• Naslovnica
  • Uvod
  • Pobijeni
  • Odjek u puku
  • Povijesne
    okolnosti
  • Pronađeni
    predmeti
  • Događanja
  • Izdavaštvo
  • Stručna djela
  • Zaglavlje
  •  
    Ponedjeljak, 25. ožujka 2019. |
     
    Prethodne vijesti
     
     
    Široki Brijeg, 22. ožujka 2019. (Ivana Karačić) – U novinama
     
     
     
     
    Čitluk, 12. ožujka 2019. (
     
     
     
     
    Široki Brijeg, 11. ožujka 2019. (Lucijana Kožul) – U sklopu obilježavanja obljetnice ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca u...
     
     
     
     
    Božo Mišković iz Baljaka, Momo Šitum iz Vukovska, Šefko Lokmić iz Duvna, Ante Mioč iz Livna, Mujo Seferović iz Duvna, Florijan Sučić iz Livna,...
     
     
     
     
    Drama u 5 činova Lica: DID TOMA, glava hercegovačke obitelji BABA MARA, njegova žena IVA, njihova nevjesta ANA,...
     
     
     
     
    I rekoše mi jednom da u ta davna vremena živjelo se u strahu, ne znam ni sama od čega, nikada mi nisu htjeli reći čega su se bojali… Valjda strah uđe u...
     
     
     
     
    Godina Gospodnja '45., ratnim stradanjima obuzeta. Tko se za istinu borio, svoju obitelj je ožalostio. Tko je vjerom vođen, bijaše...
     
     
     
     
    Franjevački arhivi 1945., potpisujem: U snu kao propet trčim prema javi. Uporište trudna pogleda svraćam nebu. Zgužvanih, oronulih na dodir...
     
     
     
     
    Ubili su naša tijela, ali nisu mogli ubiti naše duše i naše zasluge. Oni koji su nam presudili, osudili su sami sebe, a nas su učinili...
     
     
     
     
    RIJEČ BIJAŠE I NA KRAJU
     
    Srijeda, 06. ožujka 2019. | čitanja: 86
    Pošalji članak e-poštom    Ispiši članak
     
     

    Veljača je mjesec magli, neke nedefinirane hladnoće. Jedna takva magla naslonila se na zidove fratarske mlinice čineći ionako tešku noć još težom.

    Dan se bližio kraju. Bilo je vrijeme večere. Dok je sa zidova dopirao miris svježe mljevena brašna, fra Stanko je na podu iz smotuljka vadio preostale komade hrane od ručka.

    »Prvo dica nek' pojedu pa vi podilite što ostane«, rekao je i suznih očiju izašao van.

    Djeca su se na brzinu skupila oko hrane i natjecala se tko će više uzeti.
    Samo je mali Josip stajao u kutu i plakao. Nazočni su znali kako je suvišno pitati zašto. Bila je ovo najtužnija noć u njegovu životu. Cijeli mu dan nitko nije rekao kamo su i zašto partizani jutros odveli oca mu i strica. Odveli su još neke ljude s Brijega, iz grada. Josip je plakao zbog svih njih, svjestan da i oni tamo negdje plaču zbog svojih koji su ostali.

    Fratri i nekoliko njih domaćina stajali su i gledali u djecu s nadom da će sve pojesti i da njima ne će ništa preostati.

    »Jedite vi, ja odoh za njim«, reče fra Ivan subraći.

    Fra Stanko je stajao vani pogleda uprta prema samostanu i plakao, jecao.

    »Što te toliko rastužilo«, upita ga fra Ivan.

    »Pitaj što nije. Tuga se na tugu naslonila. Bože, kakva su ovo vremena. Teža nisam vidio za svoga života. Eno i mali Josip cijeli dan plače. Ovo su suzna vremena. Pogledaj kamenu ljepoticu (pokazivao je prema samostanu), nijednoga od nas u njoj nema, a noć je.

    »Ajde, ajde nije samostan dite da ga je stra samog u noći«, tješio ga je fra Ivan.

    »Presveto je unutra, fra Ivane.«

    »Znam, ali sve je zaključano. Tko bi se usudio dirnut u Svetinju.«

    »Barabe, fra Ivane, barabe! Nema za njih svetinje. Ni Bog, ni ljudi, ništa njima sveto nije. Krvnici neotesani! Privode nam ljude, tko će dicu hraniti, mi se razbježali, tuga na tugu, velin ti.«

    »Nemoj brinuti fra Stanko«, reče fra Ivan tapšući ga po ramenu. »Gospa će pripazit na samostan dok se vratimo. Čuvat će ona i nas i Presveto! Svoj Brig i dicu svoju. Majka je, mora nas zaštiti.«

    Na tu izjavu obojica zaplakaše i zagrliše se k'o rođena braća.

    »Jeste li dobro?«, pritrča im mladomisnik. »Je li sve u redu?«

    Njih dvojica na brzinu obrisaše suze glumeći da ga nisu vidjeli.

    »Otkud tebe, zar je gotova večera«, upita fra Ivan.

    »Nisam gladan. Bolje da se dica najedu. Mi možemo izdržati. Nego, hladno vam je tu, bije s rijeke. Uđite unutra, kad nas je više nije tolika zima.«

    »Ta ne ću spavati, treba dežurat cijelu noć.«

    Mijenjat ćemo se na dežuri – ta ne ćeš sam dežurat«, reče fra Ivan.

    »Ni meni se ne spava, ostat ću s vama«, dometnu mladomisnik.

    »Tvoj je strah razumljiv. Nas bismo dvojica trebali biti malo čvršći.«

    »Nije me uopće strah, fra Stanko. Nego ne želim ostaviti vas dvojicu da sami dežurate svu noć.«

    »Kako te nije strah, sinko? Pa vidiš li ti kakva su vremena? Umjesto da smo sada u našoj blagovaonici i molimo večernju molitvu, mi obilazimo oko mlinice. Dragi Bože, što sve čovik doživi.«

    »Uvijek je bilo nekako, fra Ivane«, mladomisnik će. »Svako vrime je nosilo i sriću i nesriću. Baš kao što svaki dan donosi svjetlost i tamu.«

    »Čuješ li ti njega, fra Stanko?«

    »Nije to moja pamet, fra Ivane. To sam naučio iz Biblije.«

    »De mi kaži koju ti Bibliju čitaš, sinko. Zbog svojih godina mogu tvrditi kako Bibliju znam napamet i tako nešto ne nađoh u njoj.«

    »Smijem li citirati?«

    »Naravno«, uglas potvrdiše.

    »Ne brinite se tjeskobno
    za sutrašnji dan,
    jer će se sutrašnji dan
    brinuti za se.
    Svakom je danu
    dosta njegove muke.« ( Mt 6, 25-34)

    »A na taj si citat mislio«, reče pomalo zbunjen fra Stanko.

    »Da, na taj citat. Otkada sam ga prvi put pročitao, ja sam miran i sretan čovjek. Ne brinem ni nad jednim trenutkom svoga života. Znam da će Gospodin svojom pravednom desnicom dodijeliti potrebnu mjeru radosti u svaki moj dan. Svakoga jutra iz Njegove ruke prihvaćam novi dan s radošću.

    »Sve je to u redu, sinko, izgaraš optimizmom. Nije te život još opekao. Za koju godinu drukčije ćeš pričati.«

    »Čemu sumnja, fra Stanko? Ja vjerujem u svaki zarez u Bibliji!«

    »Ne sumnjam ja u vjerodostojnost Biblije, mladiću, već u tvoj entuzijazam. Uostalom, prehladna je noć za filozofska nadmudrivanja, idemo unutra.«

    »Pođi ti fra Stanko, nas ćemo dvojica zapalit po jednu pa nas eto.«

    »Kako hoćete. Nemojte dugo, treba izmoliti Časoslov.«

    Fra Ivan klimnu potvrdno glavom i povede mladomisnika do rijeke. Stajali su tako nekoliko trenutaka u šutnji, zatim će fra Ivan.

    »Vidiš, sinko, ti si poput našega hrasta što stoji gori uz samostan ponosno prkoseći svemu. Nagledao se taj koječega, ali je rastao i stasao radujući se svakom novom danu. Baš k'o ti! I znaš šta? Divim ti se. Tako mlad, a tako mudar – to ti je dar od Boga.«

    »Mogu li Vam se povjeriti, fra Ivane?«

    »Naravno, sinko, čuvat ću što čujem k'o ispovidnu tajnu.«

    »Fra Ivane, ujutro kad se skupimo onako zajedno oko oltara, dok ispijam kalež osjećam se kao da pijem svu radost svijeta! Prožme me neka čudna snaga i bio bih spreman boriti se i sa samim Zlom. Nakon toga, ničega me nije strah!«

    »O, blagoslovljen da si zbog ovih riječi«, reče fra Ivan kroz suze i privinu mladomisnika na svoj kapuč. »Blago majci koja te rodila. Nisi svjestan koliko si sretan i blagoslovljen. Hvala ti što si taj osjećaj podijelio sa mnom. Ajmo sad polako, čekaju nas braća na molitvu.«

    U mlinici su ih dočekala pozaspala dica i budni odrasli. Svi su nešto šaptali, a njihova zabrinuta lica pokazivala su da tema njihova razgovora nije nimalo lijepa. Josip je i dalje plakao.

    Pogasili su se fenjeri što je označilo vrijeme za spavanje.
    A svi su bili budni. Kroz prozor mlinice gledali su u nebo tražeći odgovore na pitanja koja su ih mučila.

    Kad je bio siguran da su svi pozaspali, negdje pred zoru, fra Stanko je izašao van, gledao u samostan moleći na čast sedam žalosti Blažene Djevice Marije. Plakao je, incao k'o malo dijete, udarajući se u prsa ponavljao: »Bože moj, smiluj se, smiluj se narodu svome. Ne pripuštaj nas u ove dane nevolje!«

    Jutro je svanulo maglovito, tužno.
    Čim je odzvonilo na crkvi šest sati, braća su slavila sv. misu. Vani, jedan urušeni zidić poslužio im je kao zamjena za oltar. Iz Lištice je dimila para i obavijala ih pa se činilo kao da slave sv. misu na nekom oblaku. Fra Ivan je promatrao mladomisnika za vrijeme pričesti. U jednom trenutku učinio mu se veći i snažniji, poput gorostasa.

    Za doručak se nije imalo što pojesti, a nitko nije ni pitao.

    »Probudite dicu polako, neka se spreme pa ćemo u samostan. Nema ovo smisla. Volim gore poginut gladan, nego ovde sit. Ako nam što bude, samo će nas živina nać«, reče fra Stanko.

    I krenuše, u šutnji. Djeca su bila umorna i gladna. Fratri zabrinuti, za njih, za sebe, za narod. Čim su došli do gimnazije, vidjeli su neku skupinicu ljudi ispod hrasta.

    »Jesu li ono vojnici«, upita jedan od braće.

    »Izgleda«, potvrdi gvardijan zabrinuto.

    Da, bili su vojnici, njih dvadesetak. Bilo je jasno koga čekaju.

    »Pazite na dicu«, reče fra Stanko muškima. »Sklonite ih čim dođemo.«

    U dvorištu se čulo kako vojnici psuju raspravljajući o nečem. Gurkajući se pogledavali su na fratre koji su im se približavali.

    »Besposličari, to se vraćate iz jutarnje šetnje«, reče jedan između njih. Po odori bi se reklo da je bio zapovjednik. »Uredajte se! Ko je glavni među vama?«

    »Ja«, gvardijan će.

    »Poredaj ove svoje ako se daju uredati. Gdje ste bili noćas, niđe nijednoga u samostanu?«

    »Obilazili smo stare i bolesne.«

    »A djeca, što ste njih vodili?«

    »Kod rodbine.«

    »Ništa ti ne vjerujem! To su priče za malu djecu. Ajde, uredaj ih, nek se vidi ko je gazda kuće.«

    Gvardijan pogleda u fratre i oni se uredaše bez riječi.

    »Gdje je oružje? Čujete li što vas pitam? Gdje ste sakrili puške? Obili smo par sanduka, al' ne nađosmo ništa nego vino. Pa vi ste prave pijanice, ha ha ha«, smijao se zapovjednik.

    »Ne znamo o čemu govorite«, reče gvardijan.

    »Znate vi dobro o čemu ja govorim. Osim što samo jedete i čitate, bavite se vi i drugim stvarima«, zapovjednik će. »Vi ste najveći neprijatelji ovoga naroda, pratrine. Da, da, vi. Neradnici koji truju sirotinju svojim idejama. Ali zato smo mi tu da oslobodimo i njih, i vas. Čujete li – došli smo vas osloboditi!!!«

    Fratri su stajali u šutnji!

    »Donesi mi ono iz sobe«, reče zapovjednik jednom od vojnika.

    Vojnik se vrati s raspelom u ruci.

    Zapovjednik uze raspelo i baci ga sebi pred noge.

    »Slušajte me dobro. Ovako ćemo se dogovoriti. Prilazit ćete jedan po jedan, zgaziti ovo i reći: "Ja ga se odričem". Nakon toga možete slobodno poći kućama, kao slobodni ljudi! Garantiram vam svojim životom.«

    Braća su stajala k'o kameni stupovi. Nijemi!

    »Što je slabići? Pa to je samo jedna rečenica, ta bar ste vi učeni. Što je sad problem ponoviti za mnom, ha?«

    »Zalud ti trud, vojničino«, reče gvardijan. »Oni su se zbog Njega svega odrekli, a Njega se ne će odreći ni za što. Oni žive za Nj i Istinu koju je objavio«, reče pokazujući na Bibliju koju je držao na dlanu.

    »Daj mi tu knjigu«, izdera se zapovjednik.

    Gvardijan poljubi Bibliju i pruži mu je.

    »Ovako ćemo. Tko želi ostati živ, zgazit će ovoga i biti slobodan. Tko želi umrijeti, uzet će ovu knjigu i poljubiti je.«

    Uredaše se braća, jedan iza drugoga. Gvardijan stajaše na čelu kolone. Jedan po jedan uzimali su Bibliju, poljubili ju i naslonili na srce, kao što mater privija ljubljeno čedo. I sve do jednoga tako! Nakon toga vojnici su ih odvodili do skloništa koje se nalazilo ispod samostana.

    Dođe tako red i na mladomisnika. On priđe, uze Bibliju i poče je listati tražeći knjigu Matejeva evanđelja.

    »Gle njega«, izdera se zapovjednik. »On bi i čitao, ha ha ha.«

    Mladomisnik se s osmijehom zaustavi na jednoj stranici, šapćući pročita dvije rečenice, a zatim poljubi Bibliju baš na tom mjestu. Nasloni na nju obraz, kao što se dijete naslanja na majčin dlan, i ode u smjeru skloništa.

    Čuli su se samokresi, jedan za drugim.

    A zatim se čulo kako vojnici uz povike bacaju tjelesa.

    Dok je stari hrast kidao svoje korijenje, djeca su trčala mjestom govoreći – pobiše nam pratre!

    Žene su se obukle u crninu.
    Zvona su jecala.
    Sunce pomrčalo.
    Majke su plakale nad djecom svojom.
    Dok se sa starih mlinica urušavalo kamenje,
    Koritom Lištice tekla je krv.
    Nije se čuo ni let ptice, sve je u jednome trenu zamrlo.
    S fratrima su i Brijeg ubili!
    Dok su promatrali dim koji je sukljao iz skloništa, upita zapovjednik vojnika s desne strane.

    »Što je onaj mladi fratar mogao pročitati u onoj knjizi da je pred samu smrt zračio tolikom srećom?«

    »Čuli ste što je gvardijan rekao. Oni su živjeli za tu knjigu.«

    »Ha ha ha, ne vojniče, imaš krivo. Oni su umrli zbog te knjige! A mogli su birati. Sad su mogli sjediti sa svojima. Smrt je bila njihov, a ne moj izbor.«

    Na to drugi vojnik, koji je stajao po strani reče:

    »Istina, mi smo ih ubili, ali oni nisu mrtvi. Samo su onako popadali i izgledali su tako živo. Ne znam to objasniti, samo tako osjećam.«

    Ostali su vojnici šutjeli i čistili samokrese.
    Zapovjednik je sjeo pod hrast i listao Bibliju tražeći stranicu koju je mladomisnik poljubio i s osmijehom otišao u smrt!

    Za to se vrijeme u praznoj Crkvi čulo kako netko pjeva psalme.

    »Pa da mi je i dolinom smrti proći,
    nije me strah, jer ti si sa mnom.«

    Sanijela Matković 

     
     
     
     
     
    Komentari na članak:
     
    Trenutno nema komentara.
     
    Napišite komentar:
     
    Vaše ime:
    (obavezno)
    Vaša e-adresa:
    (obavezno)
    Komentar:
    Unesite riječ "POTVRDA" za verifikaciju:
     
     
     
    Google Translate
    Google-Translate-English Google-Translate-Deutsch Google-Translate-Italiano Google-Translate-Espanyol Google-Translate-Francais Google-Translate-Polski
     
    Powered by
     
    Vezane vijesti
     
     
    Srijeda, 09. rujna 2015. | čitanja: 2094
     
     
     
    Četvrtak, 21. veljače 2013. | čitanja: 2504
     
     
     
    Četvrtak, 21. veljače 2013. | čitanja: 2654
     
     
     
    Četvrtak, 21. veljače 2013. | čitanja: 8731
     
     
     
    Četvrtak, 21. veljače 2013. | čitanja: 2566
     
     
     
    Srijeda, 02. listopada 2013. | čitanja: 2588
     
     
     
    Srijeda, 07. studenoga 2012. | čitanja: 2997
     
     
     
    Utorak, 09. prosinca 2014. | čitanja: 1751
     
     
     
    Četvrtak, 09. veljače 2012. | čitanja: 3130
     
     
     
    Četvrtak, 09. veljače 2012. | čitanja: 4328
     
     
     
    Petak, 10. veljače 2012. | čitanja: 2532
     
     
     
    Petak, 10. veljače 2012. | čitanja: 1979
     
     
    Najave
     
    26/03/2019. | 19.00
    Mjesto: Gospić