Zagreb, 26. ožujka 2010. (hakave.org) – Završetkom Prvoga svjetskog rata četiri najveće poslijeratne sile – Velika Britanija, Francuska, SAD i Italija – na Versailleskoj su mirovnoj konferenciji udarile temelje novoga europskog i svjetskog geopolitičkog poretka, čiji je produkt bilo i Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca odnosno kasnije Kraljevina Jugoslavija. Iako legitimirana idejom o južnoslavenskom zajedništvu, uspostavljena je jugoslavenska država bila paravan za ostvarenje projekta »Velike Srbije«, koji je korespondirao sa strateškim ciljevima britanske politike na prostoru što ga se danas naziva »Zapadnim Balkanom« ili, u posljednje vrijeme, »Jugosferom«. Kako bi se razumjela podudarnost srpskih i britanskih strateških ciljeva, najprije valja u osnovnim crtama objasniti britansku strategiju prema tome geopolitičkom prostoru.
Geopolitička je strategija Velike Britanije održavanje ravnoteže snaga u Europi. Ključna postavka te strategije jest onemogućenje bilo koje europske kontinentalne države da stekne značajniji nadzor nad kontinentalnom Europom, kao i zadržavanje utjecaja nad istočnim Sredozemljem, strateški iznimno važnim Sueskim kanalom te »biserom britanske krune«, Indijom. Radi toga je nužno da u kontinentalnoj Europi postoji više međusobno suprotstavljenih centara moći, s time da ni jedan ne smije ozbiljnije ugroziti britanske interese. U toj se geopolitičkoj igri Velika Britanija pojavljuje kao svojevrsni arbitar ili neutralizator, tako da se uvijek stavlja na stranu suprotnu od one na kojoj je država koja predstavlja (potencijalnu) prijetnju njezinim interesima, čime osigurava održanje ravnoteže snaga.
Srpski strateški ciljevi – uobličeni u dokumentima nastalima još tijekom 19. stoljeća – jesu proširenje teritorija na račun Hrvatske, Crne Gore i dijelova ondašnjega Otomanskog imperija (BiH i Makedonije), te stvaranje »Velike Srbije«. Tijekom povijesti Srbi su kao saveznika u ostvarenju tih ciljeva imali Rusiju – čiji je strateški cilj bio širenje utjecaja na Balkanu i izlaz na toplo more, te – osobito od 1918. – Veliku Britaniju. Kako Srbija nema izlaza na Egejsko ni na Jadransko more, Rusija je taj cilj nastojala ostvariti podupiranjem Srbije u njezinim težnjama da stekne teritorijalna proširenja na račun Hrvatske. S druge pak strane, Hrvatska se u odabiru strateških partnera tradicionalno okretala prema Njemačkoj kao geopolitički kompatibilnoj europskoj velesili koja je također vidjela svoje interese na Balkanu, a koji su interesi suprotstavljeni interesima Rusije – srpske saveznice, kao i same Srbije te Velike Britanije. Kako bi spriječila širenje utjecaja Njemačke na Balkanu te Bliskome i Srednjem istoku, koji su joj važni koliko zbog veza s Indijom i drugim kolonijalnim posjedima, toliko i zbog novoga goriva, nafte, Velika se Britanija – čiji su interesi kroz povijest bili tradicionalno suprotstavljeni njemačkima – okreće prema Srbiji posredstvom koje želi anulirati njemački utjecaj na Balkanu.
Ostatak ovog i sve ostale nastavke članka možete čitati na stranicama portala ili u pdf obliku.
– portal: 1; 2; 3
– pdf: 1; 2; 3
