina Široki Brijeg rangirana je u skupini općina oko bosansko-hercegovačkoga prosjeka.


SAMOSTAN

Širokobriješki je samostan sudbonosno utjecao na sudbinu puka i kraja. Njegova crkva prva je crkva na području zapadne Hercegovine otkada su Turci sredinom XVI. st. srušili sve crkve i samostane (Mostar, Konjic i Ljubuški) na zapadnoj strani Neretve. Ostala je jedino crkva u Roškom polju, srušena stotinjak godina kasnije. Pobjegavši iz samostana u Mostaru i Ljubuškom u Dalmaciju hercegovački su franjevci sagradili samostane u Zaostrogu i Živogošću, odakle su služili puk u Hercegovini sve do kraja XVII. st. No nakon završetka Bečko-morejskog rata i potpisivanja Karlovačkog mira (1699.) bilo im je pod prijetnjom smrću zabranjeno prelaziti preko novostvorene tursko-mletačke granice na područja koja su ostala pod osmanskom vlašću. Stoga su dušobrižničku skrb za hercegovačke katolike preuzela tri preostala franjevačka samostana u Bosni. Tako su franjevci iz samostana u Kreševu skrbili za župe u zapadnoj Hercegovini, iz Fojnice za duvanjske župe, a iz Kraljeve Sutjeske za župu Roško Polje. Takvo je stanje potrajalo kroz gotovo 150 godina.

Trojica prvaka hercegovačkih franjevaca: fra Anđeo Kraljević, fra Ilija Skoko i fra Ilija Vidošević sastaše se 27. travnja 1842. u župnoj kući na Posušju te uputiše pismo biskupu Barišiću, apostolskom vikaru u Bosni i Hercegovini, da se odijele od bosanske provincije, kao i da se odijeli vikarijat (biskupija) za Hercegovinu od onog bosanskog. Propaganda je 18. rujna 1847. osnovala samostalni apostolski vikarijat u Hercegovini. Prvi biskup bio je fra Rafo Barišić. Granice vikarijata bile su iste kao i danas mostarsko-duvanjske biskupije.

Hercegovački franjevci napuštaju Kreševo i Bosnu Srebrenu, kojoj pripadaju od njezina početka 1340., 16. svibnja 1844. i naseljavaju se na Čerigaj, odvojivši se od provincije Bosne Srebrne. Tog su dana iz crkve sv. Katarine u Kreševu put Hercegovine krenuli meštar fra Martin Ćorić – Beljo s dvojicom novaka i nekoliko đaka. Nakon tri dana dođoše u župne kuće u Mostarskom Gracu i na Čerigaju. Već od 6. veljače 1844. hercegovački franjevci imaju dopuštenje generalne uprave Franjevačkog reda i Kongregacije za raširenje vjere za izgradnju samostana u Hercegovini. Ovim su činom prekinuli dugo i teško vrijeme turskog ugnjetavanja koje traje sve tamo od rušenja zadnjih franjevačkih samostana sv. Ante Padovanskog u Mostaru i sv. Katarine u Ljubuškom 1563.

Hercegovačkim je franjevcima na ruku išao i Ali-paša Rizvanbegović, u ono vrijeme apsolutni gospodar Hercegovine. On je u pobuni bosanskih muslimanskih velikaša protiv carske vlasti (1831.) stao na stranu carske vojske i sultanovih reformi pa je za nagradu Hercegovina postala samostalan pašaluk, posve neovisan o Bosanskom pašaluku (1832.), prvi put u svojoj povijesti. Stoga je Ali-paši odgovarala i samostalna zajednica hercegovačkih franjevaca, neovisna o Bosni, pa je franjevce »svojski podupirao i podpomagao«. Osim toga bio je prisan prijatelj s fra Nikolom Kordićem, koji je kod njega mogao uspješno zagovarati ideju o izgradnji samostana i crkve u Hercegovini te odcjepljenje hercegovačkih franjevaca od bosanskih. 

Fra Petar Bakula piše kako je stvarno zajednica hercegovačkih franjevaca bila utemeljena još 1847., istim onim dekretom kojim je 18. rujna te godine bio ustanovljen posebni vikarijat za Hercegovinu. Pravno je međutim kustodija bila odijeljena od Bosne tek 1852. Propaganda je izdala dekret o osnutku Hercegovačke franjevačke kustodije 3. listopada 1852. Kustodija će 1892. biti uzdignuta na razinu provincije.

Mjesto za samostan na Širokom Brijegu kupljeno je od privatnog vlasnika 1845., nakon što je Sv. Stolica odobrila njegov osnutak dekretom od 6. veljače 1844. Franjevci su se odlučili za golo i zapušteno mjesto, gdje potok Ugrovača utiče u Lišticu, nazvano Široki Brig. Mjesto je bilo bez plodne zemlje i bez šume, ali se činilo zgodnim jer je bilo uzdignuto i svojim položajem primamljivalo je svačiji pogled. Na tom se mjestu nalazilo staro katoličko groblje. Zemljište su franjevci kupili od Ahmet-age Kurta iz Mostara za 145 zlatnih dukata. Ahmet-aga je zbog te prodaje kod muslimanskog življa pao u nemilost te bio izobćen za dvije godine, niti je smio polaziti džamiju niti ine obrede sa svojim suvjernicima. Gradnju je odobrio sultan Abdul-Medžid fermanom od 22. listopada 1845., hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović bujruntijom od 5. siječnja 1846. i, na koncu, mostarski kadija svojom muraselom od 13. siječnja iste godine. Biskup fra Rafo Barišić položio je temeljni kamen za samostan i crkvu 23. srpnja 1846.

Iako je sam Ali-paša Rizvanbegović obećao da će raditi kod sultana oko dobivanja fermana za izgradnju samostana i crkve u Hercegovini, to nije išlo nimalo lako. Osobita je teškoća bila činjenica da na Širokom Brigu nikada prije nije postojala ni crkva ni samostan. A osmanske vlasti nisu dopuštale izgradnju nikakvih novih crkava i samostana nego samo možebitno izgradnju tih objekata na mjestima gdje su nekoć postojali, ili pak obnovu već postojećih. Prema jednoj staroj legendi fratri su se poslužili varkom. Naime, fra Pile Ančić, arhitekt i vođa gradnje budućeg samostana na Širokom Brijegu, ode jednog dana u obližnje selo Ljubotiće, pozove desetak seljaka s konjima te ode u Šarića dubravu. Ondje su bile ruševine Šarića kule. Na konje su natovarili nekoliko velikih isklesanih kamenova i noću ih ukopali na Brigu, ondje gdje su namjeravali graditi crkvu i samostan, te ih zatrpali zemljom. Kad je nakon dvije-tri godine došlo povjerenstvo ustanoviti je li se tu doista nekad nalazila crkva i samostan, pronašlo je navedene kamene blokove pravilno raspoređene te ustanovilo da su se ondje nekoć nalazili katolički crkveni objekti.

Prvi »stan« franjevcima koji su iz Kreševa došli na Široki Brijeg bila je tratina s južne strane na Spaši, gola ledina u blizini današnje crkve i samostana, a prvi im je »krov« bila krošnja velikoga prastarog kitnjastog hrasta. Tako su franjevci pod nekim šatorom stanovali prva četiri mjeseca po svom dolasku, a za to su vrijeme gradili neku daščanu potleušicu u blizini, u koju su se preselili kad je bila dovršena, vjerojatno u jesen 1844. Ta je potleušica bila prvi »samostan«, dok nakon tri i pol godine nije sagrađen prvi dio kamenog samostana, u koji su preselili 1849. Prvi poglavar širokobriješkog bratstva, gvardijan bez samostana, bio je fra Anđeo Kraljević, poslije apostolski vikar u Hercegovini.

Brez kruva i krova, bogati samo nadom u Boga, došli su u svoj krš. Nekoliko je župnih kuća u kojima stanuju fratri (Gradnići, Posušje, Čerigaj, Mostarski Gradac). Počinju iz temelja. Neustrašivi, puni vizija. O tome zacijelo mjerodavne iskaze daju prvi provincijski šematizmi fra Anđela Kraljevića (1853.) i fra Petra Bakule (1867.). 

Sjedište župe s Čerigaja na Široki Brijeg preneseno je 1848. prilikom useljenja u samostan.

Budući da je kraj oko Širokog Brijega bio pust i nenastanjen, fratri su na svom zemljištu sagradili 1860. dugu, pločom pokrivenu prizemnicu za smještaj 6 trgovačkih prostorija (tzv. Dućani). Na rijeci Lištici podignuta je 1868. mlinica, a u jednom njezinom dijelu 1936. i hidroelektrana. Te su godine u gradu i na Širokom Brijegu zasjale prve žarulje. Nakon Drugoga svjetskog rata jugokomunisti su oboje oduzeli franjevcima i pustili da propadnu. Neposredno pred početak Domovinskog rata preko jednog dijela mlinice posve nepotrebno je prošla tzv. zaobilaznica koja je mogla ići i drugom trasom štiteći ovo povijesno i žrtvoslovno mjesto.

Zbog lakšeg prometovanja između naselja i samostana, osobito u zimsko doba, na Ugrovači je 1868. podignut kameni most na nekoliko lukova.

Nad ulazom u samostan bila je postavljena ploča sa sljedećim natpisom:

ODCIPLJENI. OD BOSNE

BREZ. KRUHA. I. KROVA

BOGATI. SAMO. NADOM. U BOGA

OVI. SAMOSTAN. SA. CRKVOM

IZ TEMELJA. DNE. 23. SRPNJA. 1846.

POD. OKRILJEM. UZNESENJA. GOSPINA

NA. NEBO. FRANJEVCI. HERCEGOVAČKI

PODIGOŠE.

Ovu ploču stukli su jugokomunisti 1947., između siječnja i ožujka, kad su fratre iselili iz samostana u tijeku hvatanja škripara. Tada su spalili i matične knjige vođene od 1753., zajedno s preostalom arhivskom građom župnog ureda. Prije toga, 7. veljače 1945., jugokomunisti su metkom u zatiljak ubili i zatim zapalili u ratnom skloništu u samostanskom vrtu 12 fratara. Tijekom i u poraću Drugog svjetskog rata sveukupno su ubili 66 hercegovačkih franjevaca. Od toga njih 30 bilo je iz širokobriješke samostanske zajednice, a još njih 4 sa širokobriješkog samostanskog područja. Danas se vodi postupak za njihovo proglašenje mučenicima, odnosno blaženima i svetima.

Godine 1969. srušena je stara kuhinja i umjesto nje podignuta nova. Iste su godine sagrađene i prostorije za smještaj sestara. Godine 1973. porušeno je te do 1975. ponovno izgrađeno istočno krilo. Nakon toga je 1974. uvedeno centralno grijanje, a 1975. uređeno je unutrašnje dvorište. Od 1978. popravljeno je zapadno krilo.


CRKVA

Temelji crkve položeni su istodobno sa samostanom, 23. srpnja 1846. Crkva je ipak bila malih dimenzija: duga oko 13,83 m, široka 10,20 m, s prezbiterijem 7,60x6,05 m (sve vanjske mjere!) – višestruko manja nego današnja crkva (građena počev od 1905.). Crkva je bila povezana sa samostanom. Zvonik je podignut 1871. Dimenzije crkve bile su točno određene fermanom. Bila je od početka malena, imala je dimenzije Crkve sv. Mihovila u Varešu – jedne od pet preostalih crkava u osmanskoj Bosni (i Hercegovini) do XIX. st. (ostale su bile tri samostanske crkve: u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu, te Crkva sv. Ive u Podmilačju kraj Jajca).

Godine 1863. odlučeno je da se izgradi nova crkva po nacrtima graditelja Mattea Lorenzonija. Trebalo je da joj dužina iznosi 48,2 m, a širina 21,8 m; zamišljena je kao trobrodna bazilika u stilu talijanskog baroka, s kupolom poviše glavnoga oltara i s dva tornja. U Hercegovini, međutim, nije tada bilo majstora koji bi se mogli prihvatiti takva posla, niti su se mogla osigurati dostatna sredstva. Tako je taj plan propao, a u arhivi su se sačuvali samo nacrti.

Zgrada stare crkve porušena je 1905., pa je na njezinu mjestu iste godine otpočela izgradnja nove crkve u stilu kasnoromaničke trobrodne bazilike za koju je nacrte izradio graditelj Maksimilijan David, a radove je vodio fra Didak Buntić. Među istaknutim donatorima ali i svojevrsnim suradnicima gradnje jest i velikan hrvatske povijesti i kulture Izidor Kršnjavi, ranije oportuni predstojnik odjela za bogoštovlje i nastavu (školstvo), u vladi bana Khuen-Héderváryja. Međutim u doba gradnje bazilike Kršnjavi je istaknuti kulturni i javni djelatnik u Hrvatskoj, ali kao takav i poznat diljem Europe i svijeta. Upravo je on, dakle Izidor Kršnjavi, jedan od onih ljudi koji se smatraju prijateljem i uskim suradnikom fra Didaka Buntića u procesu gradnje bazilike kako u novčanom tako još više u stručnom umjetničkom smislu.

Temeljni kamen položen je 20. lipnja 1905., a krov je postavljen 1911. Sjeverni zvonik izgrađen je 1927., a svodovi srednje lađe, preinačeni prema nacrtima graditelja Stjepana Podhorskoga, izvedeni su 1938. Tim zahvatom bila je znatno izmijenjena prvobitna zamisao unutrašnjosti, s obzirom da je u prvotnom planu bio drveni i ravni strop. 

U Drugom su svjetskom ratu crkva i samostan jako stradali. Fratri su izbrojili da su jugokomunisti 304 puta pucali na crkvu iz oružja teškog kalibra. Mislili su je srušiti, ali nisu uspjeli. Pročelje je obnovljeno tijekom 1959. i 1960. Južni toranj dovršen je 1969., a tada su postavljena i nova vrata, izrezbarena u radionici Ismaila Hamida Mulića u Konjicu. Krov od bakrenog lima postavljen je 1977., a pod od posuškoga kamena položen je 1978. Dvorište crkve uređeno je tijekom 1974. i 1975.

Crkva je 50 m duga, 26 m široka, a zvonici su visoki 32 m. Glavna lađa odijeljena je od bočnih masivnim kamenim stupovima koji se doimlju kao romanički. Ukusno je opremljena kiparskim radovima. Novi oltar, ukrašen motivima sa stećaka, postavljen je 1978. Svetohranište je izvedeno od jablaničkoga granita s brončanim vratima u visokom reljefu (1981.), kao i propovjedaonica (1978.) sa simbolima četiriju evanđelista. Oltar, svetohranište i propovjedaonica djelo su akad. kipara Ante Starčevića. Kip Gospe je talijanski rad iz sredine XIX. stoljeća. Vitraže je izradila radionica Dedić, Koch i Marinković u Zagrebu 1912. Postaje Križnog puta slikao je akad. slikar Rudolf Labaš 1983. Izgleda da je došlo vrijeme da se nanovo uredi liturgijski prostor.

Vjernike privlači zavjetni kip Gospe Širokobriješke, cilj brojnih Marijinih pobožnika. Vitki je to lik Bogorodice, na nebo uznesene, duge kose, uzdignuta pogleda prema nebeskim visinama, u bijeloj haljini. Na prsima podržava plavi plašt koji se spušta niz njezina leđa. Stoji na oblaku koji podržava anđeoski zbor. Rad je to talijanskog majstora iz sredine XIX. st., a izražava stoljetnu pobožnost i ljubav vjernih hercegovačkih katolika prema Isusovoj Majci. Nisu ga uspjeli uništiti za pljačke o završetku Drugog svjetskog rata. Bio je u pomoćnoj sobi i nisu ga primijetili. Međutim, malom Gospinu kipu kojega su pronašli u crkvi odbili su ruke. 

U lijevoj bočnoj lađi nalaze se grobovi dvojice osobito zaslužnih franjevaca: fra Didaka Buntića (1871. – 1922.), graditelja crkve i narodnog prosvjetitelja, te fra Rafe Barišića (1796. – 1863.), prvog hercegovačkoga biskupa. Susjedna kapela urešena je mozaicima Ante Starčevića (1983.). Svetohranište, koje je prije bilo u dnu lađe, sada se nalazi u obnovljenoj kapeli na Čerigaju. Na bočnom oltaru su križ i reljef Pietà koje je prema nacrtima fra Pija Nuića izveo H. Frank u Splitu 1960.

U kapeli desne bočne lađe nalaze se mozaici Ante Starčevića (1983.: Sv. Leopold Mandić; Krist na križu; Sv. Franjo u zanosu; Sv. Nikola Tavelić), a u dnu lađe kip sv. Ante Padovanskoga iz druge polovice XIX. st., talijanski obrtnički rad s nekadašnjeg svečeva oltara u kapeli.

Crkva na Širokom Brijegu građena je od prirodnog lomljenog i klesanog kamena. Umjetnički dojam klesarskog djela je izvanredan. Posebnost prizora u tom smislu pojačava činjenica prirodnosti materijala i njegova nalazišta praktično u zoni gradnje crkve. U tom smislu materijali asociraju na vezanost crkve, naroda i zavičaja. Vjerojatno se u vrijeme gradnje crkve drukčije nije ni moglo, ali se ipak izbjegla napast ugradnje materijala koji s ovim podnebljem nema ničeg zajedničkog, čemu bi mogao biti motiv samo prestiž i varljiv osjetilni efekt. Dojam prirodnosti i lokalne pripadnosti kamena pojačavaju različite pojave na njemu, vezane uz njegov geološki postanak. Poglavito su to crvene mrlje i »fuge« ispunjene željeznim i boksitnim materijalima. Kako je dobro poznato, riječ je o regiji nadaleko znanih kvalitetnih boksita karakteristične jarke crvene boje, te iznimno bogatih željezom i aluminijem, a često i silicijem.

U prostoriji kroz koju se iz samostana prelazi u crkvu izloženo je nekoliko kamenih spomenika, većinom iz rimskog i starokršćanskoga doba. Nadgrobna stela Aurelije Marceline tipičan je rad lokalne rimske radionice iz III. st. Otkrivena je u Prisoju kod Tomislavgrada. Na susjednom zidu je prikazana približna rekonstrukcija i dio izvornog friza s posvetnim natpisom cara Vespazijana (69. – 79.), također iz Prisoja. Izvorni fragmenti s posmrtnoga hrama cara Marka Aurelija i Faustine Mlađe iz 183./4. po Kristu potječu s velikog terasastog svetišta u Posuškom Gracu. Fragment imposta otkriven je u ruševinama starokršćanske bazilike u Mokrom, a potječe iz VI. st.



SAKRISTIJA

Vitraže u istočnom zidu izradio je prema nacrtima fra Vendelina Karačića 1983. Drago Skočak iz Zagreba, a ormar za ruho iz 1873. potječe iz sakristije stare crkve. Vrjedniji bogoslužni predmeti izloženi su u posebnoj dvorani (riznici).


DUĆANI

Kad su fratri na Širokom Brijegu konačno sagradili samostan 1860., iste godine su sagradili 6 dućana – prizemnice s ćepencima. Poslije su otvorili još dva u podrumu škole, koja je sagrađena 1866. Dućani pod školom davno su zatvoreni, a ovi u samostalnoj zgradi radili su još iza 1952. U njima se pekla kava uz čašicu rakije, držali su krunice i druge devocionalije, prodavali sitnarije, punjke, mrđelice, kavu, šećer, šibice, papiriće, sapun i drugu sitnu robu. Posljednji iznajmitelji dućana bili su od istoka prema zapadu: 1. Mate Prskalo, 2. Mate Kovačić, 3. Ivan Jurilj, 4. Marko Kraljević – Bilarević, 5. Braća Franjo i Ivan Slišković – Slomić, 6. Iva Penavić udovica p. Vidaka. Otvarali su se nedjeljom, samo dućan Mate Kovačića i Ive Penavić radio je i preko tjedna. Kad bi nedjeljom i svetkovinom svršila misa, ljudi bi sjeli u dućan, tu bi uz kavu ostajali i do 3 sata popodne. Pred dućanima je bio veliki orah, pod kojim bi u hladu momci i djevojke igrali kolo i poslije šetali cestom, ako se ne bi u kolu potukli radi djevojke.

Ovi dućani su bili zametak trgovaca u Lištici. Kad je Austrija početkom stoljeća sagradila cestu Mostar – Lištica – Posušje, pojedini iznajmitelji dućana po nagovoru fratara silazili su u Lišticu i tamo uz cestu pravili kuće i otvarali trgovine većih razmjera. Tako su sišli Jozo Penavić – Gazda, Miško Slišković – Kuljić, Jozo Šola. Njihove radnje su radile i poslije Drugog svjetskoga rata. Oni su bili prvenci trgovaca u Lištici, a poslije njih sišli su svi ostali, koji su ih u trgovini i pretekli.

Koliko god su dućani bili građevinski jako ružni, oni bi zacijelo i danas mnogo ljepšim prilazom širokobriješkom samostanu i crkvi od onog kako su ga nakon 1945. i dolaska Komunističke partije na vlast izgradili novi naseljenici. Nove kuće i gostionice gotovo su zatvorile normalan pristup samostanu i fratarskom posjedu koji je bio jedinstven što je očito iz situacijske snimke 1930.


ŠKOLE

U razmjerno kratkom vremenu, 1844. – 1895., hercegovački su franjevci ustrojili ono što je životno bitno za neku redovničku zajednicu: školsko biće.

Prvi novicijat, nakon što su novaci i đaci s fra Matom Ćorićem Beljom 16. svibnja 1844. napustili Kreševo, smješten je u župnoj kući u Mostarskom Gracu. U Gracu su novaci ostali vrlo kratko. Iste je godine, naime, čerigajski župnik fra Nikola Kordić pokraj župne kuće sagradio još jednu, u koju su smješteni đaci i novaci. Tako je ostalo do 1849., kada je novicijat premješten u tek dovršeni dio samostana na Širokom Brijegu.

Za izobrazbu budućih franjevaca najprije je otvorena 1861. srednja škola koja je svojim nastavnim programom bila prilagođena talijanskim crkvenim školama, budući da je većina hercegovačkih franjevaca ondje nastavljala svoj teološki studij.

Prva osnovna škola otvorena je 1867. Nad ulazom u školu postojao je natpis: NARODNA UČIONICA, UZDIGNUTA OD OTACA/ REDA SV. FRANJE, POD NADSTOJNIŠTVOM/ FRA PILE ČUTURE, GODINE GOSPODNJE 1867 Ona je 1882. prešla u državne ruke i 1902. preseljena je u grad.

Bogosloviju imaju u novosagrađenom samostanu sv. Petra i Pavla u Mostaru počevši od 1895.

Početkom 1912. otvoreno je 5 seljačkih škola u okolici Širokoga Brijega, a pod jesen već je stasalo 18 novih, i to u obližnjim župama: u Kočerinu, Rasnu... Bio je to pothvat na čelu s fra Didakom Buntićem.

Široki je Brijeg bio nadaleko poznat po svojoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji koja je odgojila velik broj vrsnih intelektualaca. Gimnaziju s pravom javnosti na Širokom Brijegu imaju već šk. g. 1917./18. kad njezini đaci u godinama gladi polažu svoj prvi ispit zrelosti s pravom javnosti. Godine 1889., naime, uveden je u školu nastavni program po uzoru na klasične gimnazije u Austrougarskoj monarhiji, pa joj je, kao takvoj, 1918. priznato pravo javnosti i održana je prva matura.

Velika zgrada sadašnje gimnazije podignuta je u razdoblju 1924. – 1931. Na poticaje Profesorskog zbora u tadašnjoj širokobriješkoj gimnaziji naša su se braća odvažila na smion graditeljski pothvat, na polaganje temeljnog kamena novoj gimnazijalnoj zgradi, i to 4. listopada 1924. U nedovršenoj Gimnaziji održana je prva nastava školske 1927./28. god., a zgrada je bila posve završena tek školske 1931./32. Zgrada, velikih dimenzija i arhitektonski zahtjevna, građena je po uzoru na europske školske zgrade. Njezina je izgradnja bila briga Uprave provincije.



SJEMENIŠTE

Mostarski Gradac i Čerigaj bila su privremena sjedišta za odgoj hercegovačke franjevačke mladeži. Godine 1846. franjevci su započeli gradnju samostana na Širokom Brijegu. Čim je bilo moguće, i sjemenište i novicijat premješteni su u novosagrađeni samostan. To se dogodilo djelomično 1848., a potpuno 1849. Tada se u širokobriješkom samostanu nalazilo sjemenište, novicijat, pače i teologija ako studenti teologije zbog kojeg razloga nisu mogli ići u inozemstvo. O daljnjem razvoju može se pročitati ovdje.


KONVIKT

Prvi konvikt za smještaj učenika izgrađen je iznad kuhinje i u produžetku istočnoga krila tijekom 1864. i 1865. Od samog početka uspostave sjemeništa na Širokom Brijegu kao franjevačkog odgojnog zavoda, fratri su željeli da se tu školuju i ona hercegovačka djeca koja se ne bi spremala za redovnički poziv pa se školske godine 1908./09. u gimnaziju upisuju prvi vanjski đaci: Ludvik Naletilić i Milan Krešić.

Kako je kasnije građena zgrada konvikta, što se u njemu događalo, osobito tijekom Drugog svjetskog rata i u poraću može se pročitati ovdje. Danas je u zgradi konvikta Likovna akademija Sveučilišta u Mostaru.



MLINICA I HIDROCENTRALA

Prateći gimnazijski i samostanski život, razvidno je da su stalni problemi s rasvjetom i grijanjem – trebalo je osigurati znatne količine karbida, drva i ugljena, što nije bilo ni jednostavno ni jeftino. Stoga se među profesorima i fratrima u samostanu rodila ideja da se iskoristi rječica Lištica podno Širokog Brijega uz fratarsku mlinicu za podizanje hidrocentrale za proizvodnju električne energije.

O svečanom otvorenju franjevačke hidrocentrale na Širokom Brijegu pismeni trag ostavlja Gimnazijsko izvješće za šk. god. 1935./36.: »4. III 1936. svečano otvorenje električne rasvjete u gimnaziji. Vlastita je hidrocentrala podignuta i mreža provedena prinosima o. fra Franje Čuturića hrvatskoga župnika u Chicagu, USA, velikoga i staroga prijatelja i dobrotvora gimnazije na Š. Brijegu. Zadnja dva sata nije bilo nastave.«

Hidrocentrala bijaše vlasništvo Hercegovačke franjevačke provincije, a posljednji je njezin fratar upravitelj širokobriješki gvardijan fra Vencel dr. Kosir. Hidrocentrala je nacionalizirana 1948. Jedno od objašnjenja za otuđenje bilo je da su fratri htjeli imati struju samo za sebe, a da je nisu omogućili i »radničkoj klasi«. S te su male hidrocentrale nakon nacionalizacije razveli mrežu na više naselja tako da zamalo više nitko nije imao struju. Kasnije je u Franjevačkoj knjižnici u Mostaru pronađen zapisnik kojim je evidentiran inventar hidrocentrale na dan nacionalizacije 28. travnja 1948. Uz zapisnik je načinjena i potvrda o primopredaji imovine: »Mlinice sa 5 kamenova u Širokom Brijegu.«

Zbog neznanja i nebrige novih vlasnika, hidrocentrala je ubrzo prestala radom, a vremenom se pretvorila u ruševinu. Pred početak Domovinskog rata tuda je potpuno nepotrebno probijena zaobilaznica oko Širokog Brijega, jer je mogla ići i drugom trasom ništa ne oštetivši. Danas je taj biser fratarske volje i domišljatosti, a ujedno i žrtvoslovno mjesto Hercegovačke franjevačke provincije, gomila srušenog kamenja i postroja turbine, odnosno čeka svoju temeljitu obnovu.


GLAZBENA BAŠTINA

Sva su glazbena događanja (izuzevši narodni, folklorni glazbeni izričaj), od nastanka Širokoga Brijega pa do 1945. povezana s fratrima, odnosno fratri su bili predvoditelji i nositelji tih događanja. Prvi hercegovački fratar koji stječe glazbeno obrazovanje bio je učenik Ivana Katavića fra Anđeo Nuić.


RIZNICA

Pred ulazom su postavljena stara crkvena vrata izrađena u radionici trapista, u samostanu Marija Zvijezda kod Banje Luke 1930. Poviše njih nalazi se reljefno poprsje fra Martina Mikulića, prvog širokobriješkog ljekarnika koji je tu službu obavljao sve do ukidanja samostanske ljekarne 1882., kad ljekarna prelazi u Dućane, a zatim u grad.

U riznici su izloženi metalni predmeti, misno ruho, slike i nekoliko knjiga iz samostanske knjižnice. Među umjetničkim slikama se posebno ističu slike iz stare crkve.


FRANJEVAČKA GALERIJA

Franjevačka galerija na Širokom Brijegu ima svoje početke u samostanskoj riznici koja je otvorena 1979. Tijekom 1980.-ih u samostanskim su prostorijama priređivane različite izložbe, a samostan nabavlja umjetnička djela trajnijeg značaja. Konačno je 1990. dovršena zgrada u kojoj je uskoro otvoren stalni postav Franjevačke galerije Široki Brijeg. Osim već spomenute riznice stalni su postav sačinjavali izlošci slikara i kipara hrvatske moderne i suvremene umjetnosti, umjetnika naivne umjetnosti te djela avangardnih umjetnika. U trećem dijelu izložena su djela hercegovačkih slikara. Početkom Domovinskog rata stalni je postav maknut, a umjetnine su razmještene i pohranjene. Također je Galerija primila brojne umjetnine iz drugih muzeja i zbirki koji su bili ugroženi zbog ratnih djelovanja. Od otvorenja Galerije do danas priređene su brojne izložbe poznatih i manje poznatih umjetnika u galerijskim prostorima. Uz Galeriju je povezan i osnutak Akademije likovnih umjetnosti mostarskoga sveučilišta na Širokom Brijegu.