Postupak mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«

Najstarija dosad poznata crkvena građevina u širokobriješkom kraju podignuta je u V. ili VI. st. u Mokrom. Bazilika je, čini se, bila u uporabi i nakon doseljenja Hrvata, pa i u doba Konstantina VII. Porfirogeneta. Bila je bogato ukrašena. Poviše crkve nalazio se utvrđeni grad, možda onaj što ga car Konstantin u svom djelu O upravljanju Carstvom sredinom X. stoljeća navodi pod imenom Mokriskik. U kasnijem srednjem vijeku ovaj se kraj naziva Blato, što je prvi put zabilježeno u Darovnici kralja Ostoje braći Radivojevićima 1408. Na tom području živjelo je brojno kršćansko pučanstvo i podiglo je mnoge crkve. Padom Blagaja pod tursku upravu 1466. i Blato je uključeno u Mostarsku župu (nahiju) – sve do druge polovine XVI. st. kad se izdvaja u posebnu župu Blato. Kao takvo ostaje u okviru mostarskog kadiluka.

Ime Široki Brig prvotno je označavalo samostan i župu, onda zaselak sela Pribinovića, a kasnije naselje, pa općinu i na kraju cijelu okolicu. Uz rijeku Lišticu ispod Širokoga Brijega, u naselju Lise, bilo je nekoliko mlinica u tursko doba. Tada se to naselje sporo razvijalo. Gradić je sporo rastao, najprije kada je podignut franjevački samostan i crkva (1846.). Sve do početka gradnje prvoga samostana u Hercegovini (na Širokom Brijegu), povijesni izvori potvrđuju, nema gradnje većih gospodarskih, javnih i obiteljskih objekata, odnosno ne postoji gradsko naselje. Uzvisina južno od Ugrovače pred njezino ušće u Lišticu zvala se Široki brig i pripadala je naselju Pribinovići (danas mjesto samostana i crkve).
Ponad grada uzdižu se tri brijega okrenuta prema rijeci Lištici: Burića brig, Brig Stražnica i Široki brig. Ovaj posljednji, smješten u sredini, najširi je od sviju i otud mu ime Široki brig. I kada je to mjesto, gradnjom samostana, počelo postajati duhovno žarište i uljudbeno središte cijele Hercegovine, njegovi su pismeni i nepismeni stanovnici zadržali dotadašnji oblik njegova imena: Široki brig (Brig). Tako su ga pisali i franjevci.
Nakon gradnje samostana drugi važni pothvat je bio kada je 1902. puštena u promet cesta Mostar–Široki Brijeg–Posušje. Uz cestu počele su nicati kuće, gostionice i pokoja prodavaonica. Početkom XX. stoljeća tu je podignuta velika zgrada za otkupno skladište duhana, pa škola i pošta, kasnije zgrada zdravstvene stanice i općinske uprave, a u drugoj polovini stoljeća različite poslovne i obiteljske zgrade.
Od polovine 30-tih godina XX. stoljeća širokobriješko je područje bilo središte za eksploataciju hercegovačkih boksitâ.
Po prostranstvu (388 km2), broju stanovnika (27.189 u 1991.) i prosječnoj naseljenosti (70,1 stan./km2) općina Široki Brijeg rangirana je u skupini općina oko bosansko-hercegovačkoga prosjeka.

Širokobriješki je samostan sudbonosno utjecao na sudbinu puka i kraja. Njegova crkva prva je crkva na području zapadne Hercegovine otkada su Turci sredinom XVI. st. srušili sve crkve i samostane (Mostar, Konjic i Ljubuški) na zapadnoj strani Neretve. Ostala je jedino crkva u Roškom polju, srušena stotinjak godina kasnije. Pobjegavši iz samostana u Mostaru i Ljubuškom u Dalmaciju hercegovački su franjevci sagradili samostane u Zaostrogu i Živogošću, odakle su služili puk u Hercegovini sve do kraja XVII. st. No nakon završetka Bečko-morejskog rata i potpisivanja Karlovačkog mira (1699.) bilo im je pod prijetnjom smrću zabranjeno prelaziti preko novostvorene turskomletačke granice na područja koja su ostala pod osmanskom vlašću. Stoga su dušobrižničku skrb za hercegovačke katolike preuzela tri preostala franjevačka samostana u Bosni. Tako su franjevci iz samostana u Kreševu skrbili za župe u zapadnoj Hercegovini, iz Fojnice za duvanjske župe, a iz Kraljeve Sutjeske za župu Roško Polje. Takvo je stanje potrajalo kroz gotovo 150 godina.
Hercegovački franjevci napuštaju Kreševo i Bosnu Srebrenu, kojoj pripadaju od njezina početka 1340., 16. svibnja 1844. i naseljavaju se na Čerigaj, odvojivši se od provincije Bosne Srebrne. Tog su dana iz crkve sv. Katarine u Kreševu put Hercegovine krenuli meštar fra Martin Ćorić – Beljo s dvojicom novaka i nekoliko đaka. Nakon tri dana dođoše u župne kuće u Mostarskom Gracu i na Čerigaju. Već od 6. veljače 1844. hercegovački franjevci imaju dopuštenje generalne uprave Franjevačkog reda i Kongregacije za raširenje vjere dopuštenje za izgradnju samostana u Hercegovini. Ovim su činom prekinuli dugo i teško vrijeme turskog ugnjetavanja koje traje sve tamo od rušenja zadnjih franjevačkih samostana sv. Ante Padovanskog u Mostaru i sv. Katarine u Ljubuškom 1563.
Trojica prvaka hercegovačkih franjevaca: fra Anđeo Kraljević, fra Ilija Skoko i fra Ilija Vidošević sastaše se 27. travnja 1842. u župnoj kući na Posušju te uputiše pismo biskupu Barišiću, apostolskom vikaru u Bosni i Hercegovini, da se odijele od bosanske provincije, kao i da se odijeli vikarijat (biskupija) za Hercegovinu od onog bosanskog. Propaganda je 18. rujna 1847. osnovala samostalni apostolski vikarijat u Hercegovini. Prvi biskup bio je fra Rafo Barišić. Granice vikarijata bile su iste kao i danas mostarsko-duvanjske biskupije.
Hercegovačkim je franjevcima na ruku išao i Ali-paša Rizvanbegović, u ono vrijeme apsolutni gospodar Hercegovine. On je u pobuni bosanskih muslimanskih velikaša protiv carske vlasti (1831.) stao na stranu carske vojske i sultanovih reformi pa je za nagradu Hercegovina postala samostalan pašaluk, posve neovisan o Bosanskom pašaluku (1832.), prvi put u svojoj povijesti. Stoga je Ali-paši odgovarala i samostalna zajednica hercegovačkih franjevaca, neovisna o Bosni, pa je stoga franjevce »svojski podupirao i podpomagao«. Osim toga bio je prisan prijatelj s fra Nikolom Kordićem, koji je kod njega mogao uspješno zagovarati ideju o izgradnji samostana i crkve u Hercegovini te odcjepljenje hercegovačkih franjevaca od bosanskih.
Fra Petar Bakula piše kako je stvarno zajednica hercegovačkih franjevaca bila utemeljena još 1847., istim onim dekretom kojim je 18. rujna te godine bio ustanovljen posebni vikarijat za Hercegovinu. Pravno je međutim kustodija bila odijeljena od Bosne tek 1852. Propaganda je izdala dekret o osnutku Hercegovačke franjevačke kustodije 3. listopada 1852. Kustodija će 1892. biti uzdignuta na razinu provincije.
Mjesto za samostan na Širokom Brijegu kupljeno je od privatnog vlasnika 1845., nakon što je Sv. Stolica odobrila njegov osnutak dekretom od 6. veljače 1844. Franjevci su se odlučili za golo i zapušteno mjesto, gdje potok Ugrovača utiče u Lišticu, nazvano Široki Brig. Mjesto je bilo bez plodne zemlje i bez šume, ali se činilo zgodnim jer je bilo uzdignuto i svojim položajem primamljivalo je svačiji pogled. Na tom se mjestu nalazilo staro katoličko groblje. Zemljište su franjevci kupili od Ahmet-age Kurta iz Mostara za 145 zlatnih dukata. Ahmet-aga je zbog te prodaje kod muslimanskog življa pao u nemilost te bio izobćen za dvije godine, niti je smio polaziti džamiju niti ine obrede sa svojim suvjernicima. Gradnju je odobrio sultan Abdul-Medžid fermanom od 22. listopada 1845., hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović bujruntijom od 5. siječnja 1846. i, na koncu, mostarski kadija svojom muraselom od 13. siječnja iste godine. Biskup fra Rafo Barišić položio je temeljni kamen za samostan i crkvu 23. srpnja 1846.
Iako je sam Ali-paša Rizvanbegović obećao da će raditi kod sultana oko dobivanja fermana za izgradnju samostana i crkve u Hercegovini, to nije išlo nimalo lako. Osobita je teškoća bila činjenica da na Širokom Brijegu nikada prije nije postojala ni crkva ni samostan. A osmanske vlasti nisu dopuštale izgradnju nikakvih novih crkava i samostana nego samo možebitno izgradnju tih objekata na mjestima gdje su nekoć postojali, ili pak obnovu već postojećih. Prema jednoj staroj legendi fratri su se poslužili varkom. Naime, fra Pile Ančić, arhitekt i vođa gradnje budućeg samostana na Širokom Brijegu, ode jednog dana u obližnje selo Ljubotiće, pozove desetak seljaka s konjima te ode u Šarića dubravu. Ondje su bile ruševine Šarića kule. Na konje su natovarili nekoliko velikih isklesanih kamenova te ih noću ukopali na Brijegu, ondje gdje su namjeravali graditi crkvu i samostan, te ih zatrpali zemljom. Kad je nakon dvije-tri godine došlo povjerenstvo da ustanovi je li se tu doista nekad nalazila crkva i samostan, pronašlo je navedene kamene blokove, pravilno raspoređene, te ustanovilo da su se ondje nekoć nalazili katolički crkveni objekti.
Prvi »stan« franjevcima koji su iz Kreševa došli na Široki Brijeg bila je tratina s južne strane Brijega na Spaši, gola ledina u blizini današnje crkve i samostana, a prvi im je »krov« bila krošnja velikoga prastarog kitnjastog hrasta. Tako su franjevci pod nekim šatorom stanovali prva četiri mjeseca po svom dolasku, a za to su vrijeme gradili neku daščanu potleušicu u blizini, u koju su se preselili kad je bila dovršena, vjerojatno u jesen 1844. Ta je potleušica bila prvi »samostan«, dok nakon tri i pol godine nije sagrađen prvi dio kamenog samostana, u koji su preselili 1849. Prvi poglavar širokobriješkog bratstva, gvardijan bez samostana, bio je fra Anđeo Kraljević, poslije apostolski vikar u Hercegovini.
Prvi novicijat, nakon što su novaci i đaci s fra Matom Ćorićem Beljom 16. svibnja 1844. napustili Kreševo, smješten je u župnoj kući u Mostarskom Gracu. U Gracu su novaci ostali vrlo kratko. Naime, iste je godine čerigajski župnik fra Nikola Kordić pokraj župne kuće sagradio još jednu, u koju su smješteni đaci i novaci. Tako je ostalo do 1849., kada je novicijat premješten u tek dovršeni dio samostana na Širokom Brijegu.
Brez kruva i krova, bogati samo nadom u Boga, došli su u svoj krš. Nekoliko je župnih kuća u kojima stanuju fratri (Gradnići, Posušje, Čerigaj, Mostarski Gradac). Počinju iz temelja. Neustrašivi, puni vizija. O tome zacijelo mjerodavne iskaze daju prvi provincijski šematizmi fra Anđela Kraljevića (1853.) i fra Petra Bakule (1867.).
Sjedište župe s Čerigaja na Široki Brijeg prenešeno je 1848. prilikom useljenja u samostan.
Nad ulazom u samostan bila je postavljena ploča sa sljedećim natpisom:

Ovu ploču stukli su komunisti 1947., između siječnja i ožujka, kad su fratre iselili iz samostana u tijeku hvatanja škripara. Tada su spalili i matične knjige vođene od sredine XVIII. st., zajedno s preostalom arhivskom građom župnog ureda. Prije toga, 7. veljače 1945., komunisti su metkom u zatiljak ubili i zatim zapalili u ratnom skloništu u samostanskom vrtu 12. fratara. Tijekom i u poraću Drugog svjetskog rata sveukupno su ubili 66 hercegovačkih franjevaca. Od toga njih 30 bilo je iz širokobriješke samostanske zajednice, a još njih 4 sa širokobriješkog samostanskog područja. Danas se vodi postupak za njihovo proglašenje mučenicima, odnosno blaženima i svetima.
Budući da je kraj oko Širokog Brijega bio pust i nenastanjen, fratri su na svom zemljištu sagradili 1860. dugu, pločom pokrivenu prizemnicu za smještaj 6 trgovačkih prostorija (tzv. Dućani). Na rijeci Lištici podignuta je 1868. mlinica, a neposredno uz vodenicu 1934. i hidroelektrana. Te su godine u gradu i na Širokom Brijegu zasjale prve žarulje.
Zbog lakšeg prometovanja između naselja i samostana, osobito u zimsko doba, na Ugrovači je 1868. podignut kameni most na nekoliko lukova.
Od 1978. popravljeno je zapadno krilo, a 1969. srušena je stara kuhinja i umjesto nje podignuta nova; iste su godine sagrađene i prostorije za smještaj sestara. Godine 1973. porušeno je te do 1975. ponovno izgrađeno istočno krilo; godine 1974. uvedeno je centralno grijanje, a 1975. uređeno je unutrašnje dvorište.

Široki je Brijeg bio nadaleko poznat po svojoj klasičnoj gimnaziji koja je odgojila velik broj vrsnih intelektualaca.
Za izobrazbu budućih franjevaca otvorena je 1861. srednja škola koja je svojim nastavnim programom bila prilagođena talijanskim crkvenim školama, budući da je većina hercegovačkih franjevaca ondje nastavljala svoj teološki studij.
U razmjerno kratkom vremenu, 1844. – 1895. hercegovački su franjevci ustrojili ono što je životno bitno za neku redovničku zajednicu: školsko biće. Gimnaziju s pravom javnosti na Širokom Brijegu imaju već školske godine 1917./18. kad njeni đaci u godinama gladi polažu svoj prvi ispit zrelosti s pravom javnosti. Novicijat je ustrojen već u samim početcima osnutka Kustodije (1852.), i konačno u zimskom semestru 1895./1896. Bogosloviju imaju u novosagrađenom samostanu sv. Petra i Pavla u Mostaru.
Prvi konvikt za smještaj učenika izgrađen je iznad kuhinje i u produžetku istočnoga krila tijekom 1864. i 1865. Godine 1889. uveden je u školu nastavni program po uzoru na klasične gimnazije u Austrougarskoj monarhiji, pa joj je, kao takvoj, 1918. priznato pravo javnosti i održana je prva matura. Velika zgrada sadašnje gimnazije podignuta je u razdoblju 1924. – 1931.
Prva osnovna škola otvorena je 1867. Ona je 1882. prešla u državne ruke i 1902. preseljena je u Lišticu.
Nad ulazom u školu postojao je natpis:

Temelji crkve položeni su istodobno sa samostanom, 23. srpnja 1846. Crkva je ipak bila malih dimenzija: duga oko 13,83 m, široka 10,20 m, s prezbiterijem 7,60x6,05 m (sve vanjske mjere!) – višestruko manja nego današnja crkva (građena počev od 1905.). Crkva je bila povezana sa samostanom. Zvonik je podignut 1871.
Dimenzije crkve bile su točno određene fermanom. Bila je od početka malena, imala je dimenzije Crkve sv. Mihovila u Varešu – jedne od pet preostalih crkava u osmanskoj Bosni (i Hercegovini) do XIX. st. (ostale su bile tri samostanske crkve: u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu, te Crkva sv. Ive u Podmilačju kraj Jajca).
Godine 1863. odlučeno je da se izgradi nova crkva po nacrtima graditelja Mattea Lorenzonija. Trebalo je da joj dužina iznosi 48,2 m, a širina 21,8 m; zamišljena je kao trobrodna bazilika u stilu talijanskog baroka, s kupolom poviše glavnoga oltara i s dva tornja. U Hercegovini, međutim, nije tada bilo majstora koji bi se mogli prihvatiti takva posla, niti su se mogla osigurati dostatna sredstva. Tako je taj plan propao, a u arhivi su se sačuvali samo nacrti.
Zgrada stare crkve porušena je 1905., pa je na njezinu mjestu iste godine otpočela izgradnja nove crkve u stilu kasnoromaničke trobrodne bazilike za koju je nacrte izradio graditelj Maksimilijan David, a radove je vodio fra Didak Buntić. Među istaknutim donatorima, ali i svojevrsnim suradnicima gradnje jest i velikan hrvatske povijesti i kulture Izidor Kršnjavi, ranije oportuni predstojnik odjela za bogoštovlje i nastavu (školstvo), u vladi bana Khuen-Héderváryja. Međutim u doba gradnje bazilike Kršnjavi je istaknuti kulturni i javni djelatnik u Hrvatskoj, ali kao takav i poznat diljem Europe i svijeta. Upravo je on, dakle Izidor Kršnjavi, jedan od onih ljudi koji se smatraju prijateljem i uskim suradnikom fra Didaka Buntića u procesu gradnje bazilike kako u fi nancijskom tako još više u stručnom umjetničkom smislu.
Temeljni kamen položen je 20. lipnja 1905., a krov je postavljen 1911. Sjeverni zvonik izgrađen je 1927., a svodovi srednje lađe, preinačeni prema nacrtima graditelja Stjepana Podhorskoga, izvedeni su 1938. Tim zahvatom bila je znatno izmijenjena prvobitna zamisao unutrašnjosti, s obzirom da je u prvotnom planu bio drveni i ravni strop.
U Drugom su svjetskom ratu crkva i samostan jako stradali. Fratri su izbrojili da su partizani 296 puta pucali na crkvu iz oružja teškog kalibra. Mislili su je srušiti, ali nisu uspjeli. Pročelje je obnovljeno tijekom 1959. i 1960. Južni toranj dovršen je 1969., a tada su postavljena i nova vrata, izrezbarena u radionici Ismaila Hamida Mulića u Konjicu. Krov od bakrenog lima postavljen je 1977., a pod od posuškoga kamena položen je 1978. Dvorište crkve uređeno je tijekom 1974. i 1975.
Crkva je 50 m duga, 26 m široka, a zvonici su visoki 32 m. Glavna lađa odijeljena je od bočnih masivnim kamenim stupovima koji se doimlju kao romanički. Ukusno je opremljena kiparskim radovima. Novi oltar, ukrašen motivima sa stećaka postavljen je 1978. Svetohranište je izvedeno od jablaničkoga granita s brončanim vratima u visokom reljefu (1981.), kao i propovjedaonica (1978.) sa simbolima četiriju evanđelista. Oltar, svetohranište i propovjedaonica djelo su akad. kipara Ante Starčevića. Kip Gospe je talijanski rad iz sredine XIX. stoljeća. Vitraže je izradila radionica Dedić, Koch i Marinković u Zagrebu 1912. Postaje Križnog puta slikao je akad. slikar Rudolf Labaš 1983. Izgleda da je došlo vrijeme da se nanovo uredi liturgijski prostor.
Vjernike privlači zavjetni kip Gospe Širokobriješke, cilj brojnih Marijinih pobožnika. Vitki je to lik Bogorodice, na nebo uznesene, duge kose, uzdignuta pogleda prema nebeskim visinama, u bijeloj haljini. Na prsima podržava plavi plašt koji se spušta niz njezina leđa. Stoji na oblaku koji podržava anđeoski zbor. Nisu ga uspjeli uništiti za pljačke o završetku Drugog svjetskog rata. Rad je to talijanskog majstora iz sredine XIX. st., a izražava stoljetnu pobožnost i ljubav vjernih hercegovačkih katolika prema Isusovoj Majci.
U lijevoj bočnoj lađi nalaze se grobovi dvojice osobito zaslužnih franjevaca: fra Didaka Buntića (1871. – 1922.), graditelja crkve i narodnog prosvjetitelja, te fra Rafe Barišića (1796. – 1863.), prvog hercegovačkoga biskupa. Susjedna kapela urešena je mozaicima Ante Starčevića (1983.). Svetohranište, koje je prije bilo u dnu lađe, sada se nalazi u obnovljenoj kapeli na Čerigaju. Na bočnom oltaru su križ i reljef Pietà koje je prema nacrtima fra Pija Nuića izveo H. Frank u Splitu 1960.
U kapeli desne bočne lađe nalaze se mozaici Ante Starčevića (1983.: Sv. Leopold Mandić; Krist na križu; Sv. Franjo u zanosu; Sv. Nikola Tavelić), a u dnu lađe kip sv. Ante Padovanskoga iz druge polovice XIX. st., talijanski obrtnički rad s nekadašnjeg svečeva oltara u kapeli.
Crkva na Širokom Brijegu građena je od prirodnog lomljenog i klesanog kamena. Umjetnički dojam klesarskog djela je izvanredan. Posebnost prizora u tom smislu pojačava činjenica prirodnosti materijala i njegova nalazišta praktično u zoni gradnje crkve. U tom smislu materijali asociraju na vezanost crkve, naroda i zavičaja. Vjerojatno se u vrijeme gradnje crkve drugačije nije ni moglo, ali se ipak izbjegla napast ugradnje materijala koji s ovim podnebljem nema ničeg zajedničkog, čemu bi mogao biti motiv samo prestiž i varljiv osjetilni efekt. Dojam prirodnosti i lokalne pripadnosti kamena pojačavaju različite pojave na njemu, vezane uz njegov geološki postanak. Prije svega to su crvene mrlje i »fuge« ispunjene željeznim i boksitnim materijalima. Kako je dobro poznato, riječ je o regiji nadaleko znanih kvalitetnih boksita karakteristične jarke crvene boje, te iznimno bogatih željezom i aluminijem, a često i silicijem.
U prostoriji kroz koju se iz samostana prelazi u crkvu izloženo je nekoliko kamenih spomenika, većinom iz rimskog i starokršćanskoga doba. Nadgrobna stela Aurelije Marceline tipičan je rad lokalne rimske radionice iz III. st. Otkrivena je u Prisoju kod Tomislavgrada. Na susjednom zidu je prikazana približna rekonstrukcija i dio originalnog friza s posvetnim natpisom cara Vespazijana (69. – 79.), također iz Prisoja. Originalni fragmenti s posmrtnoga hrama cara Marka Aurelija i Faustine Mlađe iz 183./4. po Kristu potječu s velikog terasastog svetišta u Posuškom Gracu. Fragment imposta otkriven je u ruševinama starokršćanske bazilike u Mokrom, a potječe iz VI. st.

Glazbena baština
Sva su glazbena događanja (izuzevši narodni, folklorni glazbeni izričaj), od nastanka Širokoga Brijega pa do 1945. povezana s fratrima, odnosno fratri su bili predvoditelji i nositelji tih događanja. Prvi hercegovački fratar koji stječe glazbeno obrazovanje bio je učenik Ivana Katavića fra Anđeo Nuić.

Vitraže u istočnom zidu izradio je prema nacrtima fra Vendelina Karačića 1983. Drago Skočak iz Zagreba, a ormar za ruho iz 1873. potječe iz sakristije stare crkve. Vrjedniji bogoslužni predmeti izloženi su u posebnoj dvorani (riznici).

Pred ulazom su postavljena stara crkvena vrata izrađena u radionici trapista, u samostanu Marija Zvijezda kod Banje Luke 1930. Poviše njih nalazi se reljefno poprsje fra Martina Mikulića, prvog širokobriješkog ljekarnika koji je tu službu obavljao sve do ukidanja samostanske ljekarne 1882., kad ljekarna prelazi u Dućane, a zatim u Lišticu.
U riznici su izloženi metalni predmeti, misno ruho, slike i nekoliko knjiga iz samostanske knjižnice. Među umjetničkim slikama se posebno ističu slike iz stare crkve.

Franjevačka galerija na Širokom Brijegu ima svoje početke u samostanskoj riznici koja je otvorena 1979. Tijekom 1980.-ih u samostanskim su prostorijama priređivane različite izložbe, a samostan nabavlja umjetnička djela trajnijeg značaja. Konačno je 1990. dovršena zgrada u kojoj je uskoro otvoren stalni postav Franjevačke galerije Široki Brijeg. Osim već spomenute riznice stalni su postav sačinjavali izlošci slikara i kipara hrvatske moderne i suvremene umjetnosti, umjetnika naivne umjetnosti te djela avangardnih umjetnika. U trećem dijelu izložena su djela hercegovačkih slikara. Početkom Domovinskog rata stalni je postav maknut, a umjetnine su razmještene i pohranjene. Također je Galerija primila brojne umjetnine iz drugih muzeja i zbirki koji su bili ugroženi zbog ratnih djelovanja. Od otvorenja Galerije do danas priređene su brojne izložbe poznatih i manje poznatih umjetnika u galerijskim prostorima. Uz Galeriju je povezan i osnutak Akademije likovnih umjetnosti mostarskoga sveučilišta na Širokom Brijegu.