Zagreb, 3. siječnja 2009. (Tomislav Vuković / Glas Koncila) – I površnim poznavateljima tzv. marksističke filozofije, ako se danas ona uopće i može zvati filozofijom u klasičnome poimanju, lako je doći do zaključka da je kategorija »klasnoga« u samome središtu njezina teorijskog promišljanja i praktičnoga ozbiljenja. U takvome marksističkom ideološko-revolucionarnom okviru, kategorija »nacionalnoga« bila je ne samo zapostavljena nego i nepoželjna te, najblaže rečeno, štetna, pa su se protiv nje jugoslavenske vlasti borile svim raspoloživim sredstvima. Zbog takvog izopačenog poimanja nacionalnih vrijednosti sljedbenici marksističke ideologije svih vrsta i oblika slijepo i poslušno zatirali su svaku pojavu nacionalnog i rodoljubnog u svojim sredinama u ime »klase«, »avangarde«, »revolucije«, »komunizma«, »besklasnog društva« a (u jugoslavensko-hrvatskim prilikama) također u ime »jugoslavenstva«, »bratstva i jedinstva«, »antifašizma«, »SUBNOR-ovskih tekovina«, »komunizma s ljudskim licem«, »samoupravnog socijalizma«, »najvećeg sina svih jugoslavenskih naroda i narodnosti« i sl.
           Komunistička anacionalna i protunacionalna logika prevladavala je u raspravama i odlukama na svim razinama, od »najviših« (npr. o nacionalnoj samostalnosti) do »najnižih« (npr. o prigodnom pjevanju starih rodoljubnih, za komuniste »nacionalističkih« pjesama). Tako, s motrišta novije hrvatske povijesti, nije zgorega istaknuti mišljenje jednoga od marksističkih klasika, koji je o nacionalnoj neovisnosti i samoopredjeljenju smatrao da narodi, posebice mali, »imaju pravo na samoodređenje do odcjepljenja, no konzumiranje toga prava podređeno je proleterskim i revolucionarnim interesima avangardâ pojedinih naroda (Vladimir Ilič Lenjin, Nacionalno pitanje u našem programu, Iskra, 1903.)

           Cjelokupan tekst možete pročitati, ako želite, u pdf obliku.