Ljubuški, 22. srpnja 2010. (Vicepostulatura) – I danas sunce nemilice peče. Bilo bi lijepo otići na more, ali kome ostaviti pobijene? Kolikogod zvučalo čudno, s njima je lijepo. Darovali su svoj život da bismo mi danas imali slobodu. Svjesni smo toga dok otkrivamo masovnu grobnicu pripremajući se za današnji nastavak posla.
Nedugo nakon početka radova dolazi čovjek kojemu su ovdje ubili oca. Saznao je i ime jednoga od ubojica. Još je živ. Ne zna kome se obratiti da ga se propita o događajima na ovom lokalitetu. Htio bi saznati što više pojedinosti o posljednjim očevim časovima. Ne mogu mu na to odgovoriti. U Hrvatskoj, iako za to postoje zakonske uredbe, nema se kome prijaviti zločin iz Drugog svjetskog rata koji su počinili komunisti. Kad su ustaše u pitanju, onda je druga priča. Izgleda da je i s ove strane granice isto. Tek malobrojne županije, ali ne i one s hrvatskom većinom, imaju pri MUP-u odjele za ratne zločine. Čovjek je svega toga svjestan pa nastavlja svoju daljnju priču. Jednoga dana poziva ga komandir SUP-a. Potjecao je iz kruga onih koji su haračili po Ljubuškom pri kraju i u poraću Drugog svjetskog rata. Mislio je da mu se loše piše. Na njegovo iznenađenje nudi mu posao. Može birati. I dobio ga je za petnaest dana, a nedugo poslije toga zaposlili su mu i ženu. Nisu ništa tražili zauzvrat, pa im je oprostio velike kvadrate zemljišta koje su njegovoj obitelji oteli u središtu grada. Zaključio je da je očito nekoga pekla savjest.
Čišćenje posmrtnih ostataka ubijenih lijepo napreduje pa već rekonstruiramo kako su ih ubijali. Izgleda da su to činili s one strane rupe koja je okrenuta prema Ozninoj kući. Pokosili bi ih rafalom puškama i strojopuškama i gurnuli niz strminu. Rupa se na taj način uspješno punila tako da su tijela došla do pred sam vrh strmine. Istina, neke su očito ubijali i nabojem u glavu. Na jednoj lubanji pronašli smo veliku, pravilnu izlaznu rupu. Rekli smo već da su žrtve bile vezane, posvuda proviruju ostatci žice.
Ukazao se iz zemlje i jedan ostatak krunice. Neodoljivo podsjeća na onu franjevačku. Međutim, može se raditi i o krunici s drvenim zrncima koja su istrula. Tu je i jedan deblji lanac. Možda je od džepnog sata, vidjet ćemo to kad još malo očistimo tijela. Našli smo i jedan češalj, kao i još jedne naočale. Ono što najviše privlači našu pozornost svakako jest ostatak neke tkanine koja sliči na pelerinu koju su fratri znali nositi iznad habita. Tu su i puce većeg oblika za koje mi stariji fratri prilikom povratka u samostan rekoše da su slične bile na tim pelerinama. Nastojimo sve pomno sačuvati za čas vađenja. Bit će teško, jer tkanina ne samo da se stopila sa zemljom, već se i rasipa u dodiru sa zrakom.
Pred samu stanku za ručak, oko 11.30, posjećuju nas fra Velimir Mandić i fra Stjepan Neimarević. Donose nam piće za osvježenje. Imamo toga dosta, ali smo im svejedno zahvalni na njihovu daru. Kasnije, oko 13.00, stiže i fra Žarko Ilić. Tu je i dosta onih koji se zanimaju za napredak rada, ali i onih koji prijavljuju nekog svog ubijenog na ovom ili nekom drugom mjestu u Ljubuškom.
Navratiše i dva krim tehničara iz županijskog MUP-a ZHŽ. Profesionalno obaviše svoju zadaću. Očito ministar Ivica Gašpar nije kroz protekle dane ovamo navraćao iz obične znatiželje. Čini što je u njegovoj trenutnoj moći i hvala mu na tomu. Nešto razmišljam, kako bi bilo da navrati i još koji političar. Bilo bi nam svima tada lakše ispisivati prave stranice povijesti. Jesu li sazrela vremena za nešto takva?
Javna nas glasila nisu ni danas zaboravila. Šire istinu o povijesti kako se je uistinu događala. Hvala im u ime pobijenih.
Posao polako privodimo kraju. Zadovoljni smo učinjenim. Sutra stiže forenzičarka Marija Definis Gojanović. Kutije za pohranu posmrtnih ostataka pobijenih su spremne. Još ne možemo utvrditi koliko ih ima. Po svemu sudeći do sada smo izbrojili 14 tijela. Ali sve su prilike, da ih ima još ispod ovih posmrtnih ostataka koje smo oslobodili od zemlje. Slikamo masovnu grobnicu, pokrivamo je i odlazimo na zasluženi odmor.
