• Naslovnica
  • Uvod
  • Pobijeni
  • Odjek u puku
  • Povijesne
    okolnosti
  • Pronađeni
    predmeti
  • Događanja
  • Izdavaštvo
  • Stručna djela
  • Zaglavlje
  •  
    Subota, 24. kolovoza 2019. |
     
    Prethodne vijesti
     
     
    Široki Brijeg, 22. kolovoza 2019. (
     
     
     
     
    Bile, 19. kolovoza 2019. (Ivana Karačić) – Obilježavanje Europskog dana sjećanja na žrtve komunizma, nacionalsocijalizma i...
     
     
     
     
     
    Široki Brijeg, 22. srpnja 2019. (Ivana Karačić) – U izdanju Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i...
     
     
     
     
    Široki Brijeg, 16. srpnja 2019. (Ivana Karačić) – Ovih dana u listu Hrvatsko slovo i na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća...
     
     
     
     
    Široki Brijeg, 9. srpnja 2019. (Ivana Karačić) – Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65...
     
     
     
     
    Široki Brijeg, 5. srpnja 2019. (Vicepostulatura) – U ožujku ove godine nastavljeni su radovi na obnovi ratnog skloništa. Na...
     
     
     
     
     
    – Kočerin: Spomen-ploča ubijenim fratrima i vjernom puku
     
     
     
     
    JOSIP BROZ TITO: »LIKVIDIRATI!«
     
    Subota, 14. ožujka 2009. | čitanja: 5948
    Pošalji članak e-poštom    Ispiši članak
     
     

    Zagreb, 14. ožujka 2009. (www.necenzurirano.com) – Sva dosadašnja svjedočanstva o masovnim ubojstvima u Hrvatskoj i Sloveniji, neposredno nakon završetka II. svjetskog rata, a koja su počinili pripadnici partizanskih jedinica, pokušavaju se diskreditirati uglavnom izjavama kako se radi o »ustaškoj propagandi«. Necenzurirano.com, stoga, ekskluzivno donosi svjedočenje Josipa Kotnika, nekada istaknutog antifašističkog borca, visokog partizanskog obavještajnog oficira (u NOB-u je bio obavještajni oficir poznate II. Moslavačke brigade NOV-a) i svjetski poznatog stručnjaka koji je šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća bio poznat kao ekskluzivni komentator svemirskih istraživanja iz NASE, što je, međutim, u ovom slučaju manje važno.

    Kotnikovo svjedočenje važno je zbog činjenice da se radi o istaknutom antifašističkom borcu, poslijeratnom vojnom izaslaniku Jugoslavije u Londonu i partizanskom obavještajcu koji je u svojoj memoarskoj knjizi zapisao svoja sjećanja na događaje u Hrvatskoj i Sloveniji 1945. Javnosti je, također, malo poznata činjenica da je upravo Josip Kotnik, kao prvi predsjednik Savjeta za informatiku SR Hrvatske, utemeljio Sveučilišni računalni centar (SRCE).

    »Svi umiru jednako«
    Svoje svjedočenje o događanjima u Sloveniji u svibnju 1945. Kotnik je objavio 1990. u svojoj biografskoj knjizi »Svi umiru jednako«, objavljenoj u nakladi Globusa, u Zagrebu (ISBN 86-343-0609-7, urednica Alemka Kralj Štih; recenzenti Ivan Cesar i Bruno Popović).

    Kao obavještajni oficir u tom trenutku u Štabu III. armije u Mariboru, Kotnik je i osobno sudjelovao u pregovorima o predaji neprijateljskih vojnika NOV-u, te je nakon dogovora s Englezima oko povratka izbjegličkih kolona za Jugoslaviju, Kotnik vodio brigu o jednom dijelu civilnog zbijega, kojem je osigurao izvlačenje preko Slovengradeca, dok su vojni zbijeg i dio civila preuzeli Štab 51. divizije i 12. proleterska brigada.

    Tito je u vrijeme masovnih ubojstava bio »u obilasku fronte« na mjestima gdje su počinjeni masakri
    U poglavlju pod naslovom »Povlačenje Nijemaca i masakr kod Slovengradeca«, na stranici 157. svoje knjige, Josip Kotnik zapravo ukazuje na činjenicu kako je vrhovni komandant NOV-a maršal Josip Broz Tito upravo u vrijeme masovnih ubojstava ratnih zarobljenika i civila u Sloveniji, na mjestima zločina bio »u obilasku fronte«.

    »Štab nekih jedinica III. armije kojom je komandirao general Kosta Nađ, već je bio lociran u Celju, malom industrijskom gradiću Donje Štajerske.

    Požurio sam se, jer je u obilasku fronte upravo bio maršal Tito i tog dana bilo je planirano da posjeti komandu garnizona i borbenih jedinica Armije u Celju. Za tu prigodu pripremljen je doček već prema protokolu.

    Visoki oficiri svih činova, s generalima na čelu, postrojeni čekali su na trenutak dolaska maršala. Za ovo je bio pripremljen posebni spisak onih oficira i generala koji smiju, mogu i imaju čast da se rukuju s Titom«, zapisao je Kotnik u svojoj knjizi.

    Osim što ovaj Kotnikov zapis dokazuje kako je Tito u vrijeme masovnih ubojstava u Sloveniji bio na mjestu zločina, dokazuje i drugu bitnu činjenicu. Ta je da u tom trenutku u redovima NOV-a nije vladao kaos, postojala je jasna i dobro ustrojena zapovjedna linija, odnosno vojna hijerarhija, znale su se nadležnosti i zadaće pojedinih jedinica NOV-a, znale su se zadaće zapovjednog kadra. Drugim riječima, tako ustrojena vojska mogla je i postupala je jedino i isključivo po zapovijedima prenesenim ustrojenom zapovjednom linijom, što znači da se i masovna ubojstva nisu događala slučajno, stihijski, da to nisu bili ispadi, nego da je vojska koja je počinila ta masovna ubojstva postupala po zapovjedi svoje zapovjedne hijerarhije.

    Nakon rata: »Rat nad pobijeđenima«
    »Dok je moj štab bio lociran u Mariboru i rat završen, prema nekim autorima i proučavateljima ... rat se kod nas i dalje vodio. Zapravo to nije više bio rat dvaju konfrontiranih protivnika, već rat pobjednika nad već pobijeđenim protivnikom«, navodi Kotnik u svojim zapisima (str. 158).

    »Masakr po Staljinovom receptu«
    »Jedinice III. armije koje su bile raspoređene na brdima oko Slovengradeca nemilosrdno su uništavale bespomoćne ostatke njemačkih jedinica, čiji optimizam nije došao nimalo do izražaja u toku neprekidne jednodnevne vatre iz svih vrsta oružja. Taj masakr po Staljinovom uhodanom receptu ostao je zapečaćen u sjećanju stanovnika tog kraja koji kažu da su potokom u dolini podno brda tada tekli potoci ljudske krvi.

    ...

    Tih sedam dana poslije završetka rata nisu značili ni u kojem slučaju rat, već ispunjenje tadašnje dosljedne politike genocida koju je Staljin ionako dobro provodio i nad svojim narodom.

    Naređeno je bilo da se niti jedan vojnik ne smije izvući iz naše zemlje nekažnjen.

    Kazna je unaprijed bila određena, a to je nemilosrdno uništenje prvenstveno onih koji se žele izvući i predati se nama tada samo fiktivnim prijateljima, a zapravo, po Staljinu, imperijalističkim neprijateljima, koji bi prilivom živih ljudskih snaga samo ojačali« (str. 160).

    Koljačica Slavica Gorenšek
    »U malom općinskom mjestu Vojnik oko 5 kilometara od Celja u pravcu Maribora gradonačelnik je bio Nijemac oženjen Slovenkom s kojom je imao dvoje djece, dok je treće dijete bilo „na putu“. Tog hladnog veljačkog dana otišao je u Graz do svojih nadređenih. Nije se na vrijeme vratio kući, tako da je njegova žena spremna da napusti Vojnik čekala da se on vrati. U međuvremenu za vrijeme velikog meteža partizanski terenci obavljali su po kratkom postupku likvidacije kvislinških porodica ili pojedinaca. Na tom „poslu“ posebno se uspješnom pokazala Slavica Gorenšek iz sela Gojke koja je tada upala u gradonačelnikov stan i njegovoj ženi živoj nožem rasporila trbuh i izvadila živo dijete, dok je ostala dva djeteta zaklala.

    ...

    Ta ista Slavica Gorenšek je sve to na potpuno isti način izvela nad Dragicom Šibanc i to mnogo ranije. Seljaci su našli Dragicu kod kamenoloma iznad Stranica razrezane utrobe s izvađenim djetetom. Ovaj zločin počinila je Slavica Gorenšek samo zato što je Dragica bila udana za jednog njemačkog podoficira. Zbog takvih groznih zločina izvršenih nad nevinom djecom i trudnim ženama Slavica Gorenšek gotovo nikada više po oslobođenju nije dolazila u svoj rodni kraj, jer su je svi prezirali bez obzira kakve političke orijentacije bili.« (str. 161).

    Pobijene kolone dječaka koje su ustaše prisilno mobilizirali
    Kotnik u svojoj knjizi opisuje i sastav zarobljeničkih kolona koje je susretao u obilasku fronte, čime dokazuje kako su pojedine zarobljeničke kolone bile sastavljene od prisilno mobiliziranih dječaka, od šesnaest do mladića od dvadeset godina, koje su ustaše, kako bi lakše ispregovarali svoj bijeg, prisilno mobilizirali i natjerali prema slovensko austrijskoj granici. »To su bili mladići od 16 godina pa nadalje, najviše do, recimo, 20 godina. Nije mi bilo jasno tko ih je odabrao i svrstao u te bezimene kolone. Među njima bili su i neki u civilnim odijelima, što mi je dalo naslutiti da pripadaju onim jedinicama koje su ustaše prilikom svojeg naglog povlačenja naprosto povukli sa sobom, zbog već poznatog razloga da bi se i tih mladih našlo što više u zarobljeništvu Angloamerikanaca« (str. 162).

    »Moja pretpostavka da su bili prisilno odvedeni bila je točna. Rekao mi je (Zdenko Ivančić, kojeg je Kotnik spasio iz kolone smrti, op. a.) da je nekima uspjelo pobjeći odmah nakon mobilizacije. Neki su odustali da bježe, jer su ih ustaše plašili da će ih partizani pobiti, a kod Angloamerikanaca dobro će proći kao antikomunisti. Govorili su im da će treći svjetski rat uskoro započeti i da će se svi vratiti svojim kućama nakon brze pobjede zapadnih sila. Međutim sve je bilo drugačije.« (str. 163).

    U nastavku teksta, Kotnik je naveo opasku o sudbini tih dječaka u kolonama smrti: »U međuvremenu, kako se od poznatih dječaka iz kolone zarobljenika nitko nije vratio kući, moglo se zaključiti da je došlo do najgoreg – da su svi bili likvidirani.« (str. 163).

    Tito: »Kolone se moraju predati ili uništiti!«
    Ono što Kotnik u svojoj knjizi, kao ugledni antifašist, partizanski borac i čovjek, objektivno opisuje jest činjenica da su za zločine u kolonama smrti 1945. podjednako odgovorni ustaški vrh koliko i partizani.

    Naime, Kotnik navodi kako su ustaše ciljano što mobilizirali djecu, što prisilili civile na povlačenje u kolonama, kako bi upravo ustaški režim iskoristio te ljude u svojim pregovorima s Englezima, te na taj način trgujući životima ovih ljudi pokušali ispregovarati što povoljniji položaj za svoj bijeg iz zemlje i izbjegavanje odgovornosti za ustaške zločine tijekom Drugog svjetskog rata. Time su, a kako je to razvidno i iz Kotnikovih zapisa, osim partizana za ove zločine svakako suodgovorni pripadnici samog vrha ustaškog režima, koji su odvukli te ljude u kolone smrti.

    »Ustašama je cilj prvenstveno bio da kolone budu popunjene kompletnim obiteljima, ženama, djecom i ostalim narodom, kako bi Angloamerikanci kojima su kolone hitale vidjeli da je velika većina hrvatskog naroda uz ustaše i Pavelića, a protiv komunističke najezde« (str. 165). Ustaški poglavnik tako je, žrtvujući živote ljudi iz kolona smrti, sebi i vrhuški svojeg zločinačkog režima organizirao siguran bijeg u inozemstvo. Ostavljajući iza sebe, još jednom, kolone smrti.

    »Naređenje vrhovnog komandanta JNA bilo je da se pod svaku cijenu onemogući i spriječi povlačenje kolona i dolazak u angloameričku zonu Austrije. Te se kolone moraju predati ili uništiti.« (str. 165).

    Pregovori u Štabu III. armije
    »Ustaški zapovjednici čije su formacije odmah odbacile oružje čim su došle u doticaj s engleskim borbenim jedinicama, pokušali su pregovarati o jednom jedinom pitanju, tj. o neizručenju prebjeglih zarobljenika vojske tzv. NDH pripadnicima Jugoslavenske armije. Međutim u štab III. armije, koji se tada nalazio u Mariboru, stizale su iz Generalštaba depeše za depešom u kojima se inzistiralo na predaji svih zarobljenika našim jedinicama. Kroz te pregovore, u kojima sam i ja sudjelovao u najmanju ruku kao prevodilac, sve su se više provlačile sumnje u dobronamjernost, poštovanje međunarodnih ratnih zakona i dobre prijateljske odnose ratnih saveznika. Situacija je bila sve mučnija i primijetila su se otvorena neprijateljstva zavisno od raspoloženja engleskih komandanata. Oni koji nama nisu previše vjerovali bili su tretirani kao imperijalistički agenti. Oni drugi, liberalniji, održavali su kako-tako međusobne simpatije. Ako se uzmu u obzir naše prijetnje i insistiranja, simpatije i uvjerenost nekih angloameričkih komandanata da ćemo postupati u skladu s dogovorima, i teškoće koje proizlaze iz nagomilanih briga i odgovornosti za zarobljene kao što su ishrana, lijekovi, smještaj, odjeća, saslušavanja, itd., tada je jasno da i uz najmanju formalnu garanciju da će se sa zarobljenicima postupati u skladu s pravilima Crvenog križa pristanak o primopredaji ne izostaje.« (str. 166).

    Vrhovni komandant generalu Kosti Nađu: »Zarobljenike likvidirati!«
    Iz nastavka Kotnikovih zapisa, u kojima opisuje postupanje prema zarobljenicima nakon izvršene primopredaje između Engleza i Jugoslavenske armije, razvidno je kako je general Kosta Nađ na traženje svojih podređenih oficira telegramom zatražio od vrhovnog komandanta Tita uputu što učiniti s 160 tisuća zarobljenika koji su se nalazili pod kontrolom OZNA-e i KOS-a. Kotnik navodi kako je kasnije od kurira u štabu Koste Nađa saznao kako je Titov odgovor bio da se te zarobljenike ima – likvidirati.

    »Budući da je bila riječ o vojnim zarobljenicima koji su se kretali u kolonama također pod najsurovijom stražom, nadležnost nad njima imalo je II. odjeljenje Armije kojim je rukovodio major Bakić zvan Baća. Referirao je komandantu Kosti Nađu da se u kolonama nalazi oko 160.000 zarobljenika i tražio je da se riješi pitanje njihove sudbine. Kosta Nađ je od Baće tražio da napiše telegram vrhovnom komandantu s upitom što raditi s njima. Telegram je bio sastavljen, a potpisao ga je osobno komandant Kosta Nađ. Prema pričanju kurira Gedže, povjerljivog i uvijek nasmijanog dječaka od 14 godina, naređeno je bilo KOS-u da se svi ti zarobljenici likvidiraju, za što su bile prikladne protutenkovske grabe starojugoslavenske vojske uzduž rijeke Drave. Sam kurir Gedža sudjelovao je u pokolju, jer kako se je hvalio, punio je šaržere i dodavao ih trojici egzekutora. Izvršioci su bili organi KOS-a: neki Brajko iz OZNE Jugoslavije, pa neki Franta, potpukovnik Sločenac i treći član KOS-a iz Hrvatske.« (str. 168).

    Vjerodostojno svjedočenje insajdera
    Ovi biografski zapisi Josipa Kotnika, koje ekskluzivno objavljujemo na Necenzurirano.com, predstavljaju vjerodostojno i nepristrano svjedočenje insajdera o događajima kojima je sam nazočio u svibnju 1945., ili kako sam Kotnik kaže u »tih sedam dana nakon Drugog svjetskog rata.«

    Objavom ovih zapisa Josipa Kotnika, uglednog antifašističkog borca, ne umanjuju se niti se niječu zločini kriminalnog Pavelićevog režima. Upravo suprotno, kolone smrti koje opisuje Kotnik, osim što predstavljaju zločin partizanske zapovjedne hijerarhije, sasvim sigurno predstavljaju i zadnji zločin ustaškog režima, čiji se politički vrh, odgovoran za zločine u tzv. »NDH« izvukao od odgovornosti preko leševa pobijenih u kolonama smrti.

    Kotnik, dakle, svojim zapisima ne abolira zločinački ustaški režim niti samog Pavelića, niti Kotniku, kao uglednom antifašisti, pada na pamet nijekati zločine Pavelićevog režima. Kotnik je samo objavom svojih sjećanja na događanja u svibnju 1945. pokušao napisati istinu o sudbini malih ljudi koji su pobijeni u kolonama smrti, u tih prvih sedam dana nakon završetka Drugog svjetskog rata.

     
     
     
     
     
    Komentari na članak:
     
    Zoran Kotnik (Utorak, 28. lipnja 2011.)
    Po knjizi Josipa Kotnika je trebao biti snimljen film, za čiju se realizaciju biozaložio sada pokojni predsjednik Sabora RH, Pavletić. Međutim u Hrvatskoj i sada vlada UDB-a i takav film u RH nije moguće snimiti. Tako istina ne može niti na taj način biti objelodanjena u svijetu
     
    jerko žagar (Subota, 04. travnja 2015.)
    Več kao dijete kad smo nosili za državne praznike kapu sa petokrakom i crvenu maramu,uvidio sam da nešto ne štima .Govorilo se uvijek o titu , partizanima,kako su partizanke plele čarape za borce , sve sama pozitiva ,te sam progledao i počeo razmišljati svojom glavom boječi se da nešto ne izlajam ,jer se za malenkost moglo nastradati .Otac mi je bio u partiji te kad sam se rodio , majka nas je krstila potajno i odmah drugi dan otac mi je bio na ulici , bez zaposlenja i bez kruha.U 11. godini rekao sam mu da je bio glup što se učlanio u partiju što mi njie zamijerio .Djetinjstvo nam je bilo teško za razliku od dijece komunista, ali smo svu kalvariju izdržali. Svkim se danom moja sumljičavist dolazila na vidjelo , pogotovo kad je drug krvnik na TV.-ju govorio. Pa več tada upalo mi je u oči da on uopšte ne zna niti Hrvatski niti zagorski jezik.Tu tajnu sam zadržavao u sebi i šutio te izbjegavao svaki komentar o sistemu i politici . Zadovoljstvo mi je da sada mogu svima u brk reči moje mišljenje pa i najzadrtim oligarsima crvenog fašizma .
     
     
    Napišite komentar:
     
    Vaše ime:
    (obavezno)
    Vaša e-adresa:
    (obavezno)
    Komentar:
    Unesite riječ "POTVRDA" za verifikaciju:
     
     
     
    Google Translate
    Google-Translate-English Google-Translate-Deutsch Google-Translate-Italiano Google-Translate-Espanyol Google-Translate-Francais Google-Translate-Polski
     
    Powered by
     
    Vezane vijesti
     
     
     
     
    Subota, 07. ožujka 2009. | čitanja: 2242
     
     
     
    Subota, 14. ožujka 2009. | čitanja: 5948
     
     
     
    Subota, 25. travnja 2009. | čitanja: 3914
     
     
     
    Subota, 23. svibnja 2009. | čitanja: 2759
     
     
     
    Subota, 23. svibnja 2009. | čitanja: 2579
     
     
     
    Ponedjeljak, 22. lipnja 2009. | čitanja: 2256
     
     
     
    Nedjelja, 03. siječnja 2010. | čitanja: 2179
     
     
     
    Utorak, 01. prosinca 2009. | čitanja: 3631
     
     
     
    Utorak, 08. prosinca 2009. | čitanja: 2296
     
     
     
     
     
     
    Najave
     
     
    14/09/2019. | 10.30
    Mjesto: Zrin