Zagreb, 22. ožujka 2010. (Davor Dijanović / hakave.org) – Tomislav Jonjić (www.tomislavjonjic.iz.hr) rođen je 1965. u Imotskom. Od 1988. radi kao odvjetnički vježbenik, odnosno odvjetnik. Sudionik Domovinskog rata 1991./92. Tri godine kao ugovorni diplomat radio u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Bernu (Švicarska), potom nepune dvije godine bio savjetnik za međunarodne odnose u kabinetu ministra unutarnjih poslova. Od rujna 1997. ponovno odvjetnik sa sjedištem ureda u Zagrebu. Kao branitelj sudjelovao i u kaznenim postupcima u inozemstvu (MKSJ u Den Haagu, Sud Bosne i Hercegovine u Sarajevu). Počeo objavljivati 1990. i od tada objavio više od sedam stotina znanstvenih, publicističkih i novinskih tekstova. Sudjelovao na više simpozija i stručnih skupova u zemlji i inozemstvu. Član uredništva više časopisa. Od siječnja 1997. do prosinca 2005., te od rujna 2006. do danas glavni urednik Političkog zatvorenika, mjesečnika Hrvatskog društva političkih zatvorenika (www.hdpz.hr). Član-radnik MH i član HKV.
Tomislav Jonjić – Nacionalizam nije nužno desničarska ideologija
HKV: Gospodine Jonjiću, Vaša posljednja knjiga znakovita naslova: Hrvatski nacionalizam i europske integracije, objavljena je 2008. Za one koji knjigu nisu još pročitali, možete li ukratko reći što je njezin sadržaj?
Jonjić: U Hrvatskoj a i izvan nje stvorena je slika da je ideologija hrvatskog nacionalizma, onako kako su ju u drugoj polovici XIX. stoljeća formulirali A. Starčević i E. Kvaternik, zapravo ideologija neslobode, neprava, nesnošljivosti i mržnje. Istina je i u historiografskome i u političkom pogledu posve suprotna: Starčević i Kvaternik su zapravo bili nositelji jedne slobodarske misli, a to vrijedi do danas za sve njihove autentične sljedbenike, koje se uglavnom označava pojmom hrvatskih nacionalista. Njihove se političke vizije i njihova djelatnost nisu svodili samo na stvaranje države, nego i na njezino unutarnje uređenje koje će svima jamčiti slobodu, jednakost i pravo, jer država služi čovjeku, a ne obrnuto. No, oni su ujedno bili zagovornici suradnje s drugim europskim narodima. Upravo su Starčević i Kvaternik, Kranjčević, Kumičić i Matoš, hrvatski nacionalisti između dva svjetska rata i hrvatski nacionalisti poslije Drugoga svjetskog rata (uključujući i hrvatsku političku emigraciju), bili nositelji i promicatelji europskih vrijednosti: slobode i prava, jednakosti, snošljivosti i suradnje. Međutim, oni su s pravom polazili od toga da je samostalna, neovisna Hrvatska nužna pretpostavka za ozbiljenje tih vrijednosti i za ostvarenje međunarodne suradnje. Nisu zagovarali europsku suradnju bez obzira na Hrvatsku, nego su zagovarali europsku suradnju koja bezuvjetno poštuje identitet, slobodu i neovisnost hrvatskoga i svakog drugog naroda. Kao što ne smije biti ljudi s nejednakim pravima, tako ne smije biti ni naroda niti država koji imaju manje prava od drugih. To je ono što u toj knjizi pokušavam i, nadam se, uspijevam dokazati.
Ostatak članka možete pročitati na stranicama portala ili u pdf obliku.
