Zagreb, 21. svibnja 2009. (Zvonimir Despot / Večernji list) – Jugoslavenski maršal Josip Broz Tito između 9. i 12. svibnja 1945. osobno je u Bijelom dvoru na beogradskom Dedinju naredio da se pobiju ratni zarobljenici! Tu je usmenu naredbu dobio tadašnji načelnik Trećeg, kontraobavještajnog odjeljenja Ozne, potpukovnik Jefto Šašić!
Taj podatak jedan je u nizu otkrića beogradskoga novinara i publicista Pere Simića. O tome piše u svojoj najnovijoj knjizi »Tito – fenomen stoljeća« koju upravo izdaje Večernji list.
Simić je ovu priču napisao prema svjedočenju iz prve ruke.
Uoči raspada
Šašić se, naime, uoči raspada bivše Jugoslavije, 1988., povjerio beogradskom prijatelju s kojim pak Simić surađuje više od 30 godina te mu ispričao Šašićevu ispovijest.
Prema njoj, Tito je u noći naredio da mu dovedu Šašića i Simić dalje bilježi:
»Druže Maršale, javljam se po Vašem naređenju! Raportira potpukovnik Jefto Šašić.«
Na njegovo iznenađenje, Tito ga nije ni pogledao, čak mu se učinilo da ga nije ni čuo. Po tko zna koji put, koračao je od jednog do drugog kraja kabineta. Čas je ubrzavao, čas usporavao korak, a ispod njegovih čizama čula se škripa dvorskog parketa.
Šašić je stajao kao ukopan, desna mu je ruka, zbog salutiranja, dodirivala sljepoočnicu.
Neko mrmljanje
Tito je i dalje zamišljeno hodao s kraja na kraj kabineta, ne dajući nikakav znak da zapaža svoga slavonskog potpukovnika. Kad je iz njegovih usta čuo neko mrmljanje, obuzeo ga je strah da Tito možda nije skrenuo s pameti. Strah je već počeo prelaziti u drhtavicu kad je Tito naglo zastao, podigao glavu i gledajući u neku zamišljenu točku progovorio:
»Dali smo im priliku da se predaju i da oni koji nisu okrvavili ruke budu amnestirani! Berlin je pao, a oni nam se ne predaju!«
Kao da ga je tek tada zapazio, pogledao je Šašića pravo u oči i u grču progovorio:
»Pobiti!«
Šašić je netremice gledao u Tita, a on mu je dižući ruku u smjeru zapada naredio:
»Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!«
Simić zaključuje da je to bio najveći masovni zločin u Europi poslije kapitulacije nacističke Njemačke.
Kako je Broz došao na čelo KPJ
Simić nam otkriva i jedan od najvećih Titovih misterija – kako je došao na čelo KPJ. Donosi nam najvažniji sadržaj desetljećima skrivana zapisnika s tajne partijske sjednice u ožujku 1939. na Bohinjskom jezeru. Za taj je sastanak Tito sve vrijeme lagao, i o točnu nadnevku sastanka i o tome da je prešućivao prvu i najvažniju odluku – izbacivanje iz partije tadašnjih vodećih jugoslavenskih komunista koji su mu bili prijetnja za prestiž u partiji, a među kojima je bilo i mrtvih, jer ih je već prije »pojeo« Staljinov mrak u Rusiji. Tu je i 16 inačica o njegovu izboru za generalnog partijskog sekretara, kao i što se zapravo odigravalo na famoznoj V. zemaljskoj konferenciji KPJ u zagrebačkoj Dubravi koju Simić naziva »Titova svadba«.
Barem petnaest inačica nadnevka rođenja
Simić u knjizi odgovara na brojne enigme iz Titova života: o tome kako ima barem 15 inačica nadnevka njegova rođenja, kako postoji mnogo nejasnoća i o njegovu imenu i prezimenu te o pseudonimu, baš kao i nepoznanica o braći i sestrama, o roditeljima, kako je za života krio da je dvije godine u Kumrovcu pohađao školu za ponavljače, što je dosad bila rupa u njegovom životopisu. Do danas je enigma i kad je Tito zapravo postao član jugoslavenske partije i tko ga je u nju primio, zatim kako je Rusima cinkao sve svoje partijske drugove, ali i zašto je krio da je
bio aktivno angažiran u Španjolskom građanskom ratu, a Pero Simić sad
nedvojbeno dokazuje da
je bio ondje.
