Knešpolje, 1. lipnja 2010. (fra Miljenko Stojić) – Uz znak križa, pogled kroz prozor bila je kretnja kojom sam se budio. Dobro je, ne pada kiša i pomalja se sunce. Napredovat ćemo i danas, ako Bog da, kako smo namislili.
Opet smo bili točni. U 8.00 počinjemo radom. Noćašnja kiša nije napravila nikakvu štetu. Koso postavljeni najlon odbio je svu njezinu vodu. Uobičajena momčad je na okupu. Pridružio nam se i Marinko Soldo čija je i danas živuća tetka u ona vremena morala zakapati pobijene. Sam se ponudio za pomoć i vrlo brzo svladao potrebito za ovu vrstu rada.
Čistimo i posljednje ostatke kreča. Čim smo ga jučer primijetili pobojali smo se za njegovo djelovanje. Izgleda da je bio posut samo u ovom donjem desnom kutu masovne grobnice i to samo po površini. Na taj način nije uspio uništiti tijela.
Nešto iza 10.00 posjetio nas je fra Ante Marić. Uz ostalo prisjeća se prvog otkapanja u Zagvozdu, odnosno traženja ubijenih hercegovačkih franjevaca. Nije išlo jednostavno, ali nam zato sada njegova iskustva itekako dobro dođu.
Pronalazimo i nekoliko ostataka čizama. Očito da se radi o vojnicima, međutim još je to teško reći jer kosti otkopavamo samo do određene razine potrebne za rad forenzičara. Tu su i ostatci telefonske žice koja se pojavljivala i u Zagvozdu i u Vrgorcu. Očito je ista postrojba, XI. dalmatinska brigada, bila na djelu ili je to bio način ubijanja čitavog Osmog korpusa. Zastrašujuće djeluje i ostatak oboda kape na nečijoj glavi. Malo ispod njega nalazi se rupa u lubanji. Dotični je, zaključujemo, ubijen nabojem u čelo. A svuda je, kao i jučer, mnoštvo ostataka zrna i čahura. Brojimo lubanje, već ih je 11. Još nismo stigli do mogućih krajeva ove masovne grobnice.
Oko 12.00 posjećuje nas načelnik širokobriješke općine Miro Kraljević. Lijepo od njega što nas ne zaboravlja. Ujedno mu hvala što se nije bojao namisli traženja i iskapanja masovnih grobnica na području općine Široki Brijeg. Tu je i fra Josip Vlašić iz širokobriješkog samostana. Moći će braći iz prve ruke prenijeti dokle se stiglo s radom.
Posao na otkopavanju ove druge masovne grobnice polako se privodi kraju. Pojavila se i još jedna lubanja, 12. po redu. Zadovoljni smo postignutim, jer smo očekivali da će rad duže trajati. Dimenzije prostora u koji su zbacana tijela pobijenih jesu 3,60 x 3.10 m.
Odlučujemo u 13.00 započeti otkopavanje treće masovne grobnice, na lokalitetu Kruška, udaljene 50-ak metara od prethodnih dviju. Kako pričaju svjedoci, ovdje bi trebali biti posmrtni ostatci 5-6 tijela ubijenih njemačkih časnika. Prostor je skučen, radi se o škrapi. Čistimo naraslu travu i nešto okolnog šiblja da nam je lakše raditi. Primjećujemo na živoj stijeni uklesan križ. To je učinio pokojni Žare Barbarić koji je kao dječak nazočio ovim ubojstvima. Nailazimo i na ostatke svijeća. Donosili su ih mještani da se ne zaboravi ovo mjesto.
Radimo pozorno, jer se bojimo da ne bismo oštetili posmrtne ostatke. Ipak, trebalo nam je gotovo 3 sata dok smo naišli na prve ostatke kostiju. Morali smo dublje kopati nego na prethodnim dvama grobnicama, jer su škrape vjerojatno bile malo dublje. Ne vjerujemo da ih je netko produbljivao. Komunistima su ubojstva bila važna, a ne bilo kakvo pokapanje.
Odlučujemo prestati u 16.00. Mjesto iskopa prekrivamo najlonom, a mjesno redarstvo ostaje ga čuvati, za svaki slučaj. Obitelj Tome Barbarića poziva nas na kavu. Stvarno su ljubazni prema nama, kao i razni drugi mještani. Neprestano dolaze, nude pomoć i neprestano stvaraju ugodan, opuštajući ugođaj, unatoč ovakvu poslu koji radimo. Svi smo svjesni da je svatko zaslužio dostojan pokop, bez obzira bio Hrvat, Nijemac, Talijan, partizan...
