• Naslovnica
  • Uvod
  • Pobijeni
  • Odjek u puku
  • Povijesne
    okolnosti
  • Pronađeni
    predmeti
  • Događanja
  • Izdavaštvo
  • Stručna djela
  • Zaglavlje
  •  
    Subota, 29. travnja 2017. |
     
    Prethodne vijesti
     
     
    Fra Miljenko Stojić suvremeni je hrvatski franjevac, književnik i novinar rođen 1. lipnja 1960. u Dragićini kod Međugorja. Školovao...
     
     
     
     
    Široki Brijeg, 27. ožujka 2017. (Josipa Vukoja) – U izdanju Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i...
     
     
     
     
     
    Pogledaj u zvijezde gore iznad Brijega i vidjet ćeš nešto neobično u njima: k'o nijemi svjedoci istine o našim fratrima. Na...
     
     
     
     
     
    Na Širokom Brijegu ponosno se uzdiže kamena ljepotica. Iako udarana mnogim nevoljama, ona i dalje ponosno stoji i prkosi vremenu. Počiva...
     
     
     
     
    Mučenici koji su dali svoj život za vjeru i za sve nas važan su dio naše prošlosti. Njihova smrt pod strašnim okolnostima...
     
     
     
     
    Zamišljam kako u samostanu, u večernjim satima, odzvanja uobičajena molitva. Na stolu skromna večera. Širokim Brijegom...
     
     
     
     
    Bez njihove vjere ne bi bilo ništa, dali su dušu za svoj grad i svoj narod. Održali su vjeru u svome narodu i...
     
     
     
     
    SAMO JE ŽELIO UČITI
     
    Utorak, 07. ožujka 2017. | čitanja: 359
    Pošalji članak e-poštom    Ispiši članak
     
     

    Zimska jutra na otoku Ugljanu počnu nečujno. Sunce se nježno podigne iz mora, tiho, bez najave ptica, i tada slobodno ušeta u Mirkovu sobu. On nikada ne zamrači prozore iščekujući svanuće nakon duge noći. Godinama ga muči nesanica, a kada se izražajno pokažu na njegovom licu modri podočnjaci od iscrpljenosti, koristi tablete koje ga privremeno umire, ali ne i smire, jer slike stvarnosti isprepliću se sa snom i nerijetko se budi u strahu.

    Ponekad je dovoljna slana kap koju osjeti na usni da se osvijesti od slika prošlosti što su ostale traumatično zabilježene u njegovoj podsvijesti. A kada tijekom dana na otoku zapuše bura i nekako raznese tegobu sa srca, Mirko nađe smiraj. Zbog toga mu ovdje i odgovara, miris mora i tišina pomažu mu otvoriti srce i predati se molitvi. Tada može o svemu razmišljati, te moliti se Bogu čak i za one koji su mu uništili život.

    »Oprosti im Bože«, tako bi njegova molitva završavala suzama.

    Najviše je molio za pobijene fratre na Širokom Brijegu. Fratri su, kao gimnazijski profesori i odgojitelji, ostavili snažan pečat u njegovom životu svojim uzornim i predanim služenjem narodu, nesebičnoj pomoći kojom su na noge podizali siromašnu Hercegovinu. U njegovim očima oni su ostavili neizbrisiv trag. Smatrao ih je svetima. Nije mogao zaboraviti tu krvavu veljaču 1945. i događaje koji su ostavili trajne posljedice u njegovu životu. Od tada je počeo moliti za pokoj duše žrtava, ali i za one koji su zlo počinili, pokušavajući se nositi s tom boli u prsima.

    Mirko je želio oporaviti se kako bi na ljeto mogao obići obitelj u rodnome Buhovu. Nedostaje mu Hercegovina. Njegova majka Šima vjerojatno svaki dan počinje i završava s molitvom za njega, a volio bi i oca obradovati da vidi kako je dobro. Poželio se i braće i sestara. Najstariji od šestero živuće Stankove i Šimine djece još je uvijek osjećao odgovornost pomoći svojima, ali u zdravstvenom stanju u kojem se nalazio teško da je mogao išta učiniti.

    »Eh...!« s uzdahom se prisjetio svoga djetinjstva.

    S osmijehom se vrati u dan kada ga je otac poveo upisati u Franjevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu. Bilo je to ljeti 1939. Prolazili su pokraj Škegrinih ograda kada doviknu jedan seljanin njegovu ocu: »E, Stanko, ti svoga odvede na škole, a evo ja svoga Dragu ne mogu. Mora se raditi i ne mere se drukčije priživit.«

    »Odvedo, dašta. Nek dite uči kad voli. Snaći ćemo se nekako«, s ponosom odgovori Stanko Zlopaša.

    »Neka, neka«, odmahnu seljak i nastavi motikom čeprkati oko loza koje su s jedne strane bile omeđene duhanom, a s druge suhozidinom. Njegov sin Drago gledao je za njima otvorenih usta iščuđavajući se gdje li idu i kakva li je ta škola.

    Kako je samo ponosan bio Mirko, činilo mu se da je sav svijet njegov. Umio je dobro čitati i pisati još dok je pohađao četverogodišnju pučku školu u Rasnu, a posebno se trudio poslije propovijedi na mladoj misi njegovog rođaka fra Bogomira Zlopaše, koja je na njega jako utjecala. Bilo je to u prosincu 1937. Mirku se njegov glas učinio kao Božji i kao da se baš samo njemu obraća. Osjećao se pozvanim i želio je pronaći upravo taj put o kome je fra Bogomir govorio. U njemu se rađala želja da i on jednom završi škole i da, ako ga Bog pozove, bude franjevac.

    Njegov prvi razrednik fra Radoslav Glavaš poticao ga je na učenje prepoznavši u njemu nadarenost. A tek poslije u starijim razredima, uz potporu novoga razrednika fra Otona Knezovića, i sam je otkrivao što ga sve zanima te je težio učiti što više. Sjeća se i svojih kolega Ivana Begića, koji je poslije postao fra Radoslav, i Roka Uvodića, nekih Splićana, Dubrovčana, Osječana i Omišana, ali je njihova imena već zaboravio. Njegov drugi dom za vrijeme školovanja isprva je bio smještaj kod obitelji Mirka i Janje Marušić, a tek poslije u đačkom konviktu za vanjske đake. Sve je to njegov otac nekako podmirivao, ali nije bilo govora o odustajanju od školovanja. Nekad bi noćio i kod bake Sare Bubalo u Turčinovićima ako bi imao više slobodnoga vremena da nešto i pomogne, pa bi mu baka oprala ono malo robe što je posjedovao. Kad bi god došao u Turčinoviće, rado je odlazio u Kovačušića kuću te listao stare fra Jankove knjige. I fra Janko Bubalo bio je Mirkov uzor tim više jer je bio iz majčine obitelji, a glas o njemu daleko se pronio, tako da je i on na neki neposredan način vršio utjecaj kako bi Mirko prepoznao put kojim želi ići.

    Bio je marljiv, tih i zadovoljan učenik. Ništa nije želio više od znanja koje je gutao svakom ukazanom prilikom. Ratne neprilike, što su kovitlale Hercegovinom, Mirko nije baš razumio, jer bješe premlad, ali se bojao za svoju obitelj kao i sva druga djeca. Tom nerazumijevanju pridonio je i odnos profesora koji su predano radili svoj posao ne obraćajući previše pozornosti na izvanjske događaje. Uvijek je sa zebnjom iščekivao očev dolazak i pitao se jesu li svi dobro kod kuće.

    S pucnjavom se prvi put susreo početkom studenoga 1944. kada su jugokomunisti započeli s opsjedanjem Širokog Brijega. Kao radoznao petnaestogodišnjak noću je iz konvikta slušao paljbu pješačkog naoružanja i borbene uzvike. Strah od smrti upoznao je za Božić 1944. kada zbog jugokomunističkog opsjedanja Širokog Brijega i stalnih borbi nije mogao otići obitelji u Buhovo. Tada se uputio baki Sari za blagdane. Okupili su se uvečer oko stola svi ukućani: baka Sara, tetke Jela i Mila te ujna Ilka s djecom. Ujak Ivan Bubalo Ikača s prijateljem Ivanom Juriljem Ikom upravo je došao sa smjene negdje s okolnih položaja. Dobili su slobodno i htjeli su božićati u toplini doma. Požurila se baka Sara iznijeti večeru i bukaru vina, te zapaliti svijeću, ali ta radost ne potraja dugo jer upravo kada su počeli jesti očuše se koraci i ubrzo udarci kundakom na vrata. Sa strahom u pogledu prostrijeliše jedni druge začuvši galamu: »Otvaraj, u ime naroda!«

    Tetka Jela hitro skoči te uze Mirka za ruku i s prstom na usnama dade mu znak da šuti, postavi ga u kraj sobe i prevrnu manji badanj preko njega. Ostao je preklopljen badnjem ne razumjevši u potpunosti što se događa, ali mu je srce snažno lupalo jer onaj strah koji je ispunio sobu kao da je baš njega za dušu uhvatio. Pribio je lice uz procjep na badnju i gledao što se događa u prostoriji.

    Ukućani su otvorili vrata.

    »Šta čekaš, što ne otvaraš«, grunu jedan partizan u prostoriju s uperenom puškom.

    Baka Sara se prekriži, a onaj partizan je gurnu u stranu uzvikom: »Miči se baba! Ima li još ko u kući?« upita Saru i Jelu koje su se uhvatile za ruke. One šute i gledaju u pod, a glavu uvukle u ramena kao da očekuju udarac. Ništa ne izgovaraju. 

    Prevrnu tronožac što je stajao kod sinije te pogleda drveni čanjak i prebroja žlice pitajući: »Ko ima u kući, kazuj?« Uperio pušku u njih, a one zakukaše uglas tako da Mirko ništa nije razumio što govore i što se događa u prostoriji.

    Sljedeće što je čuo bilo je: »Pretraži kuću!« I tada ga onaj strah, koji se već za dušu uhvatio, poče stiskati za grlo. I ne mogavši više disati, odmaknu lice i više nije mogao gledati što se događalo u prostoriji.

    Zatim je čuo: »Izlazite obojica!« I tada shvati da su pronašli ujaka i njegova prijatelja i da ih izvode van, a baka i tetka plačući uhvatiše zapomagati.

    Odjednom se ukaza svjetlo kraj njegovih nogu jer je netko nakrivio badanj. Neka se čupava glava nadviri i pogleda ga.

    »Ovo je žensko«, izusti više za sebe, očito zbunjen Mirkovom dugom kosom i zatim opet spusti badanj. Mirko nije mogao ni disati. Ukočio ga je strah i više ništa nije čuo.

    Poslije nekog vremena opet se ukaza svjetlo, ali ovaj je put tetka Jela podigla badanj i opet ga uhvatila za ruku govoreći: »Vratit će se opet, vidio te ovdje. Sakrit ću te u štalu, a ti miruj i ne izlazi dok ja ne dođem po tebe.«

    Mirko ionako nije mogao govoriti, samo je potrčao za tetkom koja ga je vukla za ruku. Poslušno je činio sve što je tražila. Polegla ga je u jasle, ispred krava, i na njega nabacala suhu kukuruzovinu.

    Nije potrajalo dugo i Mirko je opet čuo korake i škripu drvenih vrata na štali. Razaznao je glas tetke Jele kako govori: »Neka, ja ću odvezati kravu, niste joj vi višti.«

    On nije ništa vidio ispod kukuruzovine niti znao što se događa, ali mu je tetka kasnije pričala da se nikada tako nije uplašila, jer mu se noga vidjela kako viri iz jasala. Bilo ju je silno strah da ga ne otkriju, tako da je stala pored jasala zaklanjajući ga leđima dok je odvezivala kravu. Bojala se da i njega ne odvedu tako mladog. Kada su odveli i kravu, više se nisu vraćali.

    Tako su radili po čitavom selu i uzimali što im je god trebalo ne pitajući mogu li ljudi preživjeti, a seljak nije smio ni prigovoriti i morao je biti zahvalan što su mu život poštedjeli.

    Te su se noći čuli pucnji, a sutra se u selu doznalo da su dvojica ubijena u brdu Trtle. Tetka Jela i baka Sara nisu ispuštale krunice iz ruku, a Mirko je u sebi, pored straha za ujaka i njegovog prijatelja, osjećao strah i za oca jer trebao je već doći po njega, a nije stigao.

    »Što ako su njega ubili, tko će se brinuti za nas, tko će me školovati?« pojavila se dvojba u dječaka koji je čuo da su njegov otac i kum mu Stojan Topić krenuli po njega. Navrle su suze u očima dječaka, nije ih mogao obuzdati.

    Strah se naizmjence ispreplitao s osluškivanjem i svaki se šum činio većim. Od toga događaja Mirko je počeo osjećati smetnje u disanju, ali je o tome šutio i samo rukavom brisao nos i lice.

    Sljedećeg dana osmjelila se baba Sara izaći iz kuće da malo promotri što se događa. Idući putem, susretne jednoga starijega partizana.

    »Baba imaš li lopatu?« upita ju partizan.

    »Za što ti triba, sinko?« pokušala je biti mudra kako bi nešto doznala.

    »Gori u brdu ubili smo dva bandita pa ih treba zatrpati. Daj ako imaš, moram brzo nazad«, tražio je partizan ljuteći se što baka propituje.

    »A oklen bandita u nas. Oklen su?« navaljivala je baba.

    »Vrag ih zna oklen su, neke Bubale. Sinoć ih doveli. Krivili se da ih pustimo ka dica, a naoružani do zuba«, falio se partizan.

    »Bubale! To je moj Ivan. Jadna li sam i kukavna«, zavapi baba i pođe rukama da zgrabi partizana, a ovaj se prepadne od njezina usklika i potrča niz ulicu držeći rukom kapu da mu ne spadne s glave.

    »Lude babe«, sam je sebi govorio.

    Njezin vapaj očula tetka Jelka i susjedi te svi dotrčaše, a kad im ona reče što je doznala, muk ih zavi u crno. Kleknu tetka Jela na zemljani put te samo dlanovima prekri lice. Mirko nije mogao vjerovati da su ih ubili. Silno mu bi žao ujaka i onoga momka.

    Poslije tog događaja Mirko se vratio u školu, a za svoje zadugo ništa nije znao.

    Krajem siječnja, 27. i 28., njemačke i hrvatske postrojbe vojnom operacijom »Bura« napravile su iznenadan prodor prema Ljubuškom, Čapljini i Metkoviću. Mirko je napokon, nakon tri mjeseca prvi put otišao svojima u Buhovo. Majka zabrinuta za njegovo zdravlje, jer je bio premršav, nutkala ga je svako malo da jede, a on je samo gledao i čudio se kako su njegova braća i sestre tako razdragani.

    »Pa rat je«, mislio je u sebi. »Zar ih nije strah«, pitao se. A djeca k'o djeca sa smijehom idu i po drva, i po vodu, i kad ovce i koze povedu na ispašu. Mirko bi im čitao naglas iz svojih knjiga, a oni bi ga radoznalo zapitkivali.

    Međutim, jednog kasnog popodneva, početkom veljače, iz pravca Ljubuškog i Lipna nenadano su se opet pojavili partizani. Poslije se saznalo da je to 11. dalmatinska brigada koja je krenula u završni napad na Široki Brijeg. Kako su se pojavili odjednom u dvorištu dok je cijela obitelj bila u kući, ne mogavši ju napustiti, žurno se na tavan iznad ognjišta, gdje se sušilo meso, popeše Mirkov otac Stanko, Petar koji je bio u najmu kod njih i Mirko u namjeri da se tamo pritaje, jer obično bi partizani sa sobom odvodili mušku čeljad.

    Ušli su partizani u kuću budući da vani bješe velika studen, te su zasjeli oko vatre da bi se ogrijali. Zasjeli partizani, a na nogama sa strahom stoje baba Luca, koju su zvali Musuša, majka Šima i ono sitne djece. Pitaju partizani za stanje oko Širokog Brijega, a one sve nešto neodređeno govore kako ne znaju jer ne smiju daleko ići od kuća. Očito je bilo da partizani nisu dobro poznavali kraj te su ih zanimala okolna sela i putovi. Mirkova baka Luca pogledala je nevjestu Šimu i rekla kako će naložiti još bolje vatru da se ljudi ogriju, a onda izađe van i unese sirovih panjina te ih navali na ognjište. Nije odmah Šima razumjela što baba radi, ali kad je počelo dimiti s ognjišta, razumjela je njen naum.

    Mali Jure, trogodišnjak, Mirkov najmlađi brat, koji je vidio da su se na tavan skrili njegov otac i brat stao je pred partizanima te počeo tepuckati: »Mijko, Tanko, Petaj ...goji.«

    »Ajde nevista jami dite, ta ne vidiš li da oće ist«, doda baba kako bi ga smetnula s nauma.

    Na sreću, dimni je zastor ubrzo ispunio prostoriju te su se partizani razmahujući rukama brzo ustali i otišli dalje. Čim su izašli preko vrata, s tavana poskakaše njih trojica te počeše kašljati.

    »Mal i nas ne uguši gore među onim mesom«, kašljući je govorio Stanko i polako se nadvirivao preko vrata.

    »Mirko, kupi svoje stvari. Odvest ću te na Brig, gori je opet sigurnije. Ne ćemo putem nego preko Grive pa na Turčinoviće, sigurnije je i brže«, ozbiljno reče Stanko i sam se spremajući.

    I taj se događaj urezao u Mirkovo pamćenje, ali ne tako strašno, jer se valjda sigurnije osjećao uz oca. Ali znao ga se prisjetiti s istim onim lupanjem srca, koje mu nije dalo mira, i nadimanjem pluća pa je pripisivao sebi da se tada puno dima nagutao, misleći da je to razlog zašto ga u prsima stiska.

    Povratak na Brijeg nije bio kao prije. Osjetila se opasnost sa svih strana. Prostorije nisu smjeli napuštati, a svako malo su silazili u podrum, jer je granatiranje bilo sve češće. Očigledno je meta bila kamena crkva koja se isticala na Brijegu i u svojoj se ljepoti vidjela izdaleka. Kako je gimnazija izgrađena u neposrednoj blizini crkve, tako su i oni bili u stalnoj opasnosti. Franjevci profesori vodili su brigu o svakom učeniku pokušavajući ih stalno smjestiti na najsigurnije mjesto. Takvih mjesta nije bilo puno jer je na Brijeg, pred partizanima, nahrupio i narod. Učenici starijih razreda, njih tridesetak, još su krajem prošle godine otišli u Zagreb na nastavak školovanja te su ostali uglavnom mlađi naraštaji. Sjeća se Mirko kako su se oni stariji znali okupljati i razgovarati o politici, a profesori bi ih korili i opominjali da su oni tu radi učenja i da prvo škole trebaju svršiti. Ravnatelj gimnazije i profesorski zbor strahovao je za njihovu sigurnost. Bojali su se mobilizacije i najbolje što su mogli učiniti jest uputiti ih u Zagreb na daljnje školovanje.

    Mirko je bio među najvišima u razredu i izrastao je u naočita mladića. Međutim, njegova skromnost, bogobojaznost i stidljivost često se vidjela u okolnostima koje su zahtijevale sposobnost energična snalaženja. Fratri su ih svaki dan prebacivali u druge prostorije ovisno o tome s koje su strane dolazila granatiranja.

    Najviše vremena i dalje su provodili u samostanskom podrumu, u zajedničkoj molitvi. Što se sve događalo vani nije mogao znati, ali su sve bliže detonacije i puškaranja jasno davali do znanja da se borbe približavaju. Tražio je zabrinutost na licima fratara, ali ju nije nalazio jer su često ponavljali da se nemaju čega bojati.

    »Mi nikomu nikakva zla nismo nanijeli i samo služimo narodu. Mi niti ratujemo niti rat potpirujemo«, govorili su im umirujuće fratri.

    »Gori gimnazija. Gori gimnazija«, netko je uzviknuo ulazeći u polumračan podrum toga 6.veljače 1945. Mirko se oduzeo. 

    »Moja gimnazija gori«, govorio je u sebi.

    »Gdje ću sada učiti«, mislio je.

    »Knjige su ostale u učionici, mape, zemljovidi, mikroskopi...«, prisjećao se što se sve nalazilo u učionicama koje je volio kao svoj dom.

    Metež i panika polako se uvlačila, a neki su i plakali. Tada je jedan fratar povisio glas zahtijevajući od drugih da se saberu i zajednički nastave moliti. Svaki onaj Očenaš Mirko je pokušao moliti naglas, ali nije uspijevao jer mu je nedostajalo zraka.

    Bila je to najduža noć u njegovu životu i svi su je zajedno probdjeli u molitvi.

    Sutradan u ranu zoru opet su se pucnji pojačali. Fratri su i dalje pokušavali ostati pribrani kako se učenici ne bi uspaničili. Organizirali su podjelu skromnih obroka učenicima pomažući jedni druge, zaokupljeni uglavnom molitvom.

    To jutro donijelo je nove nevolje. Jugokomunisti su osvojili Široki Brijeg i provalili u samostan. Iz podrumskih prostorija izveli su ih vani u dvorište. Nedugo nakon toga razdvajali su ih u različite skupine. Mirku se povremeno činilo da je od šoka izgubio sluh. Nije mogao čuti što govore, a vidio je da jedan partizan napreže vratne žile galameći na njih i gurajući ih da formiraju kolonu. Uskoro su im vezali ruke žicom. Povedeni su u nepoznato.

    Mirko se još jednom krišom, spuštene glave, osvrnu na crkvu i samostan. Dok su prolazili pored štale, koja se nalazila između samostana i dućana, vidio je kako su pred samostanom jednog njegovog profesora udarili kundakom. Pao je na koljena. Brzo sklopi oči da to ne gleda, jer ga zabolje kao da mu nož u srce zabijaju.

    Kolonu učenika partizani su odveli u pučku školu u Mokro i tamo zatvorili. Tu su bili zatvoreni dva sljedeća dana. Šmrcavi i uplakani velikim očima straha gledali su oko sebe ne shvaćajući što se događa.

    »Zašto smo istjerani iz samostana i zašto su tukli fratre«, pitao se Mirko sjedeći na podu do prozora pod kojim su stražarila dva partizana. Nije imao namjeru prisluškivati ih dok nije čuo da je netko ubijen, a onda je napeo čitav mozak da mu se činilo da i vidi to što je čuo.

    »Ma šta kažeš, ubili«, reče jedan partizan.

    »Jesu. Svih dvanaest. Metak u zatiljak, a onda ih polili i zapalili«, reče onaj glasom koji je odavao bojazan.

    »Pa nisu se ni branili. Sve smo ih zatekli u podrumu«, u čuđenju će ovaj prvi sa zadrškom u glasu.

    »Nisu«, bio je odgovor ovog drugog, a onda je šapućući nastavio: »Sve je spaljeno. Govorili im da bace križeve i skinu habite i da će ih poštedjeti. Nisu htjeli. Klekli su i pomolili se takvom mirnoćom da je to bilo jezivo. Pričao mi je ovaj drug što je pratio komesara da su neki od njih plakali kad se to dogodilo i da je neki vojnik bacio oružje, nakon čega je i on stradao. O tom što se događalo poslije zauzimanja crkve ne zna ih mnogo, jer su naši otišli dalje prema Mostaru. Ovi što su ostali, Bože te sačuvaj šta su od crkve radili.«

    Nastao je dugi tajac. Mirku su htjele oči iskočiti. Činilo mu se da će izrigati dušu na nos. Gušio se u svome tijelu. A onda je pao i onesvijestio se.

    I sada ga je, unatoč velikom vremenskom odmaku, ista bol uhvatila za dušu, te uze krunicu s kreveta i kleknu. »Po mučeničkoj smrti hercegovačkih franjevaca neka se uslišaju moje molitve. Oprosti za sve zlo koje jugokomunisti učiniše. Oslobodi me straha i tegobe kojim moje srce zatrovaše.«

    Molio je tako neko vrijeme dok se na otoku Ugljanu pojačavao vjetar i remetio svetu tišinu svojim zviždukanjem kroz prozorske škure.

    Na vrata je netko zakucao. A onda su se otvorila i ušao je mladi liječnik.

    »Kako ste, druže Mirko?«, pozdravio je liječnik Mirka.

    »Niti sam drug, a više ne znam ni je li to moje ime«, odgovorio je i dalje prazno gledajući u daljinu kroz prozor.

    »Dovoljno ste već kod nas da vam mogu reći da ste to Vi glavom i bradom«, pokušavao je liječnik biti raspoložen kako bi ga naveo na razgovor, ali je Mirko to prešutio.

    Liječnik je sjeo i otpočeo svoj monolog: »Saznao sam da ste skoro četiri godine bili na liječenju u Sloveniji. Pogodila Vas je bolest dok ste bili na vojnoj službi. Niste uspjeli ni obuku proći i već ste završili u bolnici pod čudnim okolnostima bez prave dijagnoze. Znam da niste mogli završiti vojni rok jer vam se zdravstveno stanje pogoršalo. Poslije toga ste otpušteni doma, a onda se liječili u Mostaru. Sada ste evo ovdje kod nas i želim Vam pomoći, ali ne mogu bez Vašeg sudjelovanja. Nema veze što niste mogli do kraja služiti JNA, nije svak za to, ali nema razloga da se ne oporavite i normalno nastavite svoj život. Zašto toliko padanje u depresiju? Znam da ste prekinuli školovanje, ali s tim što ste pohađali može se naći pristojan posao.«

    »Ništa ti ne znaš«, Mirko je bio grub i nezainteresiran za razgovor jer nakon toliko vremena po bolnicama u njemu se stvorila odbojnost. Živio je u uvjerenju da mu ne žele pomoći, već da mu žele nauditi.

    »Druže Mirko...«, pokušao je govoriti liječnik, ali ga je on odmah oštro prekinuo. »Nisam ja nikakav drug, ni tebi ni nikomu.« Nakon toga je okrenuo leđa.

    Liječnik je šutio, ali nije otišao. Čekao je gledajući u njegova široka leđa na kojim su se oslikavala rebra i sijede vlasi, iako nije bio star po godinama. Mirko je uravnotežio disanje, a onda se savio glavom do koljena i počeo plakati misleći da je ostao sam. Tada je osjetio ruku na ramenu i čuo glas liječnika: »Slobodno plači. A onda ćemo zajedno moliti.«

    Mirko se okrenu prema njemu i suznim očima vidio je u liječnikovim rukama svoje krunice koje mu je dala majka i koje je uglavnom krio od svih liječnika.

    »Mene je naučila baka moliti. Roditelji su mi nestali u ratu. Od kada sam dobio stipendiju i otišao od kuće nisam molio, a onda sam imao prometnu nesreću u kojoj sam jedva ostao živ. Na postelji sam se sjetio Boga i pomogao mi je. Danas ja želim pomoći tebi«, liječnik je mirno govorio a onda dodao: »Smiješ mi sve reći!«

    Pogledao ga je svojim umornim i suznim očima te samo prošaputao: »Ubili su fratre«.

    Pokušao je mladi liječnik razumjeti o čemu mu Mirko govori, ali nije mogao do kraja razaznati sve nepovezane stvari o kojima je on govorio.

    Nakon tog razgovora mladi je liječnik tražio savjet jednog starijega kolege želeći pomoći pacijentu, ali umjesto toga uskoro je dobio premještaj u Split. Naravno, radovao se odlasku na bolje radno mjesto i uskoro zaboravio stare pacijente, pa tako i Mirka.

    Mirko je sljedećeg mjeseca iznenada umro.

    Bio je siječanj 1979. kada su ga jednoga jutra našli hladnoga, s krunicom u ruci i osmjehom na licu. Tiho i nečujno ugasio se njegov život.

    Svoju obitelj nije uspio posjetiti, niti majku i oca zagrliti, niti pročitati sve knjige koje je želio pročitati, niti poučavati druge znanju kako je to želio. Bojao se za istinu koju je nosio u sebi, bojao se da ju nikada ne će moći nekomu reći. Bojao se da vrijeme straha nikada ne će proći, a taj je strah na njegovu srcu bio s vremenom sve veći i ono nije izdržalo.

    No, danas nakon gotovo četiri desetljeća od njegove smrti, kada je vrijeme jugokomunizma iza nas, crkva na Širokom Brijegu obnovljena ponosno stoji, a pored nje na mjestu gdje su pobijeni i spaljeni fratri svijeća uvijek gori. Mirka se tek sjeti njegova obitelj kada dođu na obiteljsku grobnicu u Buhovo, gdje je pokopan i njegov otac osam mjeseci nakon njega. Govorili su da mu je otac umro od tuge za njim. A sve one žrtve kojih se nema tko spomenuti, gdje su čitave obitelji pobijene i za čije se grobove ne zna, povijest neka sudi.

    Vjerujem da je Mirko sada sa svojim profesorima, gore, na nebu, te nas sve poučava.

    Anita Martinac

     
     
     
     
     
    Komentari na članak:
     
    Trenutno nema komentara.
     
    Napišite komentar:
     
    Vaše ime:
    (obavezno)
    Vaša e-adresa:
    (obavezno)
    Komentar:
    Unesite riječ "POTVRDA" za verifikaciju:
     
     
     
    Google Translate
    Google-Translate-English Google-Translate-Deutsch Google-Translate-Italiano Google-Translate-Espanyol Google-Translate-Francais Google-Translate-Polski
     
    Powered by
     
    Vezane vijesti
     
     
    Srijeda, 09. rujna 2015. | čitanja: 1432
     
     
     
    Četvrtak, 21. veljače 2013. | čitanja: 1794
     
     
     
    Četvrtak, 21. veljače 2013. | čitanja: 1956
     
     
     
    Četvrtak, 21. veljače 2013. | čitanja: 6757
     
     
     
    Četvrtak, 21. veljače 2013. | čitanja: 1888
     
     
     
    Srijeda, 02. listopada 2013. | čitanja: 1996
     
     
     
    Srijeda, 07. studenoga 2012. | čitanja: 2371
     
     
     
    Utorak, 09. prosinca 2014. | čitanja: 1234
     
     
     
    Četvrtak, 09. veljače 2012. | čitanja: 2371
     
     
     
    Četvrtak, 09. veljače 2012. | čitanja: 3270
     
     
     
    Petak, 10. veljače 2012. | čitanja: 1983
     
     
     
    Petak, 10. veljače 2012. | čitanja: 1489
     
     
    Najave