Ljubuški, 27. srpnja 2010. (Vicepostulatura) – U državi hrvatskoj, preko granice, danas se slavi podizanje nekog komunističkog ustanka. A u Ustavu zapisaše drukčije. Ne ćemo sad o tome, kao ni o bezbrojnim svjedočenjima i povijesnim dokumentima da se radilo tek o zločinu nad civilnim pučanstvom i katoličkim svećenicima. Samo mi se u umu povezaše današnje dvije stvari: taj nesretni »ustanak« i ova masovna grobnica u kojoj do jučer nabrojismo 25 tijela civila i franjevaca. Očito isti rukopis ruke koja bi htjela ispisivati i našu sadašnjost.
Gledamo s koje strane danas započeti. Vrijeme je za vađenje posmrtnih ostataka. S nama je forenzičarka Marija Definis Gojanović. U jednom kutu grobnice hrpica je kostiju koje izgledaju nekako manje nego kod odraslog čovjeka. Nisu valjda dječje? Ne mogu se sjetiti nijednog svjedočanstva koje bi barem natuknulo nešto o tome. Možda je samo dotični bio nižeg rasta? Ustanovit će se to na patologiji kamo će tijela biti odvezena.
Dvije su hercegovačke općine već osnovale povjerenstva za istraživanje ovakvih masovnih grobnica. Hercegovina ih je, naime, puna. Onih 28 tijela koje smo pronašli u Knešpolju i ovih otprilike toliko ovdje samo su djelić svega toga. A i da je samo to bilo bi previše. Vicepostulaturi nije bilo teško potaknuti zamisao povjerenstava, a općinama odazvati se. Još kad bi se Sveučilište u Mostaru priključilo ovim naporima! Bio bi to dostojan dug našim pobijenima i dostojna cigla u spomeniku komunističkim žrtvama.
Stalno gledam ima li još kakav predmet po kojemu bismo nekoga mogli prepoznati. Uspjeli smo to samo za dvojicu franjevaca zahvaljujući posebnim franjevačkim krunicama koje im nisu oduzeli. Uspoređujem u glavi sve ono što su mi obitelji ubijenih govorile i ovo što vidim. Ne, ništa do sada. Svaki ovaj predmet mogao je pripadati bilo kome od ubijenih i po njemu ne možemo doći do imena i prezimena. A bilo bi tako lijepo, najprije za njihove obitelji, onda i za nas koji 8. dan radimo na ovoj masovnoj grobnici.
Danas mislimo da smo shvatili zbog čega ostatci pepela na dva kraja masovne grobnice s lijeve strane. Ne vidi se da je neko tijelo paljeno, a ovaj pepeo je na litici koja je dno masovne grobnice. To bi moglo značiti da su se stražari grijali, ta bila je veljača, dok su uhićenici kopali sami sebi grob. Koje su misli bile kod jednih, koje kod drugih i ima li danas preživjelih s obje strane?
Lubanja br. 10 mislili smo da bi mogla pripadati franjevcu. Kad smo raščistili slojeve ubijenih iznad nje, spoznali smo da to nije tako. Moglo bi se raditi o lubanji br. 12 i pripadajućim posmrtnim ostatcima do kojih još uvijek ne možemo doći. Čistimo, naime, škrip u samoj jami u koji su pobijeni nabacani ili bolje rečeno jednostavno gurnuti nakon ubijanja. Danas vidimo da postoji i 26. tijelo, čak ima nekih naznaka i za više. Ne žurimo to saznati, radimo stručno i pozorno dopuštajući si dovoljno vremena za posao. Izvadili smo još 4 tijela pa ih je sada ukupno 19.
Odlučujemo prekinuti u 14.00. Odmorit ćemo se, a onda sutra uz Božju pomoć završiti započeti posao. Gdje i kakav ćemo im spomenik postaviti? Ne znam, znam samo da će sve biti dostojanstveno i po danu, a ne po noći kao kad su ih vodili na ubijanje, negdje tamo u ponoć.
Filmić s iskapanja možete pogledati na kanalu Stopama pobijenih na YouTubeu.
