• Naslovnica
  • Uvod
  • Pobijeni
  • Odjek u puku
  • Povijesne
    okolnosti
  • Pronađeni
    predmeti
  • Događanja
  • Izdavaštvo
  • Stručna djela
  • Zaglavlje
  •  
    Petak, 26. travnja 2019. |
     
    Prethodne vijesti
     
     
     
    Široki Brijeg, 16. travnja 2019. (Ivana Karačić) – Poznati portal
     
     
     
     
    Mostar, 6. travnja 2019. (Anita Martinac) – Korizmeni koncert »Requiem« W. A. Mozarta, ususret 75. obljetnici smaknuća 66...
     
     
     
     
    Čitluk, 5. travnja 2019. (
     
     
     
     
    Široki Brijeg, 1. travnja 2019. (Ivana Karačić) – Istina o jugokomunističkom ubojstvu 66 hercegovačkih franjevaca i nadalje se...
     
     
     
     
    Široki Brijeg, 27. ožujka 2019. (Lucijana Kožul) – Ovih dana je iz pera Eleonore Barberio na talijanskom portalu
     
     
     
     
    Ražanac, 25. ožujka 2019. (Lucijana Kožul) – Župljani župe Ražanac, zajedno sa svojim agilnim župnikom don Filipom Kucelinom,...
     
     
     
     
    Široki Brijeg, 22. ožujka 2019. (ktabkbih.net) – Galerija...
     
     
     
     
    Široki Brijeg, 22. ožujka 2019. (Ivana Karačić) – U novinama
     
     
     
     
    60. OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI BRAĆE NAŠE PROVINCIJE
     
    Utorak, 08. veljače 2005. | čitanja: 3348
    Pošalji članak e-poštom    Ispiši članak
     
     
    Zaštitni znak Hercegovačke franjevačke provincije

    Mostar, 8. veljače 2005. – Jučer je na Širokom Brijegu obilježena 60. obljetnica mučeničke smrti 66-ice braće iz naše Provincije. Nevine i bez suda pobili su ih partizani. U 16.00 mnoštvo svijeta okupilo se pred nekadašnjim skloništem u samostanskom vrtu gdje su ubijena 12-ica braće, a 70-ak fratara na čelu s provincijalom fra Slavkom Soldom u procesiji je došlo iz crkve. Molitvu je predvodio fra Zdenko Karačić, gvardijan, a pjevanje širokobriješka Frama na čelu s fra Sretanom Ćurčićem. Gvardijan je izrekao i prigodnu riječ koju donosimo u prilogu. Slijedio je povratak u crkvu i sv. misa koju je predvodio fra Slavko Soldo, provincijal. Njegovu propovijed isto tako donosimo u prilogu. Za vrijeme propovijedi Provincijal je napomenuo da je osnovano Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Na licima okupljenih vidjela se radost zbog početka sustavnog rada na istraživanju svih činjenica vezanih za mučeničku smrt naše braće. Sredstva društvenog priopćavanja pomno su sve pratila, kao i prethodnih dana. Za vrijeme sv. mise pjevao je širokobriješki zbor pod ravnanjem fra Stanka Mabića. Naš najstariji fratar fra Kamilo Milas (93. godine), uputio je prigodno pismo koje donosimo u prilogu.
     

    Prilog I.

    Govor fra Zdenka Karačića, gvardijana

    Ovim molitvenim skupom i činom vjere mi hercegovački franjevci i vjernički puk obilježavamo 60. obljetnicu mučeništva naših fratara koje su partizani poubijali 1943. – 1945., kao i mučeništvo svih pripadnika naše zavičajne Crkve. Mnogi su od njih doista svjesno i s predanjem u volju Božju »prali svoje haljine i obijelili ih u krvi Janjetovoj« (Otk 7,14) i u vlastitoj krvi. I kao što je krv Isusova božanski dar koji napaja životom njegovo otajstveno tijelo svetu Crkvu, tako je krv kršćanskih mučenika svjedočki plod vjere i uzvrat na Isusov dar kojim se s vjerničke strane udara pečat vjernosti do smrti svetom Savezu s Bogom. Jednako tako i s najvećim poštovanjem odajemo počast i svim drugim nevinim žrtvama, bez obzira na njihov svjetonazor, pripadnost i vanjske oznake koje su nosili. Svaka nevina žrtva rana je i bol ovog naroda, ove Crkve i ove zemlje.

    Kao vjernici ponosni smo na svoje mučenike i uvjereni smo u istinitost Tertulijanove rečenice da je smrt mučenika sjeme novih kršćana. Nedvojbeno, ovaj narod u mučeništvu vlastitih sinova i kćeri neprestance nalazi okrjepu vjere i ustrajava na Isusovu putu. Zato častimo mučenike kao miljenike Božje, a njihovim mučiteljima i ubojicama opraštamo zločin krvoprolića. Ipak, ne možemo ni njima ni njihovim ideološkim potomcima oprostiti zločin od kojeg ne odustaju sve do danas: zločin laži u kojem ustrajavaju. Zaogrnuti plaštem antifašizma i osloboditelja oni i danas ubijaju povijesnu istinu stavljajući fratrima oružje u ruke i ustrajavajući u tvrdnji da su se Nijemci i ustaše »najjače utvrdili upravo u samostanu i crkvi« ovdje na Širokom Brijegu. Boli nas također činjenica što i počinitelji ratnih zločina i visoka politika još uvijek pribjegavaju zločinu prešućivanja ili umanjivanja broja naših žrtava. Tako i u nedavno objavljenoj knjizi »Povijest Osmog korpusa narodnooslobodilačke vojske Hrvatske« – čiji su pripadnici ovdje počinili zločine i kulturocid – njezin autor koji je i sam pripadao spomenutim postrojbama i koji se poziva na »jezik argumenata i činjenica, a ne na jezik ideološke ostrašćenosti«, priznaje smaknuće dvanaestorice fratara stavljajući im puške u ruke, a prešućuje ubojstvo još osamnaestorice onih koje nisu ubili na sam dan prestanka borbi nego koji dan kasnije. A da partizani nisu s puškama u ruci zatjecali fratre bjelodano pokazuje odvođenje fratara iz obližnjeg Izbična peti dan nakon osvajanja Širokoga Brijega 11. veljače 1945. kad su njih trojicu pograbili s oltara usred sv. mise i odveli ih naočigled prestravljenog puka te ih na nepoznatom mjestu ubili. Šestoricu su strijeljali nedaleko od crkve u susjednom Gornjem Gracu. Osmoricu su 8. veljače odveli prema Dalmaciji i otad se o njima ništa pouzdano ne zna. Jednog su fratra ostavili dva-tri dana na životu dok ih nije podučio rukovati hidroelektranom, potom su i njega ubili na nepoznatom mjestu. K tome, u svibnju 1945. iz čista mira partizani su ubili dvojicu fratara na Kočerinu, jednoga na pragu župne kuće, drugoga na bolesničkom krevetu, odgurnuvši od postelje njegovu majku koja ga je njegovala i pokušala ga zaštititi. Iz Mostarskog samostana 14. veljače partizani su odveli i, bez suđenja, ubili sedmoricu fratara. Neke su od njih bacili u Neretvu.

    Da se ne bismo ogriješili o pijetet spomendana mučeništva, ne želimo odveć polemizirati s onima kojima nije stalo do istine, niti s onima koji jedne zločine osuđuju a druge prešućuju. No, osjećamo se dužnima govoriti o pojedinostima i okolnostima u kojima su naša braća podnijela mučeničku smrt, za pouku neupućenima i za orijentaciju dobronamjernima. Tek usputno postavljamo pitanje političkoj i medijskoj javnosti kako je moguće da sustavno zataškavaju ovakve zločine koji, usput rečeno, pravno ne zastarijevaju?

    Kako su se fratri odnosili prema oružanoj borbi govori činjenica da su iz svoje zajednice isključili dvojicu klerika koji su se odazvali na vojnu mobilizaciju, a nisu se morali odazvati kao crkvene osobe. Napomenimo još i ovo – radi upornih sljedbenika »ideoloških istina«: ni knjižnice, ni školski kabineti, ni muzej, ni glazbeni instrumenti, poglavito kaleži i misnice nisu imali »puške u rukama« pa neka dođu »borci za hrvatsku stvar« i u krhotinama prepoznaju svoja »junačka djela«.

    Da počinitelji zločina krvoprolića nisu počinili i zločin zataškavanja – uništili su, naime, samostanski arhiv, a matične su knjige spalili dvije godine nakon završetka rata – s lakoćom bi se moglo dokumentirati kako je gvardijan širokobriješkog samostana 1943. službeno i pod poslušnost od svih fratara tražio da mu predaju, ako tko od njih ima, bilo kakvo pa i ono trofejno vatreno oružje. Također bi se u samostanskoj kronici moglo pročitati da za čitavo vrijeme rata naoružane osobe nisu ulazile ni u samostan ni u crkvu, niti je iz njih ispaljen ijedan metak. (Fratri su prepričavali zgodu kako je jednom prilikom gvardijan zatekao njemačkog časnika u dnu crkve koji je s nutarnje strane zagledao toranj, a imao je za pasom revolver te ga zamolio da se udalji, što je Nijemac i učinio.)

    U prošlom tjednu obilježena je 60. obljetnica oslobađanja zloglasnog logora Auschwitza i svijet je odao počast žrtvama holokausta. Mi također, i bez svijeta i zajedno sa svijetom, osuđujemo svaki zločin i jednako žalimo sve nevine žrtve pa i nevine žrtve pripadnika Osmoga korpusa i drugih partizanskih postrojbi. No, ujedno dižemo glas protiv onih koji još uvijek zataškavaju i prešućuju komunističko-partizanske zločine nad fratrima i narodom na Širokom Brijegu i diljem Hercegovine – gdje je ubijen svaki drugi franjevac i na tisuće civila – a isto tako i protiv onih koji ne odustaju od zločina laži proglašavajući nevine žrtve zločincima i oslobađajući sebe krivnje trpanjem žrtava pod ustašku kapu. Ujedno pozivamo sve ljude dobre volje da »provodimo u život istinu u ljubavi« (Ef 4,15), da upoznajemo istinu i istina će nas osloboditi (usp. Iv 8,32).
     

    Prilog II.

    Propovijed fra Slavka Solde, provincijala

    Draga moja braćo franjevci, poštovani članovi obitelji naših pobijenih fratara! Draga braćo i sestre u Kristu!

    I ove je godine došao 7. veljače; šezdeseti put od onoga bolnog ovdje na Širokom Brijegu 1945. Okupljeni smo u velebnoj širokobriješkoj bazilici koja upravo ove godine slavi svoju 100. obljetnicu. Moj predšasnik u službi, drage uspomene pokojni fra Leo dr. Petrović, nazvao ju je »našom kolijevkom«. To je onaj fra Leo kojega su partizani, 14. veljače 1945. s još šestoricom subraće, svezanih ruku i nogu i s vrećom na glavi odvezli iz mostarskog samostana, ubili i bacili u Neretvu. A ova, »naša kolijevka«, širokobriješka bazilika, gledala je kako joj neprijatelji svega vjerskog, crkvenog, hrvatskog i fratarskog odvode čestite sinove, ubijaju ih, spaljuju i zatrpavaju u ratnom skloništu.

    Ubili su partizani 1945. našega provincijala fra Lea Petrovića, čelnog čovjeka naše franjevačke zajednice. Ubili su gvardijana ovoga samostana fra Andriju Jelčića. Iz samostana na Širokom Brijegu, nakon 400 godina turskih krvavih progona, nanovo su iznikli naša provincija i naša biskupija. Zato je služba gvardijana u ovom samostanu uvijek u Provinciji bila prva služba do one provincijalove. Ubili su gvardijana mostarskog samostana fra Grgu Vasilja, čelnog čovjeka samostana koji je davao ritam cjelokupnom životu Hrvata katolika u Hercegovini. Ubili su ravnatelja Gimnazije fra Radu Vukšića, odgojitelje sjemeništaraca fra Dobroslava Šimovića i fra Borislava Pandžića, ravnatelja konvikta i odgojitelja vanjskih đaka fra Fabijana Paponju te desetke župnika, kapelana i klerika. Obezglavili su, u najdoslovnijem smislu riječi, našu franjevačku zajednicu i htjeli je uništiti i spaliti. Pogubili su partizani preko 200.000 hrvatskih razoružanih vojnika na Bleiburgu i Križnom putu, a 10% od njih bili su vjernici s područja naše Provincije, ove krševite Hercegovine.

    Opet je ova zemlja zalivena krvlju, shrvana tugom, obukla crninu, ali u isto vrijeme je još jače vapila Bogu i još jače stegnula krunicu među prstima. Poveselili su se zlobnici da su uspješno obavili svoj posao. Tko se i malo opirao njihovu zlu, bio je osuđen na dugogodišnje zatvorske kazne i čamio u komunističkim tamnicama. Ljudi su na sve strane svijeta tražili sklonište, odlazili s tugom u srcu iz svoje drage zemlje. Oni što su ostali, trpjeli su, šutjeli i strpljivo čekali. Bilo je i radosnih trenutaka. Stasala su nova pokoljenja. Smrt je opet ostala praznih ruku, a zločinci s teretom krivnje u svome srcu. Gdje ti je smrti pobjeda? Gdje ti je žalac? Tvoja je snaga grijeh, a naša je snaga Krist. On daje neuništivi, vječni život našim dragim pokojnima. Jer dok su ih vodili na stratišta, usne su im izgovarale molitve naučene još od djetinjstva. Glavom su im prolazile postaje Isusova križnog puta. Uz svoju je djecu ova zemlja Hercegovina stajala kao majka Makabejka uz svoje sinove i bodrila ih: Sinko moj, devet sam te mjeseci pod srcem nosila, tri godine dojila, naučila te jezik tvojih otaca i njihovu vjeru. Vidio si kako ti je otac i kako su ti braća s pjesmom otišli u raj. Ne sramoti ih.

    Duboko u svijesti fra Lea, fra Rade, fra Marka i sve naše braće bio je živo nazočan Krist, jer njemu su posvetili svoje živote. Krist koji pred Pilatom šuti i trpi. Krist koji je prigrlio svoj križ. Onaj Krist koji na križu umire, ali koji je nakon tri dana pobijedio smrt i slavno ušao u puninu života. On im je stajao pred očima, krijepio ih i hrabrio. Znali su da je najveća žrtva za uzvišene ideale najsnažnija propovijed. Ona odjekuje u svijesti naraštaja i odgaja im srca za vrjednote koje nadilaze naš život u vremenu. I oni su plod takve snažne propovijedi, vjere zapečaćene mučeništvom, svojih velikih predšasnika, fratara iz samostana Sv. Ivana Krstitelja iz Konjica, iz samostana Sv. Ante iz Mostara i Sv. Katarine iz Ljubuškog, tolikih časnih sinova Sv. Franje koji su vjerni svom Učitelju podnijeli strašne muke: smaknuti na turskom kocu, bačeni s njihovih ćuprija. I osjećali su, a ne samo znali, poznatu rečenicu: Vaša je krv sjeme novog života. Zato su je dali odvažno i s ljubavlju da život ne usahne, da njihovo duhovno potomstvo živi. I život je iz njihove žrtve niknuo i narastao. Evo ga danas ovdje u ovom svetištu! U prostoru nad koji se onda bila nadvila tama zla, svjetlo njihove vjere ne prestaje svijetliti. Danas, se pokraj relikvija mučenika čuje zahvalna molitva i pjesma. Ovaj posvećeni prostor pamti i rane i vjernost, i bol i ponos. Nad njim bdije i svojim zagovorom ga prati zaštitnica ovog svetišta i naše redovničke obitelji, Marija na nebo Uznesena Majka Kristova i Majka Crkve, Ona, vjerna službenica Božja koja svojom vjernošću Bogu i svojom majčinskom ljubavlju spaja nebo sa zemljom, premošćuje vrijeme i prostor.

    Braćo i sestre, otvorimo danas svoja srca i svoje duše da bismo ih osnažili i oplemenili vjerom i ljubavlju prema Bogu i čovjeku, prema vrjednotama za koje su živjeli i život svoj položili naša braća kojih se danas sa zahvalnošću i ponosom spominjemo. Nadahnimo se onim za što su se oni žrtvovali i slijedimo ih u ljubavi i vjernosti. Zaželimo ih nositi u srcu da nam oplemene srca, imati ih u duši da nam duše ne klonu, osvježiti ih u mislima da nam sjećanje ne izblijedi! Jer želimo ih slijediti korak u korak da ne skrenemo s puta kojim su oni hodili.

    Zato je naša Zajednica koncem prošle godine osnovala Povjerenstvo koje će sve učiniti da što bolje prouči i osvijetli život i djelo ovih vrsnih redovnika, naše braće franjevaca. Želimo da budu zapamćeni, da se spomen na njihov život i njihovo svjedočenje ne zaboravi nikada. Želimo ih predstaviti majci našoj katoličkoj Crkvi, u čijem su krilu odgojeni, da ih uzdigne na čast oltara i tako stavi za primjer mnogima. U vrijeme komunizma, u vrijeme strahovlade onih koji su našu braću na pravdi Boga pobili, nismo bili u mogućnosti ovu namisao ostvariti. No, fratri, ovoga samostana i naše Provincije, 1971. njihove su kosti iz ratnog skloništa, iz samostanskog vrta i kosti onih koji su strijeljani kod crkve u Mostarskom Gracu, sahranili u ovu baziliku. Na taj su način u onim teškim vremenima, kad su i zidovi imali uši, dali oduška svojoj ljubavi prema našoj pobijenoj braći.

    Kad ovo govorim ne mogu se ne sjetiti svih onih sinova i kćeri našega naroda po čijoj smo žrtvi u Domovinskom ratu došli do ovog trenutka na putu k slobodi. Znamo kako je težak i bolan taj put slobode. U njega su ugrađene žrtve i životi svih onih koji su kroz našu dugu i mukotrpnu povijest, i ovu najnoviju, živjeli i svoje živote polagali za krst časni i slobodu zlatnu. Svi su oni krasna propovijed nama danas. Mučeništvo je savršeni oblik kršćanskog življenja i svjedočenja. Ono je ono zrno pšenice o kojem čitamo u Evanđelju, zrno koje je strunulo da bi nastao klas. Ono je onaj život koji je sačuvan jer se žrtvovao. Ono je ona svetopisamska i evanđeoska istina o životu objavljena u Betlehemu, na Kalvariji i uskrsnom jutru. Naučimo tu istinu o životu i u nju se uključimo. Posebno je to važno staviti sebi u zadatak danas kad se sve više gubi prava ljestvica vrjednota. Ne smatrajmo prokletstvom kad nas na životnom putu susretne križ, patnja koja se ne može zaobići, progonstvo koje nismo zaslužili. Radije smatrajmo prokletstvom grijeh i ne dopustimo da nepravda i zlo nama ovladaju. Budimo redovnici, budimo ljudi, u svemu slični onima koje častimo i hvalimo. Ne zaboravimo, najveća je poruka mučeništva nasljedovanje. Mučenici su za svoje uvjerenje položili život, prolili svoju a ne tuđu krv, mi trebamo iz njihove žrtve izrasti, procvasti i donijeti plod.

    Molim svu svoju braću franjevce, sve vas, dragi vjernici, i sve ljude dobre volje kojima je stalo do istine, što god znadete o našoj pobijenoj braći stavite na jedno mjesto, dajte našem provincijskom Povjerenstvu da to pohranimo u Pismohranu naše Zajednice. Braću iz Povjerenstva molim da sve s poštovanjem i marljivo prouče, kako bismo Crkvi i Svijetu dali doličan, čestit i istinit glas o njima. Sve ono što je napisano i sve ono što ćemo napisati, neka bude njima na čast, Bogu na slavu, a nama svima za pouku i životnu školu. Molim sve ljude dobre volje do kojih dopire ili će doprijeti ova molba, a znaju gdje su ili gdje bi mogli biti grobovi i mjesta smaknuća naših fratara, neka nam dojave da ih dolično sahranimo u ovoj bazilici, našoj kolijevci. Jer njima je mjesto ovdje do svoje subraće u temeljima naše Provincije, koje su oni svojom žrtvom dodatno učvrstili.

    Amen!
     

    Prilog III.

    Pismo fra Kamila Milasa, našeg najstarijeg fratra

    Mnogo poštovani oče Provincijale!
    Poštovani oče gvardijane!
    Draga braćo fratri!
    Dragi puče!

    Kao najstariji član Hercegovačke franjevačke provincije sve vas danas okupljene u povodu 60. obljetnice stradanja naših fratara na dragom Širokom Brijegu pozdravljam franjevačkim pozdravom Mir i dobro!

    Žao mi je da zbog godina i bolesti ne mogu danas biti s vama na Širokom Brijegu i pomoliti se zajedno za naše mučenike, koji su bili moji odgojitelji i profesori.

    Jutros dok molim za svih naših šezdeset i šest mučenika i u isto vrijeme dok se molim njima, prisjećam se 1961. Tada smo prvi put predvodili sv. misu za njih u crkvi na Širokom Brijegu. Jutri u 5.30 crkva je bila puna. Tadašnji gvardijan fra Blago Karačić zaplakao je na početku sv. mise, a za njim fra Zlatko Sivrić i ja te onda i svi vjernici u crkvi.

    Neka nam naši mučenici budu primjer i poticaj kako se voli i živi za našu Provinciju, Crkvu i narod!

    Neka vas sve danas okupljene na Širokom Brijegu po zagovoru našeg serafskog oca Sv. Franje blagoslovi Svemogući Bog, Otac i Sin i Duh Sveti!

    Čitluk, 7. veljače 2005.

    fra Kamilo Milas

     
     
     
     
     
    Komentari na članak:
     
    maleš (Srijeda, 08. rujna 2010.)
    Divne riječi fra Kamila nema nam budu na znanje, a sveti život mučenika na spasenje, nažalost ovi đavli što su ona hrvatskoj vlasti neće dati u medije ove stvari a samo veličaju komuniste i druge zločince
     
     
    Napišite komentar:
     
    Vaše ime:
    (obavezno)
    Vaša e-adresa:
    (obavezno)
    Komentar:
    Unesite riječ "POTVRDA" za verifikaciju:
     
     
     
    Google Translate
    Google-Translate-English Google-Translate-Deutsch Google-Translate-Italiano Google-Translate-Espanyol Google-Translate-Francais Google-Translate-Polski
     
    Powered by
     
    Vezane vijesti
     
     
    Ponedjeljak, 24. siječnja 2005. | čitanja: 2257
     
     
     
    Utorak, 08. veljače 2005. | čitanja: 3348
     
     
     
    Subota, 04. veljače 2006. | čitanja: 2722
     
     
     
    Srijeda, 08. veljače 2006. | čitanja: 2079
     
     
     
     
     
     
     
    Ponedjeljak, 02. veljače 2009. | čitanja: 2246
     
     
     
    Nedjelja, 08. veljače 2009. | čitanja: 2238
     
     
     
     
     
    Ponedjeljak, 08. veljače 2010. | čitanja: 2693
     
     
     
    Utorak, 01. veljače 2011. | čitanja: 3834
     
     
     
     
    Najave
     
    18/05/2019. | 11:00
    Mjesto: Bleiburg