J.Branimir Kovačević (Utorak, 30. lipnja 2009.)

Hm, komentar? da komentar! Nikako da se odlijepimo od prijepora u svezi tumačenja povijesnih zbilja i zabluda. Nakon javnog istupanja pojedinih čelnika, kao da se malo uzburka površina naše političke stvarnosti, a onda uslijedi novi val replika i protuteza. Ništa vrijedno i ništa neobično, ali dosta štetno u smislu navikavanja i otupljivanja naših osjetila. Svakodnevno izloženi tome gotovo da i ne primjećujemo razmjere i sveobuhvatnosti jedne pojedinačne osobe u svoj kompleksnosti njene osobnosti. U čovjeku se cijeli svemir krije, a njegova duhovna stvarnost još je dublja . Možda i ovakova formulacija čovjekove kompleksnosti, također podiže valove i nekima izazva nemire, pa se odmah ispričavam Darvinovim istomišljenicima, jer o njima ja ne pišem. Isključivo se obraćam skupini kraljevskog podrijetla, svima koji su svojim likom slika Božja. Odmičemo se od obilježavanja dana antifašizma, ali svakodnevno trebamo imati na umu tečevinu koju smo uprihodili svrstavajući se na tu stranu! Ponukan proslavom u Brezovici odlučih se načiniti blog i očitovat se, da me drugi ne mora zastupati. Eto i ja o tome imam svoje mišljenje, makar sam se rodio davno nakon plemenitih ljudi odlučnih drznuti se i otpočeti misliti svojom glavom, pače i usprotiviti se zlim pojavnostima koje su se onda nametnule u našem prostoru. Izuzetno cijenim ljude koji su kadri kritički promišljati, a za svoju ideju se i žrtvovati. Dakako da se može s naklonošću osvrnuti i na poriv onih koji su željeli hrvatsku državotvornu nezavisnost od dotadašnjih tvorevina u kojima nije bilo slobode i dostojanstvena života. Ti su se ljudi, udruženi u sasvim legitimnu strukturu imali plemenit cilj i drznuli su se suprotstaviti postojećem stanju koje je bilo ispunjeno zlim pojavnostima. Je li usput i jednima i drugima netko sa strane okačio dodatne utege strovalivši ih u ponor moralnih razvalina, dakako da jeste! Treba li se stalno opravdavati za nešto što je s početka plemenito i zato milo, a usput izvitopereno i služi na sramotu? Čini se da treba, jer neki zlonamjerni sustavno i smišljeno, nameću selektivan pristup, nagoneći nas sve da se opredjeljujemo i distanciramo za ovu, ili onu opciju. Što je starije kokoš ili jaje??? Jako mi smeta kad netko, opredijeljen samo za jednu opciju, nameće djelomičan osvrt na to kompleksno razdoblje. Trenutačni predsjednik naše države, prisvaja slobodu zastupati i one koji mu nisu istomišljenici, te sukladno svom položaju nameće i propagira jednu opciju, vrlo površno i selektivno, izazivajući gnušanje u velikom mnoštvu ljudi koji su ožalošćeni pogromom Hrvata nakon drugog svjetskog rata. U svojoj dijalektici on postavlja teoriju da su žrtve Križnog puta, zapravo kažnjene, jer su odgovorne za žrtve koje su pale u Jasenovcu. Da su pri tome, one žrtve u Jasenovcu svetije, jer nisu odgovorne za žrtve koje su pale na Križnom putu. Čak bih se u nečemu i djelomično složio s ovom nakaznom formulacijom da je pametnije izrečena i bez suvišnih zaključaka. Sada će netko pametan(a) spomenuti odgovornost ideologije i njenih nosioca, pa hipotetički razmišljati o kažnjavanju preostalih 50 000 živućih antifašista koji nam crpe proračun. Pa kaže: „Da sada pobijemo tih pedeset tisuća ratnih umirovljenika koji su odgovorni za žrtve Križnog puta, mogli bi umovati kako oni pobijeni, nakon drugog svjetskog rata, nisu odgovorni za likvidaciju ovih antifašista, dok ovi jesu odgovorni za njihovo stradanje!“ Čini mi se da se u ovim umovanjima stalno vrtimo u krug, kao mačka što trči za svojim repom. Kako god, meni je mučno od stalnih iskapanja i novih otkrivanja masovnih grobnica. Ako jednostavno okrenem glavu i kažem da to neću gledati, da me to ne dotiče, onda dakako ne mogu ni pojmiti koliki su razmjeri tog zatiranja pod krinkom antifašizma. Ako ignoriram postojanje ovih stratišta, skoro da bih se s nostalgijom prisjećao vremena kada sam imao zaposlenje, kad sam mogao krstariti uzduž i poprijeko puno većom „Domovinom“. Tada su me Slovenci potpuno razumjeli, a i ja njih, jer smo govorili istim jezikom. Razumjeli su me i u Makedoniji, bez obzira je li u pitanju Albanac, ili Makedonac. No, ne dam se nostalgičnim emocijama, jer sastavni dio šarma tog vremena je srpska hegemonija, i agresivni primitivizam s istoka koji je dobrano erodirao po našem kulturološkom krvotoku i mentalnom sklopu. Sve to je postavilo žestok prosjek u mom životu, da sam do tridesete godine imao skor od tri godine provedene u uniformi i vojničkim čizmama, a nisam militantan. No i nostalgičari će doći na svoje. Lagano se usmjeravamo i opet erodiramo, pa mi se čini da nije daleko vrijeme kad ćemo opet u neku asocijaciju iz koje smo se krvavo izvlačili. Sada je duhovito vidjeti karikaturu koja tumači da je „Bratstvo i jedinstvo kad Jovica vozi Ivicu u Marici, a da je nacionalizam i šovinizam kad Ivica poželi voziti Jovicu u Marici. U ono vrijeme, koje se brzo i lako, možda i rado zaboravlja, ne spominje se Goli Otok i nestanci preko noći, a oni koji su vozili Marice i sada lagodno žive na ugledu koji im je priskrbio antifašizam... Istina u NDH-a je također bilo nestanaka i to se nikako ne bi smjelo previdjeti, inače smo na istoj razini s pristranim predsjednikom. Dakako, ne smije se smetnuti s uma kako je kardinal Stepinac, hrabro svjedočeći svoje kreposti, zamjerao i sukobljavao se s čelništvom tadašnje države. Trebalo bi konačno prepoznati blaženog Stepinca kao iskrenog antifašistu i tako vratiti ugled ovom pokretu koji poradi Titovih zlotvora i njihovih zlodjela tako nisko kotira da je prezira vrijedan. Ja ne mogu shvatiti da je među ovim živućim antifašistima, tako čvrsto ucijepljen zakon šutnje, da se o egzekucijama nije znalo ništa, pa smo neometano živjeli to nekakvo bratstvo i jedinstvo? Zar se doista nije znalo, ili se nije smjelo znati i prenositi ni usmenom predajom o tom pogromu hrvatskog puka??? Čini mi se da nije ništa do kraja, kao i da je sve pomalo. Definitivno je samo jedno, antifašizam se izrodio u zločinačku ideologiju koja je u prvotnoj fazi, dok je nošena na plećima entuzijasta i idealista, savršeno plemenita ideja, no dočepali su je se zlotvori i uz malo povijesne sreće ostali uz bok pobjednika, da bi to maksimalno zlorabili i unakazili svojom duševnom nakaznošću. Savezničke snage su sile i nitko nije smio dovesti u pitanje ispravnost njihovih, također brutalnih metoda kojima su se obračunali sa fašizmom i nacizmom. Tako nekako su i ovi „Naši“, na nižoj razini pronašli hladovinu u zaštiti velesila. Pogotovo se to može prepoznati s Titovim prkošenjem Staljinu. Zapadu je upravo to trebalo, imati čvrstu stepenicu tako blizu istočnom rivalu. Posljedica toga, opet je konfuzija koja ubire danak u krvi onih koji se nisu znali opredijeliti za pravu stranu. A koja je to strana??? Nema prave strane, jer tikve su se s đavlom posadile... Pozicija nesvrstavanja, i suprotstavljanje Staljinu, ishodili su nam naklonost imućnih i silnih sa zapada koji su tad odriješili kesu. Oni to nisu ni osjetili, a mi kratkovidni i bez alternative, počeli se navlačiti na kredite. Tito i elita će to maksimalno iskoristiti i dugoročno zadužiti cijelu zemlju. Na nižim razinama zlotvori opet, imajući opravdanje u svetim ideološkim ciljevima, zobaju nepoćudne koji su na „Suprotnoj strani“ da toga nisu ni svjesni. Možda je ta „Suprotnost“ u nečem drugom? Sklon sam vjerovati da intelektualna prednost i stupanj prosvjećenosti u tom poganom vremenu određuju tko će biti na suprotnoj strani. Uvijek su primitivniji bili primitivni, jer preziru naprednost i rugaju se tomu. U normalnom vremenu rugalice umiru u ne znanju, no u ono vrijeme se prijezir prema znanju pretvara u strah od znalaca, a to je dovoljno da se likvidacijama, uklone potencijalni protivnici, suparnici ili neistomišljenici. Budući da se to moglo neometano provoditi sve vrijeme u prethodnoj državnoj tvorevini, neminovno je zaključiti da je to temeljni zakon na kojem je počivala ta koncepcija. Dakako, elita znanje prepoznaje kao vrijednost, no sustavno se i pomno biraju oni koji će se poticati i tako napredovati, kao i oni što će pri tome biti ometani. Treba pogledati kvalifikaciju i stupanj prosvjećenosti žrtava, na primjer širokobrijeških fratara koji su 1945 iz samostana odvedeni u nepoznato i pobijeni usput. Treba pogledati i imovinski nivo onih koji su među prvima likvidirani, a imovina im nacionalizirana, ili konfiscirana. I oni su intelektualno odskakali i tako bili opasnost sirovom i primitivnom ustroju koji se oslanja na teror. A antifašizam, bilo je i toga, no kao forma iza koje se skrivao svirepi sotonizam, ublaženog naziva antiteizam, ili antropocentrizam. Dodatni zamašnjak koji je gurao kola niz brdo, taj je nedostatak ljudskosti proistekle iz pobožnosti. Ne bi to toliko krvavo bilo, da se ovaj koncept ikoliko oslanjao na kršćanski moral. Tada bi se čovjeka gledalo kao osobu u punini njegove bogolike prirode, te kao takovog ga se ne bi olako likvidiralo. Zakonski je ukinut Bog, a time se čovjek pretvorio u broj. U recku na držalici sjekire, ili malja kojima su lupali lubanje bogolikih osoba. I sve vrijeme ovi antifašisti se ljuljuškaju na lovorikama slave onih prvih ustaoca koji su se odvažili suprotstaviti najmoćnijoj vojnoj sli na svijetu. Onih koji su hrabro krenuli boriti se za bolji svijet, mada je ishod bio krajnje neizvjesan i rizik ogroman. Ti velikani su vrijedni divljenja. No bojim se da ih je u hodu još na početku nešto pozobalo! Ovi, preostali sve vrijeme šute o svom prljavom vešu i upiru prstom u irelevantne, općenite i načelne nečistoće, ne želeći se obračunati sa stratištima i pogubljenjima hrvatskog puka??? Jesu li doista bili izvan toga i o tome ništa ne znaju? Možda sam ja ipak budala, sklon da u svakom vidim dobroćudnog čiču? Sve vrijeme se u Zagvozdu sadilo povrće u škrapi koja je u sebi krila masovnu grobnicu??? Jesu li mještani znali i jesu li se mogli zapitati gdje su oni što ih tu pobiše? Možda nad njima sada krumpir i raštiku? Jesu li, jedući luk, jeli tvari iscrpljene iz masakriranih fratara kojima je škrapa „pognjojena“, ili to sve nitko nije znao??? Morbidno, ali je stvarnost, antifašistička! Možda se to tek sporadično događalo i tek je mali broj umobolnih odgovoran za stotine masovnih grobnica? Čudno da se ovi malobrojni tako dobro snađoše u ubijanju, da im ni UDBA, ni OZNA ne uđoše u trag? A Huda Jama, pravi je misterij? Da se netko tako dobro domislio i vješto sve pobio, pa još i sve zazidao i sva usta u okolici zavezao? Ili je svima mozak isprao? Teško da su to tek malobrojni umobolnici!!! Sustav je umobolan, nakazan i svirep bio! Strah je usta zavezao, jer neustrašivi su u čas preko noći nestali, smrskanih lubanja u nečijem vrtu gnojili povrće. Antifašizam je postao umjetnost zatiranja i eliminacije bez tragova, pomno pazeći da ni smrad ucrvanih leševa ne oda zločin. Umjetnost je to likvidacije bez buke, bez svjedoka, a da se ne smuči i samim krvnicima, razigrali bi ovaj krvavi pir silovanjima prije pogubljenja nesretnih žena čije su muževa već streljali kod Kočevskog roga. Posttraumatski stresni poremećaj su i oni proživljavali, dakako, a toj su bolesti dali ime: „Partizanska bolest!“ Dakle, tko je imao napade ludila i padao u trans na sred ulice, to je bio prekaljeni borac, vrijedan spomenice i odlikovanja. Da su sustavno i stručno tretirani ovi prekaljeni borci, kazuje i činjenica da su nakon likvidacije u Sloveniji, imali rehabilitaciju na Bledu. Zabavan i ispinjem program, gdje su se okitili, za ono vrijeme prestižnim uređajima kao što su satovi i fotoaparati, u prvi mah su okupirali svijest i otupljivali silinu spoznaje vlastitog zla. I kasniji život se im pretakao u lelujavo provlačenje „Ispod žita“, dok su drugi rintačili izgrađujući autoputove dobrovoljnim radnim akcijama. U to se izrodio pobjednički „Antifašizam“ a antifašisti su kupljeni povlasticama. Šute i grickaju svoje boračke mirovine, glatko dobivene za razliku od suvremenih branitelja koji nisu poput njih, ogrezli u krvi i svjedoci zlodjela da bi ih se trebalo isplaćivati i kupovati njihovu šutnju. Možda je netko pozvaniji o tomu govoriti, ali sa svog nedovršenog bloga kopiram prvi post i njime dajem komentar... J.B.Kovačević