Zagreb, 4. veljače 2010. (hakave.org)
Ponedjeljak, 18. siječnja 2010.
Sastanak u Zagrebu s predstavnicima udruga Hrvata potjeranih početkom II. svjetskog rata iz Boričevca, Priboja, Udbine, Gvozdanskog, Zrina i Španovice prema kojima se od proglašenja hrvatske samostalnosti pa do danas nije ništa poduzelo u svrhu otklanjanja posljedica tih zločina. Tijekom 45 godina jugokomunističke strahovlade nisu smjeli niti posjetiti mjesta iz kojih su protjerani, niti reći što im je učinjeno, a kad ih se pitalo od kuda su trebalo je to reći u pol glasa. Bilo je to sredinom 1941. kada su četnici pod zajedničkom komandom: oni monarhističkog opredjeljenja i oni jugokomunističkog, zajednički i revno izvršavali planove Draže Mihajlovića i Stevana Moljevića o čistoj velikoj Srbiji koja treba graničiti s Italijom i Slovenijom. Nije u toj pobuni bilo nikakva antifašizma, nego je to bio čisti genocid nad Hrvatima.
Poslije II. svjetskog rata jedna od tih pobuna ona u Srbu od 27. srpnja 1941. proglašena je i službeno kao dan ustanka naroda Hrvatske. Kao prvi čin njihova junaštva bilo je ubojstvo hrvatskih hodočasnika iz Drvara na povratku s hodočašća Sv. Ani na Kosovo kod Knina. Poslije mnogih rasprava još iz 1970. o karakteru »tog ustanka« konačno je 1990. za dan antifašističke borbe u Hrvatskoj određen 22. lipnja 1941., dan pobune u Brezovici kod Siska. Unatoč tome određene skupine Srba iz Hrvatske predvođene Miloradom Pupovcem, koji bi ukinuo Oluju kao državni blagdan, ponovno bi željeli uzvisiti 27. srpnja i Srb kao »Dan ustanka naroda Like«. U tome imaju svestranu podršku bivših partizanskih boračkih udruga iz Srbije, a svakako i svekolikih tamošnjih četničkih organizacija (četništvo je rehabilitirano u Srbiji i tzv. Republici Srpskoj). Rade oni također užurbano i na obnovi »velikog« Radaušovog spomenika u Srbu za koji je koncem 2008. Sanaderova vlada iz državnih rezervi izdvojila milijun i dvjesto tisuća kuna, a Vlada Srbije je obećala kamen! Ovdje se ne radi o spomeniku nevinim srpskim žrtvama, oni postoje u susjednim selima i nisu porušeni ili oštećeni, nego je riječ o spomeniku simbolu pobune, koja je imala za svrhu totalno istrjebljenje Hrvata s tih područja. Svi bivši spomenici koji veličaju totalitarizme 20-tog stoljeća trebaju završiti u budućem hrvatskom muzeju simbola totalitarizma kao što su to napravile pojedine europske države izišle iz komunizma (npr. Litva i Mađarska). Naš odnos prema tim zbivanjima trebamo uskladiti s Rezolucijom Vijeća Europe od 25. siječnja 2006., Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009. i Deklaracija Hrvatskog Sabora od 30. lipnja 2006.
Žrtve ovih zbivanja i njihovi potomci učinit će sve da se i njihov glas čuje, da se nepravda koja im je nanesena bar donekle ispravi i da se zločin nad njima ne glorificira. To je minimum dostojanstva i zauzetosti na koje ih obvezuju njihove žrtve.
Cjelokupan članak možete pročitati na stranicama HKV-a ili u pdf obliku.
