Zagreb, 15. ožujka 2009. (www.glas-koncila.hr) – Otkrivanje nove masovne grobnice Huda jama kod Laškog u Sloveniji u kojoj su i brojne hrvatske žrtve te presuda njemačkoga Vrhovnog suda kojom je postala pravomoćna presuda za udbaško ubojstvo hrvatskoga državljana Stjepana Đurekovića – o čemu je izvijestila Hina u četvrtak 5. ožujka – nova je potvrda da se prošlost na najneugodniji način vraća u sadašnjost. Koliko se god u Hrvatskoj službeno i neslužbeno, vjerojatno iz kompromiserskih i ideoloških razloga, zatvaralo oči pred nerazriješenim povijesnim činjenicama, koliko su se god držali u ladicama pravosudnih i drugih organa krvavo utemeljeni zahtjevi za službenom istragom – oba ta slučaja pokazuju da činjenice o stradanju hrvatskog naroda i hrvatskih ljudi ipak dolaze na svjetlo dana i da čak ni u Hrvatskoj više ne mogu biti prešućene. Nije li zapanjujuće, upravo nečuveno, da istragu o stradanju i žrtvama Hrvata provode druge zemlje, konkretno Slovenija i Njemačka, a Hrvatska se ponaša kao da se – kao u doba najtvrđeg komunizma – ništa ne zna?
U nekadašnjem rudniku ugljena Huda jama, samo u već sada pristupačnom dijelu, otkriveno je više stotina ljudskih leševa sa žicom vezanim rukama i nogama, a na mnogim lubanjama i oštećenja nastala od udaraca rudarskim krampovima, a dvije jame tek treba istražiti – jer prema slovenskim izvorima u rov Barbara krajem svibnja i početkom lipnja 1945. bačeno je nekoliko tisuća slovenskih domobrana, hrvatskih civila s križnoga puta te njemačkih časnika. Ti zastrašujući podatci govore o zločinu koji po okrutnosti, mržnji i osveti spada u najgore zločine u povijesti čovječanstva, a počinitelji i njihovi istomišljenici uspjeli su ga skrivati od javnosti sve dosad, do 2009. Zahvaljujući činjenici da Slovenija – premda se ni ona nije uspjela osloboditi presudnog utjecaja presvučene komunističko-ideološke skupine – ima državnu komisiju za istraživanje komunističkih zločina, bit će provedena službena kriminalistička istraga pa će razmjeri zločina biti poznati javnosti. Slovenska javnost – kako izvješćuju neki mediji u Hrvatskoj – šokirana je novim otkrićem, a to zaista nije čudno jer je i prije tog otkrića bilo poznato oko 600 masovnih grobnica, a u nekima od njih bilo je više od 10 tisuća pobijenih žrtava, među kojima su redovito bili i Hrvati. I u Hrvatskoj je postojala saborska komisija za istraživanje komunističkih zločina, ali ju je koalicija lijevoga centra za svoga mandata ukinula i nikada više nije obnovljena, a sve su započete istrage zaustavljene. I u Hrvatskoj su pouzdano poznate vrlo brojne lokacije na kojima se nalaze masovne grobnice, ali u Hrvatskoj nema sluha ni političke volje da bi se žrtvama makar posmrtno iskazao minimum poštovanja dostojnim pokopom.
Slovenska je državna tužiteljica Barbara Brezigar, kako je prenio HTV u subotu 7. ožujka izjavila: »Nadam se da je moja država sposobna raščistiti s prošlošću, raščistiti te stvari i postaviti te stvari (na svoje mjesto, op. a). To svi moramo željeti ako želimo normalno dalje živjeti« – te je na taj način izrekla istinu koju nitko i ništa ne će moći ušutkati ili istisnuti. Velika većina u Hrvatskoj zaista želi, nada se, i svim je silama spremna pomoći da bi se moglo »normalno dalje živjeti«, ali »gospodari istine« u hrvatskom društvu to ne daju. Oni ne dopuštaju kad je, vrlo rijetko, u javnosti ili medijima riječ o partizansko-komunističkim zločinima da bi se pozornost usredotočila na te strahote već uporno govore o zločinima na drugim stranama kao da za svaki zločin nije odgovoran onaj tko ga je počinio, naredio ili dopustio. Predsjednik Saveza boraca NOV-a Slovenije Janez Stanovnik u izjavi za HTV doslovno je rekao: »U našoj vojsci odgovornost je bila vrhovnog zapovjednika – a to je bio Josip Broz Tito«, a u Hrvatskoj još uvijek nismo dočekali takvu izjavu boraca NOV-a, premda i slovenski i hrvatski borci znaju isto. No, istina je neumoljiva, neiskorjenjiva. Što se bude u hrvatskom društvu duže odlagalo suočavanje s povijesnom istinom o partizanskim i komunističkim zločinima, to će se kasnije u Hrvatskoj početi »normalno dalje živjeti«. Tko to ima pravo priječiti hrvatsko društvo da što prije počne »normalno dalje živjeti«?
Premda su mediji izvijestili o otkopavaju dijela rudnika Huda jama kod Laškoga, ne može se reći da su, osim iznimaka, tomu, s humanog stajališta zastrašujućem otkriću, dali primjeren prostor. Posebno je za hrvatske prilike indikativno da se u medijima govori doslovno o »žrtvama poraća«, samo da se ne bi rekla istina tko je počinio zločin i tko su bile žrtve, kao da je za učinjene zločine krivo vrijeme, a ne sasvim određeni ljudi. Koliko su hrvatski mediji daleko od promicanja prave demokracije, istine, izvrsno se vidi upravo i po tome što se mire, štoviše često i sami podržavaju i podupiru, da se u hrvatskom društvu ne kaže prava istina da bi se moglo »normalno dalje živjeti«.
Za suvremeno hrvatsko društvo i Republiku Hrvatsku kao demokratsku državu sramota je što je presuda za naručeno političko, udbaško ubojstvo hrvatskog građanina, Hrvata koji je zastupao hrvatske interese, prva pravomoćna presuda donesena u stranoj državi – konkretno u Njemačkoj. Sramota je i to što je njemački sud u Münchenu, kad je objavio svoju presudu 16. srpnja 2008., kritizirao Hrvatsku što ne »surađuje« i »ne pokazuje interes« za taj slučaj. Nije li i to pokazatelj tko je mimo svake zakonitosti zaštićen u Hrvatskoj?
