Zagreb, 30. ožujka 2010. (Julienne Eden Bušić / dalje.com) – Koliko ljudi može reći da su jedan dan bili u Alcatrazu a sljedeći u Staroj Gradišci? Prvi je poznati otok-zatvor pored San Francisca o kojem su snimljeni brojni filmovi i napisane mnoge knjige koje najčešće opisuju neuspjele pokušaje bijega. Tko se ne sjeća klasika »Čovjek-ptica iz Alcatraza« s Burtom Lancasterom? Ili u novije doba, kao »Stijena« ili »Bijeg iz Alcatraza«? Drugi je zloglasni zatvor u bivšoj Jugoslaviji koji je u usporedbi s Alcatrazom, doslovce nepoznat u ostalom dijelu svijeta.

Da budem iskrena, doduše, nisam bila u pravom Alcatrazu. Zapravo sam bila u kafeu Alcatraz u Preradovićevoj ulici. Šalila sam se sa svojom prijateljicom Sanjom koja je predložila da se tamo nađemo na kavi. Alcatraz? Rekla sam. Kako prikladno! Ona je bila malo zbunjena. Pa kako se nije prije sjetila? Nakon svega, zar bivši zatvorenici, kao što sam ja, ne izbjegavaju sve što ih čak i približno podsjeća na zatočeništvo? Zapravo, ne. Većina bivših zatvorenika guta knjige i filmove o zatvorima, uživa u razgovoru s drugim bivšim zatvorenicima, u izmjenjivanju svjedočanstava, spoznaja i prisnosti koje samo kolege zatvorenici mogu razumjeti. To je kao neka vrsta sestrinstva ili bratstva sličnog, kažu, vojsci, cirkusu ili putujućem rodeu, kao tajni svijet u koji se može ući samo ako se prođe inicijacija.

I tako sam pobjegla iz Alcatraza i sljedeći dan završila u Staroj Gradišci – u zatvoru, ne u kafiću. Tamo se održala svečanost blagoslova nove crkve koju je komunistički režim sravnio sa zemljom 1948. tako što su natjerali 250 zatočenih svećenika da rade na njezinu rušenju. Od tada, lokalna zajednica nije imala crkvu pa se očekivalo da događaj bude dobro posjećen. Poslije mise, imali smo »poseban izlet« po starim zatvorskim objektima u kojima su mnogi moji prijatelji i poznanici odslužili svoje kazne.

Pročitajte cjelokupan članak i ostale nastavke: 1; 2