Zagreb, 20. travnja 2010. (Thor Einar Leichhardt / hrsvijet.net) – Povijest pišu pobjednici i to je nepobitna činjenica. Od vremena staroga Rima pa sve do današnjih dana, uistinu se rijetko može pročitati ili saznati i ona istina – od strane koja je izgubila. Nerijetko su dokazi uništeni, zapaljeni, zakopani duboko, onda preliveni bojom, a oni koji su zataškali i bili počinitelji zločina obično se izvuku bez ikakve kazne, uz to su i slavljeni kao oslobodioci i heroji. Na pisanje ovakve kolumne potaknuo me nedavni napis koji je kružio po hrvatskim sredstvima javnoga priopćavanja po internetu s naslovom: »'Narod o Josipoviću: On je kao Tito, ne boji se naroda.«

Mada već postoji poveći broj literature i znanstvenih radova na ovu temu u ovome podlisku u tri dijela objavljujem neke nerijetko viđene članke te dijelove članaka koji se ne mogu naći tako lako na međumrežju. Svrha ovoga podliska jest da se ukaže na ono što se danas namjerno prešućuje i zaboravlja. Nije mi namjera dakle stvarati nove diobe između Hrvata, radije bih želio da se ne zaborave žrtve koje neki namjerno pokušavaju zaboraviti ili prijeći preko njih kao da nisu važne. Kako se ne smije zaboraviti jedan Jasenovac i njegove žrtve, tako se ne smije zaboraviti ni Bleiburg, a isto tako ni pokolji i genocid koji su izvršeni nad hrvatskim i njemačkim narodom zadnjih godina i poslije samog svršetka Drugog Svjetskog rata.

Napominjem da sam sastavio ovu seriju članaka u velikoj mjeri koristeći objavljene i neobjavljene materijale. Nisam želio previše ništa prepravljati, već sam se odlučio radije staviti originalne navode pisaca i izvora, a onda te postojeće članke nadopuniti svojim osvrtom. Krenimo dakle na put izlaska iz »hrvatske šutnje« o ovim nedvojbenim zločinima.

Ostatak članka pročitajte ili na stranicama portala (1;) ili u pdf-u (1;).