Zagreb, 20. siječnja 2010. (Damir Borovčak / www.hakave.org) – Prošle godine u rujnu, na misi zadušnici u Zrinu, predsjednik komisije Justitia et pax biskup Vlado Košić postavio je otvoreno pitanje odgovornima u današnjoj hrvatskoj državi: kako je moguće da nitko od protjeranih Zrinjana do danas nije ostvario pravo na povrat očito nepravedno oduzete imovine!? Pitanje su prešutjeli svi dnevni hrvatski mediji, pitanje zločina u Zrinu prešućuje hrvatska vlast i odgovorna ministarstva. O istini se i dalje bezobrazno šuti, kako nekad u Titovom komunizmu tako i danas u fiktivno slobodnoj Hrvatskoj, jer lažni antifašisti stalno manipuliraju istinom. No, u međuvremenu se otkriva strašna podvala. Zbog ultimatuma Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u svezi održavanja vladajuće koalicije na vlasti, hrvatska je Vlada pristala da iz pričuvnih fondova izdvoji preko milijun kuna za obnovu spomenika u Srbu. Spomenik bi trebao svjedočiti početak antifašističkog pokreta Srba u Srbu, a u stvari je povijesna krivotvorina i predstavlja obilježavanje četničke pobune sa svim pogubnim posljedicama po hrvatski narod 1941. – 1945.
Je li moguće da hrvatske vlasti, političari i dužnosnici izbjegavaju Zrin zbog jednog drugog sramnog događaja o kojem lažni antifašisti šute i prikrivaju strašnu istinu? Hrvatski publicist i pravnik Darko Sagrak još je 2003. u Vjesniku upozorio na tužnu obljetnicu uništenja Zrina iz vremena Drugog svjetskog rata. Pod naslovom Grad koji živi u sjećanjima svojih stanovnika i njihovih potomaka napisao je: »Zrin, uz Boričevce, Udbinu, Španovicu i još neka manja mjesta, predstavlja klimaks partizanske odmazde. Djelo je to mračnih sila srbokomunističkog nasilja, od kojeg nisu bili imuni ni partizanski odredi. Partizanska historiografija mudro zaobilazi i prešućuje istinu o tim (i mnogim drugim) stratištima hrvatskog civilnog stanovništva u NDH. (...) Nadnevak 9. rujna 1943. obilježava kraj opstojnosti jamačno jednog od najslavnijih srednjovjekovnih gradova središnje Hrvatske.
Toga dana partizanske snage sručile su se na Zrin, grad po kojem su hrvatske velmože Šubići dobili predikat Zrinski. Partizanska vojska s brojnim snagama napala je toga dana mirno stanovništvo Zrina, grada u kojem uopće nije bilo vojnih snaga regularne vojske. (...) Od 650 stanovnika Zrina, koliko je taj gradić brojio prije početka Drugoga svjetskog rata, ubijeno je 1941. – rujna 1943. pedesetak osoba. Ako tome pribrojimo stradale 9. i 10. rujna 1943., taj se broj penje na oko tristo stanovnika. Dodajmo još i poubijane na križnom putu, a tih prema iskazima preživjelih ima 67 – doći ćemo do stravičnog broja od gotovo polovice broja stanovnika. No, tu se samo simbolički radilo o partizanskoj vojsci, radilo se zapravo o četničkom pohodu onih koji su spremno promijenili kokarde za petokrake. Zainteresirani koji žele više doznati o žrtvama suludog i krvavog divljanja, mogu popis svih žrtava Zrina poimence naći u knjizi Hrvatska Kostajnica i Zrin.
Danas u Zrinu ne živi više ni jedan jedini Hrvat! Svi su istrijebljeni ili protjerani bez prava na povratak. A Zrin je bio općinsko središte, postojala je osnovna škola, razvijala se trgovina i obrt. U školu su osim djece iz Zrina dolazila i djeca iz okolnih sela Rogulje, Lotine, Zrinjska Draga. Ta su sela pripadala općinskoj upravi u Zrinu, kao i Zrinski Brđani. Zrin je bio mjesto mukotrpnog rada, ali i blagostanja. Zato je i napadnut i opljačkan od vlaško-partizanskih hordi. Preživjeli mještani danas su već vrlo rijetki, stari i raseljeni na raznim stranama svijeta, a većina ih je našla svoj dom u selu Drenje.
Cjelokupan tekst s pripadajućim slikama možete skinuti sa stranica portala HKV-a (1; 2; 3) ili s naših stranica u pdf obliku (1; 2; 3).
