• Naslovnica
  • Uvod
  • Pobijeni
  • Odjek u puku
  • Povijesne
    okolnosti
  • Pronađeni
    predmeti
  • Događanja
  • Izdavaštvo
  • Stručna djela
  • Zaglavlje
  •  
    Četvrtak, 23. svibnja 2019. |
     
    Prethodne vijesti
     
     
    Široki Brijeg, 21. svibnja 2019. (fra Miljenko Stojić / Vicepostulatura) – Prošlih dana, baš u jeku obilježavanja...
     
     
     
     
    Stolac, 20. svibnja 2019. (cnak.ba)...
     
     
     
     
    Široki Brijeg, 7. svibnja 2019. (Ivana Karačić) – Ovih je dana iz tiska izišla knjiga »Zbornik radova s...
     
     
     
     
     
    Široki Brijeg, 16. travnja 2019. (Ivana Karačić) – Poznati portal
     
     
     
     
    Mostar, 6. travnja 2019. (Anita Martinac) – Korizmeni koncert »Requiem« W. A. Mozarta, ususret 75. obljetnici smaknuća 66...
     
     
     
     
    Čitluk, 5. travnja 2019. (
     
     
     
     
    Široki Brijeg, 1. travnja 2019. (Ivana Karačić) – Istina o jugokomunističkom ubojstvu 66 hercegovačkih franjevaca i nadalje se...
     
     
     
     
    Široki Brijeg, 27. ožujka 2019. (Lucijana Kožul) – Ovih dana je iz pera Eleonore Barberio na talijanskom portalu
     
     
     
     
    MUČENIČKA SMRT FRA STJEPANA NALETILIĆA, NJEGOVA BRATA MARIJANA I MATIŠE PENAVIĆA
     
    Srijeda, 06. ožujka 2019. | čitanja: 133
    Pošalji članak e-poštom    Ispiši članak
     
     

    Božo Mišković iz Baljaka, Momo Šitum iz Vukovska, Šefko Lokmić iz Duvna, Ante Mioč iz Livna, Mujo Seferović iz Duvna, Florijan Sučić iz Livna, Kasim Numić iz Duvna, Muhamed Dilaver iz Mandina sela, Jozo Bakrač iz Šujice, Mustafa Latifić iz Duvna, Ilija Baković iz Mokronoga, dva partizana iz Sarajlija F. i A. M., Serafin Brdar iz Livna, Vlajko Kovačević iz Duvna, Milan Karan iz Rašćana, Milisava iz Lipe...

    Ovi neljudi činili su zlodjela u ratu i poraću u duvanjskim selima. Ispričat ću kako su ubili kongorskoga župnika fra Stjepana Naletilića, njegova brata Marijana i Matišu Penavića u svibnju mjesecu 1942. Od 66 pobijenih hercegovačkih fratara, fra Stjepan je prvi stradao od partizanske krvave ruke.

    Bilo mi je sedan godina kad sam one daleke i hladne zimske noći s didom Lukom prvi put išo na silo kod guslara Marijana Čoline koga su zvali Ćota. Nikad nisam dokučio zašto se to dogodilo te noći pa sam čuo strašnu priču o stradanju kongorskoga župnika fra Stjepana Naletilića, njegova brata Marijana i Matiše Penavića u svibnju mjesecu 1942.

    Desetak ljudi posidalo je u sobi, a iza šporeta sidio je na sećiji guslar Marijan. Moj did Luka sijo je blizu njega, a ja sam sijo doli na pod, do didovi nogu. Ondak su oni pričali, pljuvali na pod, kašljali, ripali, savijali škiju, dimili tako jako pa je Beljanuša svako toliko otvorala vrata ili prozorčić da se prozrači zadimljena soba. Ondak su oni govorili momu didu da sam pljunuti on. On se samo posmijavao i bilo mu drago pa me milovo rukom po glavi. Pričali su o godini i ljetini, jedan drugoga malo podbadali i slatko se i glasno smijali kad je Bariša nešto smišno reko. Ondak su odjednom ušutili jerbo je Ćota skinijo gusle sa zida na kojem su visile odma do raspela i Gospine slike. Kapu je malko nakrivio udesno. Prije svake pisme kapu je namišćo udesno ili ulivo, nabijo na čelo ili podizo na time. Po kapi su znali koju će pismu pivat. Svaku noć guslio je i pivo drugu pismu i nikad se pomeo nije.

    Kad je Ćota zaguslio i zapivo, pretvorio sam se u uvo i gotovo nisam trepćo slušajući pismu o ajduku Mijatu i negovoj družini u Vran planini.
    Nakon što je Marijan prestao gusliti i pivati, moj je did tijo reko: I bi tako zlo i naopako.

    Ondak su pričali kako je Mijo iz Brišnika otišao u ajduke i kako je branio naše ljude od turskoga zuluma pa kako je njegova družina noćevala u pećini u Vranu, pa kako ga je kum Ilija izdo i kako su ga na privaru uvatili Turci i ubili. Ondak je moj did reko: Izda ga kum, sapelo ga. Ondak su pričali kako su se naši hrabro borili za Rvacku i kako su stradavali posli rata od njijovi i kako su ljudi nestajali priko noći kad su u kuće upadali oznaši ko vuci u torove u kožnim kaputim i kožnim kapama na kojima je bila zvizda petokraka. Odvodili su ljude na nekakva ispitivanja i niko se nije vratio svojoj ženi i dici, svojoj materi i ćaći, svojoj kući. Zato su naši ljudi i žene jedni druge jutri, prije no što kažu Valjen Isus, pitali: Jesi li živ? Ondak su svi zašutili kad je guslar Marijan počeo pričat kako su uvatili, mučili i ubili fratra, fra Stipana, njegova brata Marijana i pretelja Matišu sa Širokog Briga. Kad je on počejo pričat tu strašnu, krvavu priču, moj mu je did reko: Nemoj, Marijane, prid malim.

    Nikolica je reko da ne priča jerbo sam ja tute, dite. Guslar Marijan me pogledo i reko: Neka čuje i neka pamti i neka kazuje komu oće kad mene više ne bude.

    Guslar Marijan imao je poštapalicu – na premor (na primjer). Pa tako, na premor, te noći kod župnika Stipana zatekli smo se nas trojica, njegov brat Marijan, na premor, njegov pretelj Matiša i ja. Oni su bili došli da mu pomognu spremit se i preselit, na premor, iz naše župe doli u Ercegovinu, na Umac di su ga primistili, na premor, iz naše župe. U niko doba noći nastala je vika i galama prid vratim. Vikalo više nji da otvori. Ja sam spavo iznad sidetije sobe i kad sam provirio kroz prozor. ima sam što i vidit. Na premor, doli je stajalo dvadesetak partizana naoružani do zuba. Bila je misečina i vidilo se ko da je dan. Među njima bili su neki ljudi iz Livna i Duvna, na premor, Šefko Lokmić, Nikola Karan, Numić, Dilaver... Nisu čekali da im se otvore vrata, vengo su provalili unutra. Vikali su, galamili, beštimali, Bože sačuvaj. Kad sam čuo šta govore i kako prite pratru pra Stipanu, skočio sam kroz prozor i slomio livu nogu i pokušo pobić kući. Oni su me sustigli, stigla ih Božja kazna, i prisilili da šepesam sa svezanim pratrom, njegovim bratom mojim imenjakom i preteljom Matišom. Nekako sam došepeso do iznad sela Lipe pa kad smo krenuli uz Vran planinu, klono sam i nisam mogo dalje. Noge su mi bile teže od olova i liva me strašno bolila. Odjednom su stali i nji dvojica su se sašaptali, onaj partizan iz Livna i onaj iz Duvna, pa je, na premor, onaj partizan iz Duvna Šefko naredio momku iz Mandina sela, koga sam slabo poznavo, a on mene bolje neg ja njega, da izaostane iza njih i da me likvidira. Baš tako je reko, kad malo odmaknu, da me, na premor, likvidira. Srića moja pa ga Bože nije poslušo, nego je psovo, da prostite grebo mi više puta ustašku majku, ali tako je glasno svašta viko i beštimo da su oni mogli čuti, te je ta njegova vika na mene i psovka odjekivala u planini. Pa kad su oni odmakli toliko da nas više nisu mogli vidit, a mi zamakli u čemerni dolac, on je, Bog mu dao sve najbolje na obadva svita, tri puta iz gevere puko u nebo, a ja sam od stra pao na zemlju, on me podigo sa zemlje i reko tako da sam se tada, na premor, i sada sav naježio od nečega što se nemere ričim kazat: Ajde, Marijane, svojoj kući, a ja moram za njima. I skrivaj se di znaš i kako znaš dok sve ovo prođe. Znam da bi i ti meni vako napravijo da si na mome mistu.

    Tako je momak reko i otišo za njiman. Osto sam živ zavaljujući momku rišćaninu Boži Bilanoviću, sinu moga pretelja i kuma Marka iz Mandina sela.

    Ondak je guslar Ćota malo zastao, napunio lulu avanom, pripalio, potego dim i nastavio svoju strašnu priču od koje se meni, dječačiću od sedam godina, ježila koža i dizala kosa na glavi. Svi su šutili i niko nije progovorio ni riječ dok je on pričao, kako su partizanske krvopije, tako ih je nazvao, odveli fra Stipana, njegova brata Marijana i pretelja Matišu, degenečili ih i vodili priko planine do Suvog jezera Turjača, koje je, na premor, blizu Vukovskog, malo podalje od Kupresa, odma do sela Zanagline, pa su tute tri dana mučili jadnog pratra. Živa su ga derali ko ovna, razapinjali i pekli na sinjskom kocu, a njegova brata i pretelja, priklali ko janjce. Na premor, održavali su tako neko njijovo priko suđenje koje je vodio niki njijov sudija iz Livna, men se čini da mu je bilo prezime Sučić, a ime Vlorin ili Vlorijan (Florijan Sučić), i taj Vlorijan sve je osudio na smrt. Tute su stalno bili uni koji su uapsili fra Stipana i pridružio im se rišćanski katel i krvopija Momo Šešeum iz Vukovska pa je, na premor, onaj partizan komandir iz Livna i onaj komesar iz Duvna, pa su tako, na premor, izmrcvarene i iznakažene svu trojicu bacili sa stina u provaliju kod jezera Turjača. Provalija je duboka, stinovita. Tamo su ji rastragale zviri i ništa od nji nije ostalo pa im se za grobove ne mere ni znati kad su ji bezbožne krvopije tako mučili da je to stravota i pričat. Bacili ji sa stina u provaliju pa su im, na premor, kosti zviri raznosale po planini...

    Rekavši to, Marijan je oborio pogled i zašutio. To su isto svi učinili: oborili glave i gledali u pod neko vrime, a ondak su šutke izišli u ladnu noć i svaki otišo svojoj kući, u svoj nespokoj, bez ijedne riječi. Čulo se samo pokoje kašljucanje. Šutio je i moj did dok smo išli našoj kući utabanom prtinom ispod Čolinovića i Majića kuća. Kad je malo zastao da pripali cigar ispred Nevića kuće, ja sam dida pitao zašto svi šute kad Marijan govori. On me malko pleno po desnom obrazu i reko: »Morat ćeš i ti šutiti o ovome svemu što si noćas čuo od nas i Marijana. Ako progovoriš, proći ćeš kao onaj nesritni fra Stipanov brat mu Marijan, koji je imo tada, kad su ga mučili i ubili, samo 15 godina. Zato jezik za zube i ni beknut nikomu što si čuo. Velim ti srićo didova, nikomu ni riči, sve dok ne dođe slobodna država Rvacka, a ona će doć kad-tad. Za moga vika ne će, za tvoga oće. Kad ona dođe, ondak pričaj što si od nas slušo i čujo na silu kod guslara Marijana iz sela Borčana.«

    I šutio sam pedeset i više godina. Kad sam išao u školu u Duvnu, viđao sam sekretara Komiteta, druga Šefku Lokmića, a viđao sam i dobrog čovjeka Božu Bilanovića. Ne mogu sebi objasniti zašto sam šutio. Koštale me skupo u životu neke riječi koje sam izgovorio u pogrješno vrijeme, na pogrješnu mjestu, pred pogrješnim ljudima. Možda je moja šutnja o tom zločinu bila teža od zaborava toga zločina koji se dogodio 1942., a ja sam Marijana slušao u zimu 1953.

    Ante Matić, Zagreb 

     
     
     
     
     
    Komentari na članak:
     
    Trenutno nema komentara.
     
    Napišite komentar:
     
    Vaše ime:
    (obavezno)
    Vaša e-adresa:
    (obavezno)
    Komentar:
    Unesite riječ "POTVRDA" za verifikaciju:
     
     
     
    Google Translate
    Google-Translate-English Google-Translate-Deutsch Google-Translate-Italiano Google-Translate-Espanyol Google-Translate-Francais Google-Translate-Polski
     
    Powered by
     
    Vezane vijesti
     
     
    Srijeda, 09. rujna 2015. | čitanja: 2151
     
     
     
    Četvrtak, 21. veljače 2013. | čitanja: 2562
     
     
     
    Četvrtak, 21. veljače 2013. | čitanja: 2741
     
     
     
    Četvrtak, 21. veljače 2013. | čitanja: 8877
     
     
     
    Četvrtak, 21. veljače 2013. | čitanja: 2656
     
     
     
    Srijeda, 02. listopada 2013. | čitanja: 2657
     
     
     
    Srijeda, 07. studenoga 2012. | čitanja: 3064
     
     
     
    Utorak, 09. prosinca 2014. | čitanja: 1803
     
     
     
    Četvrtak, 09. veljače 2012. | čitanja: 3233
     
     
     
    Četvrtak, 09. veljače 2012. | čitanja: 4424
     
     
     
    Petak, 10. veljače 2012. | čitanja: 2586
     
     
     
    Petak, 10. veljače 2012. | čitanja: 2042
     
     
    Najave