MACELJ – obljetnice
2008.
MISA ZADUŠNICA ZA ŽRTVE KRIŽNOG PUTA U MACLJU
Macelj, 1. lipnja 2008. (IKA) – Kod crkve Muke Isusove u Donjem Maclju (župa Đurmanec) 1. lipnja sv. misu zadušnicu u spomen na žrtve Križnog puta 1945. predvodio je predsjednik Komisije HBK »Iustitia et pax« zagrebački pomoćni biskup Vlado Košić. U koncelebraciji je bilo tridesetak svećenika, a na misnom slavlju je sudjelovalo više od 3.000 vjernika. Na početku sv. mise sve je pozdravio domaći župnik župe sv. Jurja iz Đurmanca fra Drago Brglez. U propovijedi biskup Košić je okupljene vjernike, poštovatelje istine o žrtvama Drugog svjetskog rata, podsjetio kako Riječ Božja preko misnih čitanja utvrđuje na putu istine. Treba izabrati blagoslov, a ne prokletstvo, treba stati na stranu Božju, a to znači na stranu istine i pravde, ljubavi i mira. To je, naime, izbor vlastite sreće i tako se gradi sreća i za čitav narod, pa i svijet, rekao je biskup Košić. Mi kršćani pozvani smo uvijek na mudrost i izgradnju vlastitog života, života naše zajednice, ali i cjelokupnoga društva na čvrstom temelju, a to je istina, i to Božja istina. Kad čovjek danas, na prvu nedjelju mjeseca lipnja, razmišlja o tome tko je ovdje gradio mudro a tko ludo, tko je izabrao blagoslov a tko prokletstvo, tada mi se čini posve jasnim reći: stradali, njih oko 12.000 u 130 jama samo ovdje u Maceljskoj šumi, unatoč patnji i surovoj smrti upravo svojim stradanjem bili su na strani mudrih graditelja i oni koji su nositelji blagoslova, a njihovi ubojice ostat će u povijesti zapisani kao ludi ljudi, nositelji prokletstva. Još uvijek bole rane nerasvijetljenih masovnih smaknuća ljudi koji su u tihoj koloni, jer nisu smjeli ni govoriti, prolazili ovom dolinom vraćajući se s Bleiburga te kobne 1945. S druge strane povici, psovke, prijetnje, udarci, a onda i smaknuća remetila su mir ovog lijepog zagorskog kraja, prirode koja je od Boga stvorena da odmara dušu prolaznicima, da prima poglede zahvalnosti i budi u duši čežnju za Božjom ljepotom. Sve to nisu mogli vidjeti oni koji su tada, krajem svibnja i početkom lipnja prije 63 godine prolazili ovim krajem. Oni su se pitali hoće li vidjeti svoje najmilije, hoće li preživjeti dramu mučnog i mučeničkog hoda iz Austrije, preko Slovenije – došavši u svoju domovinu Hrvatsku. Hrvatska ih međutim nije primila kao majka, jer u njoj, uz svu deklariranost novih vlasti, nije vladao narod nego uzurpatori vlasti, revolucionari koji su se morali »iživjeti«, i to upravo nad hrvatskim narodom. Da, baš su Hrvati najgore prošli u vlastitoj domovini. Tu su, odmah na pragu, na ulazu u svoju zemlju, mnogi jednostavno ubijeni, bez suđenja, bez dokazane krivnje – premda i danas ima samozvanih sudaca koji ih bezobzirno proglašavaju krivima – oni su jednostavno bili žrtve pobjede velikosrpske kamarile pod krinkom antifašizma, podsjetio je biskup Košić, te nastavio da dok je drugim narodima Europe pobjedom nad nacizmom i fašizmom svanula sloboda, hrvatskom je narodu došlo novo, još strašnije ropstvo. Stoga onaj tko to ne vidi, da je Bleiburg i križni putovi nakon toga – a Macelj je najveće groblje pobijenih Hrvata nakon Drugog svjetskog rata – najveća tragedija Hrvata u povijesti i tko to izbjegava priznati i pokloniti se žrtvama svoga naroda, taj je lud graditelj, zajedno s egzekutorima ubojica vlastitog naroda kad je već pobijen i stradao od zatornika tuđinaca, taj je zapravo izdajica vlastitog roda i naroda. Međutim, dok je nad onima koji trpe Božji blagoslov, nad onima koji ubijaju je prokletstvo. Teško je zamisliti istinoljubivog Hrvata koji se ne želi pokloniti žrtvama svoga naroda, dok se istodobno klanja žrtvama drugih naroda, istaknuo je propovjednik. Istina je teška, često nas suočava s novim velikim trpljenjima, ali ona je jedini pravi temelj na kojem se može graditi budućnost. Kad čovjek gradi na laži, kad ne želi ni istražiti ni čuti istinu, tada riskira da kao onaj ludi graditelj doživi da mu se sve sruši. Jednom reče pjesnik: "I najgorča istina bolja je od najslađe laži!", rekao je biskup Košić, te upozorio kako je naša dužnost kao naroda i kao vjernika koji vjerujemo Gospodinu Isusu Kristu, prvom i najvećem mučeniku, da se istina ne nalazi u nepravdi, da istina nije u mržnji, nego da je istina u pravednosti i ljubavi. Njegova je žrtva tomu najbolji dokaz i primjer za sve nas. Poći njegovim putem često znači poći vlastitim križnim putem. Taj je put težak, neizvjestan, bolan. Ali on jedino vodi do Uskrsa. Molimo stoga ovdje za naše mile i drage, koje još uvijek ne mogu toliki njihovi potomci dostojno oplakati, jer ne znaju ni gdje su stradali, ni gdje im je grob, da ih Gospodin primi u svoj mir, da im udijeli vječni pokoj. Oni su postali blagoslov za čitav naš narod – poput mučenika bl. Alojzija Stepinca. Vjerujemo da ni jedna žrtva nije bila uzaludna, rekao je Košić te pozvao na molitvu i za izvršitelje pokolja, za one koji nisu bili braća onima koji su patili, koji nisu bili ni Šimuni Cirenci ni Veronike nego Ponciji Pilati i Herodi. Molimo da i njih takne milost Božja, da se suoče s istinom i da budu mudri, te i oni prime blagoslov. Jer teško je živjeti s prokletstvom, teško je s praznom dušom čekati susret s Gospodinom. Molimo da ih oganj Duha Svetoga zapali ljubavlju te se pokaju i izvrše svoju dužnost, da otkriju istinu, rekao je biskup Košić, te izrazio čuđenje da se u našoj slobodnoj zemlji malo učinilo upravo u osvjetljavanju ove, zaista najveće tragedije našega naroda. Odgovorni ne mogu biti neodgovorni. Dužnost je svih u institucijama vlasti da učine sve da se istina otkrije, a onima koji oplakuju svoje mrtve zadovoljština. Dužnost je vlasti, dakako, da se poštuju sve žrtve. Bez cjelovite istine ne će se moći dogoditi žalovanje i konačno završiti tako bolno iskustvo Drugog svjetskog rata, a na žalost naš je narod morao proći i Domovinski rat, pa to izgleda da su samo rane na rane, a tko ih može izliječiti osim dragog Boga, podsjetio je Košić, te završio propovijed pozivom na molitvu Bogu i njegovom Sinu Isusu Kristu, da snagom Duha ljubavi smiri naša nemirna srca, da se ne umore tražitelji istine, da se dadne dužni pijetet onima koji su tolikom mržnjom pobijeni i da se njihova uspomena čuva da se ne bi nikada više dijelio naš narod i da nikad više ne bismo ustajali jedni na druge, nego u miru gradili budućnost. Misi je prethodio križni put kojeg je predvodio dekan Krapinskog dekanata i župnik župe Sv. Križa Začretje preč. Dražen Karačić. Razmatranja za pojedine postaje križnog puta napisao je fra Bonaventura Duda, a knjižicu pod naslovom »Križni put Gospodina našega Isusa Krista na spomen maceljskih žrtava i žrtava hrvatskog križnog puta« u svibnju ove godine objavili su župa sv. Jurja iz Đurmanca i Udruga Macelj 1945. Postaje križnog puta postavljene su oko i iza crkve Muke Isusove, a oslikao ih je akademski slikar Branimir Čilić. Vjernici se od 1991. na prvu nedjelju u lipnju okupljaju na ovom svetom mjestu, u maceljskoj šumi, te odaju počast svima, a osobito nevinim žrtvama vojnicima i civilima, među kojima je bilo i žena i djece koji su u svibnju i lipnju 1945. mučeni i pobijeni u ovoj dolini na povratku iz Bleiburga, ali i u mnogim drugim mjestima diljem Hrvatske, Slovenije i BiH. Na ovom prostoru su 1992. otvorene 23 masovne grobnice s ukupno 1.163 žrtve, čiji su zemni ostaci 22. listopada 2005. pokopani u spomen kosturnicu kod crkve Muke Isusove. Među njima se nalazi i 21 biskupijski svećenik, franjevac i bogoslov koji su ovdje dovedeni vezani žicom iz franjevačkog samostana i župnog ureda u Krapini. Njihova su imena upisana u kronici krapinskog franjevačkog samostana. Postoji još više od stotinu masovnih grobnica koje su već 63 godine prekrivene zlom šutnjom i nemarom i čekaju svoj živi spomen.
2007.
BISKUP MRZLJAK PREDVODIO MISU ZA MACELJSKE ŽRTVE. Blagoslovljena spomen crkva Muke Isusove u Maclju
Macelj, 3. lipnja 2007. (IKA) – Varaždinski biskup Josip Mrzljak predvodio je u nedjelju 3. lipnja 2007. sv. misu za maceljske žrtve »križnoga puta« i blagoslovio spomen crkvu Muke Isusove u Maclju. »Ova crkva sama po sebi je jedno svjedočenje i jedan govor. Ovdje stojimo iznad zemnih ostataka 1.163 osobe koje su izvađene iz 23 jame, ali mnoge su još neotkrivene u ovim okolnim šumama. To su desetljećima prešućivane žrtve i njihova posljednja ovozemaljska počivališta. I danas su, na žalost, prešućivani«, rekao je u propovijedi biskup Mrzljak. Spominjući se žrtava, pročitao je ulomak knjige »Posljednja tajna« (The Last Secret) lorda Nicolasa Bethella u kojoj opisuje izručenje Kozaka i drugih ruskih izbjeglica Staljinu te se marginalno dodiruje sudbine hrvatske vojske: »Najužasniji primjer bleiburške tragedije bili su marševi smrti koje je organizirala 7. brigada 17. partizanske udarne divizije kroz gradove, sela i naselja Slovenije, Hrvatske i Srbije. Desetci tisuća Hrvata bili su grupirani u nekoliko kolona, ruku vezanih žicom na tipično ruski način. Onda su izgladnjeli, žedni, iscrpljeni, izobličeni, izmučeni i na rubu snaga bili prisiljeni trčati velike daljine pokraj svojih 'osloboditelja' koji su jahali na konjima ili se vozili u kolima. Oni koji nisu mogli izdržati takav 'trčeći marš' bili su zaklani, izudarani do smrti ili ustrijeljeni, zatim ostavljeni na rubu ceste ili bačeni u jarke. Vrlo je malo Hrvata stiglo do posljednjeg odredišta ovog marša«. Riječ je o zarobljenim vojnicima, ali i o mnoštvu civila koji su u strahu bježali. Biskup Mrzljak osvrnuo se i na članke Ženevske konvencije za zaštitu žrtava rata koji govore o smrti, pokopu i obilježavanju grobova. Prema Konvenciji, vlasti koje drže ratne zarobljenike trebaju se brinuti o tome da ratni zarobljenici koji umru u zarobljeništvu budu dostojno pokopani i da njihovi grobovi budu poštovani, uredno održavani i tako označeni da se uvijek mogu pronaći. Također, prema Konvenciji svaka smrt ili teško ranjavanje ratnog zarobljenika koje je prouzročio ili za koje postoji sumnja da ih je prouzročio neki stražar, drugi ratni zarobljenik ili bilo koja druga osoba, kao i svaki smrtni slučaj kojega je uzrok nepoznat, treba biti predmet službene istrage od strane sile koja drži ratne zarobljenike. Ako istraga utvrdi krivnju jedne ili više osoba, sila koja drži ratne zarobljenike treba poduzeti sve mjere za sudski progon odgovorne ili odgovornih osoba.
»Na nama u Crkvi nije da istražujemo, premda bismo žarko željeli znati istinu, željeli bismo znati barem za grobove naših dragih pokojnika. To je ta naša muka koja nas povezuje s Isusovom mukom. Stoga će i ova crkva biti neprestani podsjetnik na tu muku koju su mnogi podnijeli umirući ovdje od ruke zločinaca kojima i mi, poput Krista, opraštamo, ali zaboraviti nikako ne možemo. Jer kako bismo mogli zaboraviti roditelje, braću, sestre, sinove, kćeri?! Kako bi još uvijek živi svjedoci i sami sudionici 'križnog puta' mogli zaboraviti svoje prijatelje i suputnike koje su gledali u zadnjim trenucima njihovog života?! Kako bi mogli zaboraviti i svoje mučitelje?!«, istaknuo je u propovijedi biskup Mrzljak.
DESETLJEĆIMA PREŠUĆIVANE ŽRTVE. Propovijed varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka na misi 3. lipnja 2007. u Maclju
Braćo i sestre!
Svaka crkva ili kapela ima svoje ime po kojem ju prepoznajemo. Ova spomen crkva koju smo danas blagoslovili dobila je ime »Muke Isusove«. To je jedan dio života Gospodina našega Isusa Krista. U njoj će se u prvom redu slaviti Euharistija: spomen Isusove muke, smrti i uskrsnuća. U njoj će se slušati riječ Božja, u njoj će se moliti. To činimo i danas.
Čuli smo riječ Božju na blagdan Presvetog Trojstva koji danas slavimo. Isus govori učenicima: »Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. Kada dođe Duh istine, upućivat će vas u svu istinu«. Na ovom mjestu kršćani će neprestano zazivati Duha istine i moliti ga da ih uputi u istinu. U istinu o Bogu i čovjeku, jer što smo bliže Bogu, bliže smo čovjeku. Što smo bliže Bogu više možemo prihvaćati čovjeka, svakog čovjeka, pa i onog koji nam nanosi zlo. U svakom čovjeku prepoznavat ćemo brata kao što je i Isus Krist prepoznavao i u onima koji su ga nepravedno osudili i na križ raspeli. Današnji blagdan Trojedinog Boga vodi nas na izvor ljubavi koja je temelj kršćanskog života. Sveti Pavao nam govori kako je »ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan«. I danas na ovom mjestu želimo razmišljati i govoriti upravo iz ljubavi koja nam je darovana. Više nego igdje potrebna nam je ovdje ljubav, potrebna nam je vjera, jer po vjeri imamo pristup Bogu, pristup u njegovu milost u kojoj stojimo i njome se dičimo. »I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje«, govori nam sveti Pavao.
Ova crkva sama po sebi je jedno svjedočenje i jedan govor. Ovdje stojimo iznad zemnih ostataka 1.163 osobe koje su izvađene iz 23 jame, ali mnoge su još neotkrivene u ovim okolnim šumama. To su desetljećima prešućivane žrtve i njihova posljednja ovozemaljska počivališta. I danas su, na žalost, prešućivani.
Da ne bismo izgovarali samo brojke, evo barem nekih imena prema popisu iz kronike franjevačkog samostana u Krapini. Ti svećenici i bogoslovi nakratko su se iz križnog puta sklonili u samostan i župnu kuću, ali su odvedeni i pobijeni ovdje u šumi. To su:
Koji su se sklonili u samostan:
Provincija Bosne Srebrene:
o. Ante Katavić, župnik, r. 1902.
o. Karlo Grabovičkić, vikar, r. 1912.
o. Ivan Ivanović, kapelan, r. 1916.
fra Vitomir Mišić, bogoslov, r. 1921.
fra Domagoj Ćubela, bogoslov, r. 1924.
fra Alfons Katavić, maturant, r. 1924.
fra Paškal Vidović, brat laik
Hercegovačka provincija:
fra Metod Puljić, župnik, r. 1912.
o. Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919.
fra Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923.
Koji su se sklonili u župni dvor:
Vrhbosanska nadbiskupija
Jozo Perčinlić, kateheta, r. 1909.
Marijan Ivandić, župnik, r. 1902.
Miroslav Radoš, župnik, r. 1910.
Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923.
Dragutin Turalija, bogoslov, r. 1923.
Đakovačka biskupija
Dr. Josip Gunčević, ravnatelj gimnazije u Brodu i kateheta, r. 1895.
Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906.
Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917.
Krčka biskupija
Nikola Ilijić, svećenik, r. 1913.
Zagrebačka nadbiskupija
Stjepan Štromar, svećenik i kapelan u Mariji Bistrici, r. 1915.
Branko Kukolja, bogoslov iz Marije Bistrice, r. 1921.
To su samo neki od velikog mnoštva koje opisuje lord Nicolas Bethell u knjizi »Posljednja tajna« (The Last Secret) u kojoj opisuje izručenje Kozaka i drugih ruskih izbjeglica Staljinu te se marginalno dodiruje sudbine hrvatske vojske: »Najužasniji primjer bleiburške tragedije bili su marševi smrti koje je organizirala 7. brigada 17. partizanske udarne divizije, kroz gradove, sela i naselja Slovenije, Hrvatske i Srbije. Desetci tisuća Hrvata bili su grupirani u nekoliko kolona, ruku vezanih žicom na tipično ruski način. Onda su izgladnjeli, žedni, iscrpljeni, izobličeni, izmučeni i na rubu snaga bili prisiljeni trčati velike daljine pokraj svojih 'osloboditelja' koji su jahali na konjima ili se vozili u kolima. Oni koji nisu mogli izdržati takav 'trčeći marš' bili su zaklani, izudarani do smrti ili ustrijeljeni, zatim ostavljeni na rubu ceste ili bačeni u jarke. Vrlo je malo Hrvata stiglo do posljednjeg odredišta ovog marša«.
Riječ je o zarobljenim vojnicima, ali i o mnoštvu civila koji su u strahu bježali. No, kada bi bili i samo zarobljeni vojnici, imali bi neka prava prema »Ženevskoj konvenciji za zaštitu žrtava rata«. Ne ću navoditi članke koji govore o zaštiti njihovih života, nego, budući da se nalazimo na njihovim grobovima, evo što navedena Konvencija govori o smrti, pokopu i obilježavanju grobova, jer to se još uvijek može učiniti: »Vlasti koje drže ratne zarobljenike brinu se o tome da ratni zarobljenici koji umru u zarobljeništvu budu dostojno pokopani, po mogućnosti u skladu s obredima vjeroispovijesti kojoj su pripadali i da njihovi grobovi budu poštovani, uredno održavani i tako označeni da se uvijek mogu pronaći. Kad je god to moguće, umrli ratni zarobljenici koji su pripadnici iste sile pokapaju se na istom mjestu.
Umrli ratni zarobljenici pokapaju se pojedinačno, osim u slučaju više sile koji bi nalagao uporabu zajedničke grobnice. Leševi se mogu spaljivati samo ako to nalažu higijenski razlozi, ili zbog vjeroispovijesti pokojnika, ili ako je on sam izrazio takvu želju. U slučaju spaljivanja, u smrtovnicu se o tome unosi napomena, uz navođenje razloga zbog kojih je leš spaljen. Da bi se grobovi uvijek mogli pronaći, služba za grobove, koju ustanovljava sila koja drži ratne zarobljenike, mora registrirati sve podatke koji se odnose na pogrebe i na grobove. Popisi grobova i podatci koji se odnose na ratne zarobljenike koji su pokopani na grobljima ili na drugom mjestu dostavljaju se sili čiji su pripadnici bili ti ratni zarobljenici. Sila koja nadzire to područje mora se brinuti o tim grobovima i zabilježiti svaki kasniji prijenos leševa. Ove se odredbe primjenjuju i na pepeo umrlih koji čuva služba za grobove, dok je zemlja podrijetla ne upozna s konačnim mjerama koje glede toga želi poduzeti.
Svaka smrt ili teško ranjavanje ratnog zarobljenika koje je prouzročio ili za koje postoji sumnja da ih je prouzročio neki stražar, drugi ratni zarobljenik ili bilo koja druga osoba, kao i svaki smrtni slučaj kojega je uzrok nepoznat, bit će odmah predmet službene istrage od strane sile koja drži ratne zarobljenike.
O tom se slučaju odmah obavješćuje sila zaštitnica. Prikupit će se izjave svjedoka, osobito izjave ratnih zarobljenika; Izvješće s tim izjavama dostavlja se spomenutoj sili.
Ako istraga utvrdi krivnju jedne ili više osoba, sila koja drži ratne zarobljenike poduzet će sve mjere za sudski progon odgovorne ili odgovornih osoba«.
Ovdje smo učinili barem nešto od navedenog. Na nama u Crkvi nije da istražujemo, premda bismo žarko željeli znati istinu, željeli bismo znati barem za grobove naših dragih pokojnika. To je ta naša muka koja nas povezuje s Isusovom mukom. Stoga će i ova crkva biti neprestani podsjetnik na tu muku koju su mnogi podnijeli umirući ovdje od ruke zločinaca kojima i mi, poput Krista, opraštamo, ali zaboraviti nikako ne možemo. Jer kako bismo mogli zaboraviti roditelje, braću, sestre, sinove, kćeri?! Kako bi još uvijek živi svjedoci i sami sudionici »križnog puta« mogli zaboraviti svoje prijatelje i suputnike koje su gledali u zadnjim trenutcima njihovog života?! Kako bi mogli zaboraviti i svoje mučitelje?!
Sv. misa neprestano je obnavljanje Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Unesimo u današnju misu sve naše muke prošlosti, ali ne manje muke i sadašnjosti, unesimo sve znane i neznane pobijene i umrle i učvrstimo svoju vjeru u njihovo i naše uskrsnuće!
Amen!
GOVOR ALFREDA OBRANIĆA, PREDSJEDNIKA HRVATSKOG DRUŠTVA POLITIČKIH ZATVORENIKA I DOPREDSJEDNIKA UDRUGE MACELJ 1945.
Macelj, 3. lipnja 2007. – Danas smo se okupili na ovom svetom mjestu, da bi odali počast nevinim žrtvama pobijenim u ovoj pitomoj dolini prije 62 godine. U najljepšem razdoblju godine, kada se proljeće pretače u ljeto, kada je priroda u punoj bujnosti, kada se osjeća radost svih živih bića, hrvatski narod je na ovim prostorima doživio najveće stradanje u svojoj povijesti. U tom svibnju, lipnju i srpnju 1945. specijalne partizanske jedinice KNOJ-a i OZNE ostavili su iza sebe stotine masovnih grobnica na prostoru Slovenije, Hrvatske i BiH, pobijeno je nekoliko naraštaja hrvatskih mladića i muškaraca, a nerijetko su žrtve bile žene i djeca.
Prašnjavom cestom u ovoj dolini prije 62 godine vraćali su se vojnici i civili u kolonama tzv. Križnih puteva iz Slovenije, misleći da nakon svih patnji idu svojim kućama. No, skoro svima bila je to posljednja životna postaja. Već spomenute partizanske jedinice spremne za brzu likvidaciju odvodili su ih u ove šume i bez milosti poubijali.
U praskozorja tih ljetnih dana idilu i tišinu Maceljskih šuma parali su rafali komunističkih zlotvora i zapomaganje, jauci i molitve bespomoćnih žrtava. O nemilosrdnoj okrutnosti zločinaca govori zapisnik jedne od otvorenih grobnica, gdje niti jedna od iskopanih lubanja nije imala zube umnjake, što će reći, da su sve žrtve u toj grobnici bili maloljetnici.
Prije petnaest godina otvoreno je nekoliko grobnica iz kojih su ekshumirani posmrtni ostatci 1.163 žrtve, koji su prije dvije godine pokopani u zajedničku grobnicu ispod ovoga križa. Po broju žrtava koji su pokopani toga dana, bio je to najveći ukop u hrvatskoj povijesti – vjerujem i europskoj povijesti.
Ono što je partizanska vlast činila s hrvatskim vojnicima i civilima nakon završetka II. svj. rata ima razmjere genocida, a ovdje je počinjen samo jedan od tih strašnih zločina. Kako za sve, tako i za ovaj zločin ovdje, nitko do sada nije odgovarao, nitko nije optužen, nitko nije osuđen. Zašto?
Pitamo se, kako to da bilo koji državni odvjetnik u proteklih petnaest godina nije pokrenuo kazneni postupak, kada je u novinama mogao pročitati da je iskopano preko tisuću kostura, ili nakon ukopa 22. listopada 2005. kada je 1.163 zemnih ostataka žrtava pohranjeno u ovu grobnicu. A zna se da je državno odvjetništvo temeljem zakona dužno reagirati na svako saznanje, ako se sumnja da je eventualno učinjeno kazneno djelo. Kako nitko nije reagirao, nameće se zaključak da im je događaj poznat i da ne smatraju da se radi o kaznenom djelu, a nekmoli zločinu.
U proteklih sedamnaest godina, kako smijemo o tom strašnom zločinu govoriti i pisati, bilo nam je jasno, da tako radikalni i sveobuhvatni zločin nisu mogli provesti pojedinci na svoju ruku, već samo po nalogu – inače bezpogovornog zapovjednika – tzv. vrhovnog komandanta partizanske vojske i komunističke partije, dok su razni Hršaki i Dubajići bili tek gorljivi izvršitelji. Ono što je Staljin učinio Poljacima, Tatarima, Čečenima, Kozacima, no iznad svega Rusima, to je Josip Broz učinio Hrvatima. No, ima jedna razlika, ime Josifa Visarionovića ne nose ulice i trgovi ruskih gradova, dok najljepši trg našeg glavnog grada još uvijek ima naziv Trg maršala Tita – i to je naša sramota.
Na spomen bilo kojeg zločina kojeg su učinili partizani histerično i veoma uzrujano reagira skupina koja se do 1990. u Jugoslaviji nazivala SUBNOR, a u samostalnoj Hrvatskoj nastupaju kao Savez antifašističkih boraca, SAB. Reagiraju nervozno, kao da u svojim redovima skrivaju počinitelje zločina. Iako je moderna Europa osudila oba totalitarna zločinačka sustava 20.stoljeća – nacizam i komunizam – naši antifašisti odbacuju uspoređivanje nacističkog i komunističkog režima, jer je komunizam kao ideologija i poredak imao navodno dobre namjere za razliku od nacizma. Postavlja se pitanje, treba li dva totalitarna režima prosuđivati na temelju namjera ili »prema rezultatima rada«. Naime, komunizam je poslao u smrt dvostruko više ljudi od nacizma. Činiti loše u ime dobra nije bolje no činiti loše u ime zla. Komunizam i nacizam zaveli su mase svojim idealima, čije ostvarenje je podrazumijevalo likvidaciju jednog dijela čovječanstva po dva različita kriterija – jedni u ime rase, drugi u ime klase. Komunizam je bio utemeljen na poruci vjekovnog ljudskog sna o pravdi, jednakosti i slobodi. Na tom plemenitom temelju izvršena je povijesna prijevara velikog dijela čovječanstva i zločin koji je za posljedice uz logore, glad i patnju ostavio oko 100 milijuna ubijenih ljudi. Za razliku od nacizma koji je svoj zločinački projekt ostvario u ratu i većinom nad drugim narodima, komunizam je svoj zločin ostvario u miru i poglavito nad vlastitim narodom. Baš radi toga, što je promicao opće ljudske vrijednosti, a u provedbi činio sasvim nešto drugo, komunizam je perverzniji i možda više patološki od svog pobratima nacizma – što je na koncu potvrdio i brojem žrtava.
Mi s pravom postavljamo pitanje odgovornosti za sva stratišta hrvatskog naroda: Bleiburg, Maribor, Kočevski Rog, Crngrob, Hrastnik, Macelj, Dravska šuma, Lug, Slatinski Drenovac, Ruševo, Crni potok i stotine drugih mjesta, gdje su nakon završetka II. svj. rata pobijeni hrvatski vojnici i civili. Pozivajući se na Rezoluciju osude komunizma i njegovih zločina donesene u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe, od institucija države Hrvatske s pravom očekujemo postupak utvrđivanja odgovornosti.
Naša je zadaća istražiti sve zločine, dostojno obilježiti i održavati mjesta stradanja. To je najmanje što možemo učiniti prema svim nevinim žrtvama imajući na umu da žrtve komunizma ne poništavaju žrtve nacizma, kao što ni žrtve nacizma ne mogu izbrisati žrtve komunizma – žrtve se ne poništavaju. Zločine jednog režima ne opravdavaju zločini drugog režima, gospodine Predsjedniče.
Na prigovore da se okrenemo budućnosti i prestanemo se baviti prošlošću odgovaram: tek onda kada utvrdimo povijesnu istinu, kako bi se za sva vremena izbjegle manipulacije, izvor zla, pa čak i novi ratovi. Prošlost mora završiti, ali ne da bi pala u zaborav, nego da bi našla mjesto u povijesti, a nevine žrtve svoj mir poput ovih 1.163 pokopanih ovdje ispod križa i prikrivenim grobovima Maceljskih šuma.
2006.
»KAO DA POSTOJE DVIJE VRSTE MJERILA!«
»Mi smo danas ovdje na poprištu još uvijek neizbrojenih žrtava mržnje i nasilja – terora. Danas smo na ovom posvećenom mjestu u ime ljudske i vjerničke solidarnosti: da molimo i opraštamo, da se sjetimo i obilježimo, i dužnu osnovnu ljudsku pažnju i poštovanje iskažemo onima koji su pali kao žrtve ideološkog bijesa, bez suda i presude, kojima i nakon okrutne i nepravedne nasilno zadane smrti, i nakon više od pola stoljeća, nije dano da im se ime ljudski i vjernički spomene, da im se obilježi mjesto ukopa na čovjeka dostojan način« – rekao je u prigodnoj propovijedi pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić u nedjelju 4. lipnja 2006. ispred nedovršene crkve Muke Isusove u spomen žrtvama križnog puta u Macelju. U euharistijskom slavlju sudjelovalo je 26 biskupijskih i redovničkih svećenika s domaćim župnikom iz Đurmanca, franjevcem o. Dragom Brglezom, dekanom Krapinskog dekanata Marijanom Culjakom iz Zaboka i izaslanikom provincijala Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba o. Matijom Korenom. U mnoštvu vjernika bili su brojne redovnice, franjevački bogoslovi, predstavnici udruga »Hrvatski domobran« iz svih krajeva Hrvatske, Hrvatskog društva političkih zatvorenika i Časničkog zbora 242. Nazočili su i predstavnici Hrvatskoga sabora i Vlade te Krapinsko-zagorske županije.
Lijepa naša – Croatia sacra!
Biskup je u nastavku podsjetio na Rezoluciju Skupštine Europskog parlamenta o osudi zločina totalitarističkih komunističkih režima, primijenivši je na hrvatske prilike: »Hrvatska je desetljećima živjela u mraku komunističkog terora, uokvirenog u tzv. socijalizam 's ljudskim licem' bivše državne tvorevine. Uz druga obilježena i neobilježena groblja, i Macelj je glas vapijućih u nebo: jednako ovdje dostojno sahranjenih 1.163 žrtve, kao i onaj daleko veći broj još neotkopanih. Tu je izvršen pokolj nad brojnim hrvatskim vojnicima i civilima, među kojima je bilo i svećenika i bogoslova. Kao da postoje dvije vrste mjerila zločina i žrtava. I dok su u Hrvatskoj progonjeni i kažnjavani i krivci nacifašizma, i toliki nevini, od onih odgovornih za bezbrojne komunističke zločine, tko je odgovarao? Naprotiv, ideološki sljedbenici zločinačkog režima, izgubivši svaku čast i dostojanstvo i samopoštovanje, drsko se i bezobzirno prodaju kao časnici ljudskih prava i demokracije po raznim odborima i povjerenstvima, sustavno osvajajući društveno-političke položaje. Lustracija duha, katarza psihe, metanoja aksiološkog horizonta pojedine osobe, pitanje je dostojanstva i integriteta dotične osobe.«
Propovijed je završio pozivom: »Iz ljubavi i poštovanja prema svim žrtvama svih boja totalitarnih režima, dužni smo živjeti i stvarati novi bolji svijet, svijet blagdana Duhova: svijet bogoljublja i čovjekoljublja, svijet domoljublja i solidarnosti. Dužni smo stvarati svetu Hrvatsku u kojoj će cvasti civilizacija ljubavi i kultura života, živeći svetopisamsku poruku: Život biraj – budućnost biraj! Neka Lijepa naša bude Croatia sacra!«
Na kraju mise svim je sudionicima riječi zahvale uputio župnik o. Brglez podsjetivši kako je tisuće žrtava u oko 130 grobnica u Maceljskome gorju bez imena i dostojnog počivališta.
Na misi je pjevao mješoviti župni zbor uz tamburašku pratnju KUD-a »Đurmanec«. Prije mise održan je molitveno-meditativan program koji je vodio zagrebački kanonik mons. Lovro Cindori.
»Macelj me je mimoišao«
Jedan od onih koji redovito od 1991. dolazi pokloniti se nevinim žrtvama i sjetiti se pogubljenih prijatelja jest i osamdesetogodišnji Ivan Pukšec iz Lipovca kod Kloštra Ivanića. Nerado priča o svome križnome putu, s kojega se vratio zahvaljujući sretnim okolnostima, jer mnogi su ga završili drukčije: »Svjestan sam da sam danas ovdje za razliku od brojnih drugih samo zato što me je Macelj mimoišao.« Bez puno riječi uputio se pomoliti ispod velikoga bijelog križa i u njegovu podnožju zapaliti crveno-bijelo-plavu svijeću.
Glas Koncila, 24 (1.668), Zagreb, 11. lipnja 2006.
2005.
PROPOVIJED KARDINALA BOZANIĆA, 5 lipnja 2005.
Braćo i sestre!
Čuli smo Božju riječ koja nas svojom dubinom, životnošću i trajnom aktualnošću poziva da o njoj promislimo i u svoj je život ugradimo.
Sva nam današnja čitanja govore o jednoj temeljnoj stvarnosti koja je toliko prisutna u povijesti čovječanstva tako da se njezini traci osjećaju sve do nakraj zemlje. Čovjek je ranjen grijehom, sklon je zlu. Bog mu je podario slobodnu volju do te mjere da može i Njega samoga odbaciti i potisnuti iz svojega života. Čovjek može odbaciti plan koji Bog ima s njim i ponašati se tako kao da je on sam apsolutni gospodar koji stvara zakone i čini što ga je volja.
Knjiga proroka Hošee govori upravo o tome. Kroz sliku bračne nevjere Hošea promatra odnos Boga i čovjeka, odnosno izabranog naroda. Bog ljubi svoj izabrani narod, ali narod kao da ne prepoznaje tu ljubav te Bogu stalno uzvraća nevjerom i odbacivanjem. No, Bog ostaje vjeran u ljubavi i stalno poziva čovjeka da se vrati na pravi put.
No, je li moguć povratak Bogu, tj. ima li čovjek dovoljno vlastitih snaga da se odupre zlu i pobijedi ga. Draga braćo i sestre, bez Božjega milosrđa, bez Božje blizine i snage nemoguće je razbiti okove zla i grijeha. To je otajstvo otkupljenja o kojem nam je danas tako snažno progovorio sveti Pavao u svojoj drugoj poslanici Korinćanima. »Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu«. Bog toliko ljubi čovjeka da se nije ustezao i svoga Sina poslati da nas On svojom žrtvom spasi i otkupi te nam otvori vrata raja. Tako je Bog koji je sve stvorio na početku vremena (usp. Iv 1,3) obnovio grijehom načetog čovjeka novim stvaranjem u Kristu. »Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!«. Krštenjem i mi smo ucijepljeni u Krista te smo po njemu postali nova stvorenja. Prihvatili smo Kristovu logiku, logiku evanđelja koja umnogome odudara od logike ovoga svijeta opterećenog grijehom.
Imajući pred očima razarajuću moć zla i grijeha te otajstvo otkupljenja i pomirenja u Kristu, došli smo danas ovdje u Macelj kako bismo kao vjernici iskazali poštovanje i sačuvali spomen na sve one koji su na ovome mjestu prije 60. godina ubijeni iz mržnje i osvete. Preko 12 tisuća žrtava u Maceljskoj šumi dogodilo se pod Titovim režimom u vremenu tzv. komunističkog oslobođenja. Tragično su stradali i poubijani bez suda hrvatski civili i vojnici, među kojima je bilo više svećenika, redovnika i bogoslova, koje su Zapadni saveznici predali jugoslavenskoj vojsci. Na ovome se mjestu dogodio zločin. Čovjek je digao ruku na čovjeka. Čovjek je sebi uzeo za pravo biti gospodarom života i smrti svojega bližnjega. No, ubojstvo nije bilo jedino zlo. Žrtvama se htio zatrti svaki spomen, kako bi se sakrila istina o jednom režimu. Ipak, nije čovjek stvar koja se može izgubiti ili pak jednostavno zaboraviti i izbrisati iz sjećanja njegovih najbližih. Ovdje se dogodilo zlo o kojem se toliko dugo moralo šutjeti, za koje nitko nije odgovarao i za koje do danas ne znamo cijelu istinu.
Ovi se naši pokojnici više ne će vratiti, ne će nam moći progovoriti i prenijeti koliku su bol i patnju morali pretrpjeti i u kakvim su mukama umirali, ali zaslužuju da se njihova žrtva poštuje, njihov grob uredi i obilježi te da se konačno sazna istina o njihovom stradanju kako im se ne bi nanosile nove nepravde manipuliranjem njihove žrtve.
Braćo i sestre, nema većih ili manjih žrtava. Krajnje je nehumano odvagivati ih i mjeriti. Jer za sve vrijedi jedna jedina i temeljna jednakost sazdana na dostojanstvu svake ljudske osobe koja izvire iz same ljudske naravi stvorene na sliku Božju. Predugo se priznavala žrtva samo jedne strane, a potiskivala i nijekala žrtva ovih ovdje. Konačno nam se u slobodnoj i neovisnoj domovini Hrvatskoj, nakon što je nestao komunistički monopol nad povijesnom istinom, otvorila mogućnost da odamo dužnu počast svim žrtvama. Ukazala se mogućnost i da se otkriju krvnici i konačno dozna prava istina, istina koja oslobađa od okova prošlosti i omogućuje slobodniji hod u budućnost. No, neke prilike da se sazna istina i dostojno pokopaju žrtve očito nisu iskorištene i zbog toga još uvijek teret prošlosti teško pritišće našu sadašnjost. To naš narod i građani ove zemlje ne zaslužuju, a napose ne naši mladi.
U pismu Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata jasno smo rekli da: »Krivci imaju svoje ime i prezime pa je i njihova odgovornost u prvom redu osobna. Isprika da su samo izvršavali naređenja ne može ukinuti osobnu krivnju neposrednih počinitelja zločina. No, još je veća krivnja naredbodavaca, ideologa, tvoraca sustava koji unaprijed planiraju krvavi obračun s neistomišljenicima.«
Valjalo bi konačno hrabro i iskreno zatvoriti tu stranicu povijesti, bez mržnje i želje za bilo kakvom osvetom, imenujući pravim imenom sve ono što se događalo. Čini se, pak, da istina i danas nailazi na veliki otpor, o čemu svjedoči sustavno veličanje ideologa i nositelja zala poraća, kao i zatiranja osnovnih ljudskih sloboda i tolikih nepravdi koje su obilježile komunističku vladavinu u našoj domovini. Naime, za razliku od drugih naroda kojima je 1945. vraćena sloboda i demokracija uvođenje marksističkog totalitarnog sustava za nas je značio nov početak zatvora i ubijanja nevinih ljudi.
Jedinstveni smo u osudi svih zala koje su uzrokovali fašizam i nacizam, ali kad su u pitanju zločini komunističkoga vremena tu se onda vole primjenjivati neki drugi kriteriji. Žrtva je uvijek žrtva, ma tko ona bila i zločin je uvijek zločin, ma tko ga učinio. Vjerujem da to imaju na umu oni koji u našem društvu obnašaju odgovorne službe te imaju mogućnost svojim konkretnim potezima doprinijeti raščišćavanju i rasvjetljavanju onih još uvijek otvorenih pitanja iz toga vremena kako nam ne bi bila stalni kamen spoticanja i sporenja te razlog razdora u našem narodu. Naime, povijesni hrvatski antifašizam bez povijesnog hrvatskog antikomunizma zatvara se u ideologiju klasne mržnje i terora. Veliki ljubitelj iskrenog suočavanja s prošlošću bio je blagopokojni papa Ivan Pavao II. koji nam je na misi u Mariji Bistrici u listopadu 1998., na kojoj je blaženim proglasio zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca rekao: »U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom.»
Uvjeren sam da je najveća želja naših dragih pokojnika, čiji nas je spomen okupio danas ovdje, da njihova žrtva bude zalogom našega zajedništva i sloge, uzajamnog povjerenja i pomirenja kako bi naša domovina postala mjestom solidarnih i zadovoljnih ljudi. Takvome ozračju na osobit smo način pozvani doprinijeti upravo mi vjernici. Sveti Pavao nam danas govori kako nam je Bog povjerio službu pomirenja. Nažalost, nikad nam nije nedostajalo kojekakvih sukoba i razdora u našem narodu i domovini, ali i velikih svjedoka pomirljivosti i pomirenja. Tolike, ponajčešće nepotrebne i beskorisne podjele i strančarenja, uzrokovane različitim niskim interesima opterećuju našu domovinu onemogućujući tolike pozitivne ideje i projekte kao i opravdana očekivanja tolikih koji su na marginama društva da se ostvare preduvjeti za normalan život.
Nasljedujući našega spasitelja Isusa Krista i osnaženi Duhom Svetim kao vjernici želimo doprinositi promjeni takvoga ozračja. Tamo gdje počinje vladati beznađe želimo donositi nadu. Tamo gdje su narušeni odnosi, gdje vlada sumnjičenje i nepovjerenje, želimo donositi povjerenje, slogu i solidarnost. Tamo gdje vlada nesnošljivost i odbacivanje drugoga, želimo promicati poštivanje i prihvaćanje svakog čovjeka bez obzira na vjeru, naciju, boju kožu i ideološko opredjeljenje, jer je svaki čovjek naš brat, naša sestra, dijete našeg zajedničkog Oca nebeskoga.
S ovoga mjesta obilježenog patnjom brojnih žrtava i mržnjom krvnika želim poručiti da u ovoj zemlji i u ovome narodu ima toliko dobrih ljudi i toliko dobrih mogućnosti da svi skupa imamo pravo s nadom i optimizmom gledati u budućnost. Ne smijemo dopustiti da naš vidokrug budućnosti bude sužen i oslikan mračnim bojama niti, pak, zasnovan jedino na nečijim izvješćima i procjenama. Ovo je trenutak kad bi našom domovinom snažno trebala odjekivati ona Kristova riječ tako draga Ivanu Pavlu II. »Ne bojte se!«. Ne bojte se, narode moj, ne bojte se. Jedini pravi gospodar povijesti je Bog. On je izvor naše snage, vjere i nadanja. Stoga jedino na tome temelju želimo graditi svoju budućnost, jer jedino Božja riječ ima neograničeni vijek trajanja nasuprot svim ovozemaljskim projektima i tvorevinama.
Na kraju želim se poslužiti s još jednim odlomkom iz pisma nas biskupa od prije deset godina o 50. obljetnici završetka Drugog svjetskog rata: »U mislima obilazimo poznate i nepoznate masovne grobnice, posijane širom domovine, i u duhu kršćanske vjere molimo vječni pokoj svima nastradalima. Time ujedno smirujemo i duše živih: rodbine, prijatelja, sunarodnjaka, svih poginulih. Božjim milosrđem liječimo duše ranjene okrutnošću i nepravdom koja im je nanesena da iz njihova srca ne bi izvirala mržnja i misao na osvetu. Vjera da su pokojni u Božjem miru, pomiruje i ljude međusobno... Crkva oplakuje žrtve, Crkva oplakuje krvnike. Ona se bori protiv grijeha i vrši službu pomirenja s Bogom i među ljudima. U vjeri i poniznosti liječi rane duše i tijela te tako otvara čovječniju budućnost pojedincima i narodima. Crkva vjeruje u uskrsnuće tijela i život vječni te konačni sud o stradanjima i krivnjama prepušta Bogu koji je puna istina, savršena pravda i beskrajna ljubav«.
Amen!
»NE BOJTE SE!«
Govoreći na sv. misi o 60. obljetnici partizanskog i komunističkog zločina u Maceljskoj šumi u nedjelju 5. lipnja 2005., kardinal Josip Bozanić snažno je poručio: »S ovoga mjesta obilježenog patnjom brojnih žrtava i mržnjom krvnika želim poručiti da u ovoj zemlji i u ovome narodu ima toliko dobrih ljudi i toliko dobrih mogućnosti da svi skupa imamo pravo s nadom i optimizmom gledati u budućnost. Ne smijemo dopustiti da naš vidokrug budućnosti bude sužen i oslikan mračnim bojama niti pak zasnovan jedino na nečijim izvješćima i procjenama. Ovo je trenutak kad bi našom domovinom snažno trebala odjekivati ona Kristova riječ tako draga Ivana Pavlu II: 'Ne bojte se!' Ne bojte se, narode moj, ne bojte se. Jedini pravi gospodar povijesti je Bog. On je izvor naše snage, vjere i nadanja. Stoga jedino na tome temelju želimo graditi svoju budućnost, jer jedino Božja riječ ima neograničeni vijek trajanja nasuprot svim ovozemaljskim projektima i tvorevinama.« Te kardinalove snažne riječi ohrabrenja zaslužuju osobitu pozornost osobito vjerničke, ali i cjelokupne hrvatske javnosti, jer su izrečene na krvlju nevinih posvećenome mjestu i u hrvatskom povijesnom trenutku koji je označen s obzirom na međunarodnu zajednicu višestrukim nejasnoćama, a s obzirom na domaće prilike brojnim razlozima za zabrinutost.
Visoka službena hrvatska politika i danas igra na samo jednu – europsku kartu, na rješavanje svih svojih problema kroz integraciju u Europsku uniju, a već su dvije na određene način ključne države na referendumima odbacile Ustav EU-a, koji su istodobno neke zemlje već i ratificirale u parlamentima – a što očito znači da se u Europi, upravo u Europskoj uniji kojoj Hrvatska teži, počela događati nova podjela. Pritom je posebno značajno da neslaganje europskim ustavom nisu očitovale tek vladajuće garniture, nego građanske većine primjereno i dostatno zastupljenoga cjelokupnog biračkog tijela francuske i nizozemske nacije. Projekt Europske unije, kao ljudski projekt, suočava se danas s prvom velikom krizom, premda je i ranije bilo, a ima i danas, pokazatelja da graditelji tog projekta nisu uvijek principijelni, dosljedni i pravedni. Jedan od takvih pokazatelja, što se posebno tiče Hrvatske, svakako je nevjerojatan stav da se jedna sasvim određena politička interesna skupina oslanja, i to u ime cijele EU – jer joj druge političke skupine to toleriraju, ne na stav institucije – pa bio to i Haaški tribunal, nego na stav i procjene jedne osobe – glavne haške tužiteljice, koja već po naravi svoje službe mora što teže optuživati i što više zahtijevati, a da je za njene optužbe, zahtjeve i procjene, bili oni objektivni ili ne, nitko ne može pozvati na odgovornost. Premda je takvo postavljanje EU-a prema Hrvatskoj, kardinal Bozanić potpuno je u pravu kad kaže: »Ne smijemo dopustiti da naš vidokrug budućnosti bude sužen i oslikan mračnim bojama niti pak zasnovan jedino na nečijim izvješćima i procjenama.« Naime, sudbina naroda, pa čak ni sudbina države, nikada ne može toliko ovisiti o pojedincima, političkim garniturama ni političkim opcijama, niti o političkim odlukama, jer život i čovjeka pojedinca i naroda i nacije neizmjerno je više od svake politike, a jedini pravi gospodar života ipak nije čovjek, ma kako moćan bio ili ma kako se moćnim pravio, nego Stvoritelj svijeta i života – Bog jedini. Toga bi trebali biti svjesni i najodgovorniji hrvatski političari, bez obzira na njihovo osobno (ne)vjersko uvjerenje, kako se nikada ne bi spuštali ispod razine ljudskoga i narodnoga dostojanstva koje je jednako za sve ljude i sve narode.
Svima je jasno da mnoge pojave u današnjem hrvatskom društvu pobuđuju zabrinutost – a osobito one pojave koje očituju nastojanja za razaranjem ili umanjivanjem svega što je stvarno opće dobro hrvatske nacije. Među tim brojnim pojavama potrebno je vrlo precizno razlikovati što je isprazno političko – ono što se nameće, nadima i promovira – a zapravo je slično zapaljenoj slami od koje ništa ne ostaje, od onoga što može stvarno ugroziti život, ugroziti dostojanstvo, slobodu, opstanak i budućnost čovjeka i naroda. Teško je ovoga časa prešutjeti i ne upozoriti npr. na nečuveni vandalizam nepoštivanja jedinstvenog, tragedijom i patnjom izgrađenoga Zida boli u Zagrebu, spomenika izvorno hrvatskoga, kakva bi kao zjenicu oka čuvala, kad bi ga u svojoj patnji imala, svaka nacija koja drži do svoga dostojanstva. Doista je bolno što određene političke snage žele i spomen na hrvatsku patnju odstraniti iz normalne ljudske sredine – na groblje. Još je teže prešutjeti pojavu svjesnog razaranja obitelji, etike i ljudskoga dostojanstva, uvoženjem problema da bi si pojedinci mogli osigurati sinekure, ili činjenicu da se ništa ne poduzima protiv sve rapidnijeg izumiranja hrvatske nacije.
Unatoč velikim razlozima za zabrinutost – kako je poručio kardinal Bozanić – i dalje treba očuvati povjerenje u život, u budućnost, u svoj narod, u ljude od najstarijih do najmlađih. Da bi se moglo očuvati to povjerenje, veoma je važno što se događa u malim sredinama, na tzv. lokalnoj razini. Ovih dana konstituiraju se tijela lokalnih i pokrajinskih vlasti i mnogo je važnije od toga kakve će se koalicije složiti hoće li te nove lokalne uprave stvarno povesti brigu da po svim mjestima zaživi sloga, prihvaćanje, suradnja, susretljivost, promicanje dostojanstva svakoga čovjeka, poticanje, a ne gušenje, poduzetničke inicijative i obrazovanja, skrb za očuvanje kulturne baštine te za novo kulturno stvaralaštvo... Ostvare li se na toj lokalnoj razini temeljni uvjeti za životno zadovoljstvo i prosperitet ljudi, a pritom je velika i važna uloga i župnih zajednica, puno će manje značiti negativnosti tzv. visoke domaće ili međunarodne politike, kao i medijske manipulacije kojekakvih »latinica« i drugih kuhinja.
Glas koncila, 24 (1616), Zagreb, 12. lipnja 2005.
»ANTIFAŠIZAM BEZ ANTIKOMUNIZMA ZATVARA SE U IDEOLOGIJU KLASNE MRŽNJE I TERORA«
Na temeljima buduće crkve Muke Kristove koja se gradi u naselju Fruki, kraj buduće autoceste Zagreb – Krapina Macelj – Slovenija po petnaesti put održana je, u nedjelju, 5. lipnja 2005., s početkom u 17.00 sv. misa zadušnica za poratne žrtve poubijane od strane partizanske vojske Jugoslavije likvidirane nakon II. Svj. rata, stradale na području Maceljske gore kraj Krapine. Naime, na tom je području potkraj mjeseca svibnja i u mjesecu lipnju 1945. poubijano i u razne šumske jame pobacano više tisuća nevinih ljudi pogubljenih od eskadrona smrti partizanske, »oslobodilačke« vojske Jugoslavije.
Kod jame označene sa IV D prvi put je služena sv. misa 9. lipnja 1991., a služio ju je zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić. Iduće godine od države formirana Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava izvršila je otvaranje 26 grobnih jama iz kojih je izvađeno 1.163 (prema Izvješću Komisije bila su 1.164) kostura stradalih i ubijenih civila i vojnika među njima i 21 svećenik i bogoslov. Pretpostavlja se da je na području Maceljske gore još za istražiti oko 130 stratišta.
Suslavljenu sv. misu zadušnicu, od 1991. petnaestu, služio je kardinal Josip Bozanić koji je u propovijedi, između ostalog istaknuo: »Povijesni hrvatski antifašizam bez povijesnog hrvatskog antikomunizma zatvara se u ideologiju klasne mržnje i terora.«
U misnom slavlju sudjelovali su hodočasnici iz okolnih župa, a u suslavlju je sudjelovalo tridesetak svećenika. Na sv. misi su sudjelovali mještani naselja Fruki gdje se gradi crkva, kao i župljani župe Đurmanec. Osim vjernika okolnih župa sv. misi zadušnici nazočili su vjernici župe Samobor, Mihovljan, Kloštar Ivanić, Udruga Hrvatski domobran Zaprešić, Zlatar, Varaždinske Toplice, Otok Ivanić, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika Zagreb, Časnički klub 242 Zagreb, Hrvati Amac foruma Zagreb, Društvo za obilježavanje grobišta Varaždin, sestre franjevke Kloštar Ivanić i mnogi drugi.
Članovi Društva prije sv. mise obišli su lokacije gdje su pred 13 godina iskopane kosti (jama IV D) poubijanih ljudi, a tamo su kod spomen križa zapaljene i svijeće. Do spomen križa na području Lepe bukve teško je doći, zbog strojeva i razrovanog puta, a ovo stratište prepušteno je zubu vremena otkad su radovi na ekshumaciji izvedeni. Križ je već u jadnom stanju te bi ga najbolje bilo zamijeniti trajnijim materijalom. Ograda oko iskopanih jama je već trula i dotrajala, a jame su pune vode tako da postoji opasnost urušavanja. No takvo stanje je već nekoliko godina. Čudno bi sad bilo tražiti da se to popravi kad se istodobno ruši Zid bola u Zagrebu, kojim su obilježene žrtve Domovinskog rata.
Iako su nedjeljnoj sv. misi zadušnici nazočili i predstavnici vlasti Krapinsko zagorske županije i općine Đurmanec, oni kao da nisu zainteresirani da se to stratište dostojno obilježi, a kamo li istraži.
Čudno je da oni koji znaju zapjevati »po šumama i gorama« nisu ovaj put smogli snage doći na ovo stratište kao ni na ostala brojna stratišta diljem zemlje ponosne.
Voditelj programa zahvalio je svima na nazočnosti, kao i onima koji su pomogli dosadašnje radove, a zahvalio je i Hrvatskoj franjevačkoj provinciji koja je za ovaj projekt izdvojila 100.000 kn. Pod sv. misom su se skupljali prilozi za izgradnju, a bilo bi dobro navesti broj žiro računa na koji bi ljudi dobre volje mogli uplaćivati priloge za izgradnju spomen crkve i kosturnice u koju će se pokopati kosti nevinih žrtava koje su 1992. iskopane i većina ih se danas nalazi u crnim vrećama za smeće u Zagrebu, naglasio je voditelj programa.
U ponedjeljak sam malo prolistao hrvatske novine Večernji list i Jutarnji list. I dok je Jutarnji donio izvješće sa slikom na stranici 5., a donosi i kratak članak pod naslovom »Odana počast žrtvama holokausta u Đakovu«.
Večernji list sv. misi zadušnici u Macelju ne posvećuje ni retka, a na dva mjesta donosi izvješće iz Đakova. Na strani 4. i pod regionalnim dijelom.
Možda će biti sutra.
Vidjet ćemo! Naš hrvatski tisak! Da je nekome u Zagrebu crknuo pas, bio bi vjerojatno na prvoj stranici!
Damir Borovčak (Hrvatska straža, 6. srpnja 2007.)
1991.
S GUBILIŠTA PORUKA MIRA
Draga braćo svećenici, redovnici i časne sestre!
Poštovani predstavnici općinskih vlasti i mjesnih zajednica!
Draga braćo i sestre u Isusu Kristu! Mladi i djeco!
1. Ovo euharistijsko slavlje – nekrvnu Žrtvu Novoga Saveza, kao Misnu zadušnicu, slavimo prvi put na ovom tragičnom prostoru, u šumi Macelja, u spomen i za duše svih nevinih žrtava strašnog ratnog i poratnog vremena, koje su bez suda i krivnje odvedene u smrt bilo u logorima, bilo na »križnim putovima«, bilo da su bačene u ponore ili zakopane po raznim gubilištima u neobilježene mnogobrojne grobove diljem domovine Hrvatske ili izvan nje! Odmah moramo kazati tko je nevina žrtva.
2. Nevina je žrtva svaki muž i žena, svaki mladić ili djevojka, svako dijete ili starac, koji je ubijen samo zato jer je pripadao svome narodu, jer je bio član svoje Crkve ili je imao, po svojoj savjesti, političko uvjerenje različito od ideologije i politike onih koji su imali silu u ruci i moć da bez ikakve odgovornosti samovoljno pošalju u smrt koga se htjelo i koliko se htjelo. Koliki je bio broj žrtava na svim stranama, to spada na strogu i objektivnu znanstvenu istragu da svi budemo istinom oslobođeni od svih zloporaba i uporaba nedužnih za stalno podržavanje mržnje. Bila su to strašna vremena kad su bila pogažena sva etička načela i sve međunarodne konvencije koje su uvijek štitile ranjenike i zarobljenike od nasilja, koje su jamčile svakoj osobi sigurnost i zaštitu protiv samovolje, a na odgovornost je mogao biti pozvan i suđen samo onaj koji se je doista zločinom ogriješio o život i pravo drugoga i kome je objektivni sud, i uz mogućnost obrane, to dokazao. Ta načela spadaju u temeljna prava ljudske osobe i u bit pravednih i čovječnih odnosa među ljudima i među narodima. To su temelji civilizacije. Ali, makar živimo u XX. stoljeću, toliko puta nazvanim naprednim, ipak počinjeno je toliko nasilja i nečovječnosti nad nedužnim mnoštvima, da to brojem žrtava nadmašuje barbarstvo prošlih stojeća.
Ideologije, mržnje, pretenzije moćnih da tlače slabe, sijale su smrt i zavile u crninu nebrojene obitelji. Sve to dokazuje kako duboko može pasti čovjek kad umre Bog u njegovoj savjesti, kako strašno može biti okrutan čovjek kad mu srce ispuni mržnja, kako teške nepravde može počiniti čovjek protiv čovjeka kad mu cilj postane slijepa osveta.
3. Kad je u svibnju 1945. službeno završio najstrašniji rat u povijesti, koji je krvlju i suzama zalio cijelu Europu i velik dio svijeta, a Hrvatska je mnogovrsnim sukobom bila osobito tragično razbojište, očekivalo se da će narodi odahnuti u miru, da će se ugasiti ratne mržnje i da će biti poštivane vrijednosti ljudskog dostojanstva i života.
Na žalost, hrvatski narod, a i drugi narodi, koji su potpali u sferu ideološkog totalitarizma istočne Europe, našli su se pred teškim iskušenjima nasilja. Hrvatski narod i Crkva u njemu su to posebno doživjeli kao povijesnu tragediju. Toliki svećenici, redovnici, redovnice, vjernici i ljudi razne dobi i zvanja nestali su u nepoznatim grobovima nad koje se nadvila prisilna šutnja. Bilo je to vrijeme slično onome vremenu u Starom Zavjetu kad je izraelski narod bio potlačen i raseljen, pa je prorok Jeremija u svojim tužaljkama molio: »Spomeni se, Gospode, što nas je snašlo ... Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice ... Jaram nam je o vratu, gone nas, iscrpljeni smo, ne daju nam predahnuti« (Tuž 5,1.3.5).
Prorok tuguje u ime svoga naroda: »U uličnoj prašini leže djeca i starci; moje djevice i moji mladići od mača padoše« (Tuž 2,21).
4. Svaka nedužna žrtva, pripadala ona bilo kojem narodu, bilo kojoj vjerskoj zajednici i bilo kojem političkom uvjerenju, umorena bilo gdje i bilo kada, zaslužuje poštovanje i molitvu, ima pravo da joj se vrati dostojanstvo i čast. Mi kršćani čvrsto vjerujemo da je čovjek slika Božja i da su svi ljudi i narodi jednakoga dostojanstva, pozvani od samoga Boga da žive u miru, slobodi, pravednosti i sigurnosti, sa svojim neotuđivim pravima.
5. Da smo baš ovdje u maceljskoj šumi okupljeni u ovoj svetoj Misi zadušnici i da baš ovdje u svoje srce i molitvu sabiremo sve nevine žrtve, povod je i razlog da su baš na ovom mjestu pali žrtvom u noći između 4. i 5. lipnja 1945. svećenici, redovnici i svećenički pripravnici, ukupno 20 osoba. K njima je pridružen u noći od 8. do 9. lipnja još jedan svećenik-franjevac; dakle ovdje leži 21 žrtva duhovnog poziva, među tisućama drugih zarobljenika. Imena su im zapisana u knjizi Kronike Franjevačkog samostana u Krapini. Svi su redovnici pripadali franjevačkom Redu.
6. Kad svećenički kandidat stoji pred Božjim oltarom da bude zaređen za svećenika, prozvan je po imenu. Čim je prozvan, odgovara: »Evo me!« Hoće reći: pripravan sam da pođem za Isusom Kristom u službi njegova Evanđelja i spasenja braće ljudi i tom služenju s ljubavlju darujem svoje biće i svoj život. Tako su se odazivali i svećenici ubijeni na ovom mjestu. Sigurno u radosni dan svoga ređenja nisu ti svećenici ni slutili kako će biti jedne tragične noći također prozvani po imenu da odgovore: evo me i da njihova smrt, uključena u smrt Spasiteljevu, bude njihova osobna i posljednja Misa. A to se dogodilo te mračne noći u ono vrijeme tame.
7. Uvjereni smo da im je duša bila potresena getsemanskom tjeskobom, kao što je i Isusova duša bila potresena u Getsemaniju, jer je za čovjeka poziv u smrt uvijek potresan zbog duboke tajne u koju ulazi. Ali, isto tako smo uvjereni da je s njima polazio na stratište Uskrsnuli Gospodin i da je snagom Duha Svetoga jačao njihovu vjeru da pođu u Kuću Očevu s nadom koja ne vara. Osjetili su ono što je osjećao u smrtnoj tjeskobi i psalmista Staroga Zavjeta kad moli: »Vidi moju nevolju i moju muku i oprosti sve grijehe moje! Pogledaj dušmane moje: kako ih je mnogo i kakvom me mržnjom žestokom mrze« (Ps 25/24,18-19).
Ali, ojačani vjerom, ohrabreni nadom, skrušeni u srcu, pošli su, oslobođeni ljubavlju prema Bogu i prema ljudima koji su ih vodili u smrt, da prikažu svoj život kao dar Bogu za Crkvu, za domovinu, za pravedni mir i slobodu. I psalmist je molio u smrtnoj pogibelji: »Istinom me svojom vodi i pouči me, jer ti si Bog, moj Spasitelj: u tebe se pouzdajem svagda« (Ps 25/24,5). Umirali su slobodni u Bogu, dok to nisu bili njihovi mučitelji koji su i sami bili žrtve mračnog zla koje se oborilo na svijet.
8. Razmišljajući o tim teškim zbivanjima, mnogi su si postavili pitanje: zašto ljudska povijest zna biti tako mračna i krvava, puna zla i nasilja? Odgovor može biti samo u nepronicljivoj tajni grijeha koji je otrovao ljudsku dušu od početka, i čovjek svojom slobodom može odbaciti Boga.
Čovjek se svojom zlorabljenom slobodom u izboru između dobra i zla, između svjetla i tame, može otvoriti utjecaju onoga zavodnika kojeg je Isus Krist – Bogočovjek – nazvao njegovim pravim imenom: čovjekoubojicom od početka i ocem laži (usp. Iv 8,44).
9. U tu tamu zbivanja unosi svjetlo samo Isus Krist, druga božanska osoba Presvetog Trojstva, koji je iz ljubavi prema ljudima za njihovo oslobođenje od grijeha i propasti čovjekom postao, rodio se od prečiste Djevice Marije, umro na križu, nepravedno osuđen, i uskrsnuo!
Svojom smrću i uskrsnućem on je Pobjednik nad grijehom i smrću; on otvara čovjeku izlaz iz tame u svjetlost; iz smrti u život! Zato naši svećenici i redovnici, a sigurno tisuće i tisuće mučenika polazili su u smrt obasjani istinom besmrtnosti i uskrsnuća.
Tim smo svjetlom i mi danas obasjani u ovim prostorima umiranja. Božja riječ koju smo slušali u današnjim čitanjima, Božji je navještaj budućega života, Božje jamstvo da pobjeda pripada Životu i Ljubavi! Tko odlazi s ovoga svijeta u pokajanju i ljubavi, prelazi u Život vječni. Samo onaj koji odlazi s ovog svijeta nepomiren i u mržnji, odbijajući Božje milosrđe, odlazi u vječnu tamu, u neopozivi promašaj postojanja.
10. Prorok Danijel čuo je riječ Gospodnju o tjeskobama i nevoljama koje će pogoditi njegov narod u tamnim vremenima povijesti, ali onda čuje navještaj uskrsnuća: »Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu, jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost« (Dn 12,2).
Apostol Pavao hrabri Korinćane da ustraju u kušnjama i borbama protiv svih napasti s vjerom u uskrsnuće i vječni život.
Čuli smo kako piše: »Onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa, i nas će s Isusom uskrisiti...« (2 Kor 4,13). »Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave, jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog; ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo je vječno. Znamo doista: ako se naš zemaljski dom, šator taj, razruši, imamo zgradu od Boga, dom nerukotvoren, vječan, na nebesima.« (2 Kor 4,17-18; 5,1).
U Evanđelju, čuli smo, Isus tješi žalosnu Martu zbog smrti njezina brata Lazara: »Uskrsnut će brat tvoj!« (Iv 11,23). Isus tješi božanskom istinitošću. On kao Bog stoji iza svoje riječi i Marta vjeruje. Isus tu Martinu vjeru potvrđuje svečanom izjavom: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« Marta odgovara, a neka to bude i naš odgovor: »Da, Gospodine, ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« (Iv 11,25-27).
11. Braćo i sestre, kršćanska nada prožima naše misli i naše osjećaje na ovim grobovima, i na grobu svake nevine žrtve. Kršćanska nada nas učvršćuje u slobodi sinova i kćeri Božjih. Tko ljubi, taj je slobodan jer Bog prebiva u čistu srcu.
Osluhnimo, kakvu poruku upućuju duše pokojnika s kojima se povezujemo u ovoj Euharistiji! Ta nam je poruka važna i u ove dane nemira, prijetnje i nasilja.
Njihova je poruka iz vječnosti poruka opraštanja, pomirenja, mira i ljubavi! Bila bi najteža uvreda za njih kad bi ih netko zlorabio da u njihovo ime potiče na osvetu, da na račun njihove žrtve sije mržnju. To bi bila najtamnija ljaga na njihovu uspomenu. Onima koji su, u zabludi svoje savjesti, skrivili njihovu smrt, ako su preminuli s ovoga svijeta, sudio je pravedni Bog, a, ako ima još živih, molimo za njih milost da se pokaju, i da im milosrdni Bog oprosti. Tako je Isus molio na križu.
12. Ipak, časteći spomen svih nedužnih žrtava, sjetimo se nepovredivosti i dostojanstva života svakoga ljudskog bića i molimo milosrđe Božje da se više nikada ne dogodi ono što se događalo u prošlosti. Molimo ne samo da se više ne događaju nasilja nad najnedužnijim i najnemoćnijim ljudskim bićima, a to su oni još nerođeni, sakriveni pod srcem majki. Strašno je što ta umorstva još uvijek traju i, možemo kazati, desetkuju naš narod. Poštivanje života mora biti naša svijest i naša savjest. Ljubav prema Bogu i ljubav prema svakom čovjeku mora biti naše uvjerenje i naš život. Zato se ne smije dogoditi da učinimo nasilje protiv bilo čijeg života, prava, imetka i dostojanstva.
13. I na ovim grobovima molimo za obraćenje i mir Domovine, svih ljudi i svih naroda. Ako se oslobodimo grijeha, vjerujemo u pobjedu dobra, u pobjedu mira, slobode i ljubavi! Za to mole s nama svi nebeski spašenici zajedno s Presvetom Bogorodicom i našom Majkom! Molimo svaki dan osobno, u obitelji, u župnoj zajednici, za obraćenje i Mir Domovine!
14. Zato mi ne ćemo otići s ovih gubilišta ni ogorčeni ni srditi ni otrovani bilo kakvim zlim osjećajem. Otići ćemo pripravni da svakom pružimo ruku pomirnicu koji je želi prihvatiti. Molitvom i ljubavlju ćemo obuhvatiti sve ljude da milosrdni Bog u svom smilovanju, zalogom Kristove Krvi i krvi tolikih žrtava, podari mir i sigurnost našim srcima, našim prostorima, hrvatskom narodu i svim narodima koji nas okružuju! Čistom dušom molimo za dar slobode u kojoj su svi sigurni, svi poštivani, svi prijateljstvom povezani da svi živimo život dostojan naše kršćanske civilizacije! Tu molitvu povjerimo Presvetom Srcu Isusovu i Prečistom Srcu Marijinu!
A svim dragim pokojnicima neka svijetli svjetlost vječna i počivali u miru Božjem! Amen!
Franjo kard. Kuharić,
nadbiskup zagrebački
Macelj, nedjelja, 9. lipnja 1991.
Stjepan Kožul, Spomenica žrtvama ljubavi zagrebačke nadbiskupije, Nadbiskupski duhovni stol, Zagreb, 1992., str. 5. – 9.
