• Naslovnica
  • Uvod
  • Pobijeni
  • Odjek u puku
  • Povijesne
    okolnosti
  • Pronađeni
    predmeti
  • Događanja
  • Izdavaštvo
  • Stručna djela
  • Zaglavlje
  •  
    Utorak, 23. srpnja 2019. |
    Dokumenti
    Petak, 26. siječnja 2018.
     
    Utorak, 11. veljače 2014.
     
    Četvrtak, 06. prosinca 2012.
     
    Četvrtak, 06. prosinca 2012.
     
    Subota, 24. rujna 2011.
     
    Utorak, 26. srpnja 2011.
     
    Srijeda, 25. svibnja 2011.
     
    Ponedjeljak, 23. svibnja 2011.
     
    Ponedjeljak, 05. travnja 2010.
     
    Petak, 29. siječnja 2010.
     
    Četvrtak, 28. siječnja 2010.
     
    Četvrtak, 28. siječnja 2010.
     
    Srijeda, 27. siječnja 2010.
     
    Ponedjeljak, 28. prosinca 2009.
     
    Ponedjeljak, 28. prosinca 2009.
     
    Ponedjeljak, 28. prosinca 2009.
     
    Nedjelja, 16. kolovoza 2009.
     
    Nedjelja, 16. kolovoza 2009.
     
    Nedjelja, 16. kolovoza 2009.
     
    Nedjelja, 16. kolovoza 2009.
     
    Nedjelja, 16. kolovoza 2009.
     
    Petak, 14. kolovoza 2009.
     
    Petak, 14. kolovoza 2009.
     
    Petak, 14. kolovoza 2009.
     
    Petak, 14. kolovoza 2009.
     
     
    Patnje hercegovačkih franjevaca
     
    Članci
    Utorak, 04. svibnja 2010.
     
     
    Javna glasila
    Subota, 14. kolovoza 2010.
     
    Ponedjeljak, 28. prosinca 2009.
     
     
    Knjige
    Srijeda, 25. kolovoza 2010.
     
    Nedjelja, 15. kolovoza 2010.
     
    Nedjelja, 23. svibnja 2010.
     
    Srijeda, 27. siječnja 2010.
     
    Ponedjeljak, 28. prosinca 2009.
     
     
    Poveznice
    Ponedjeljak, 11. svibnja 2015.
     
    Ponedjeljak, 01. veljače 2010.
     
    Utorak, 12. siječnja 2010.
     
    Utorak, 12. siječnja 2010.
     
    Petak, 08. siječnja 2010.
     
    Ponedjeljak, 28. prosinca 2009.
     
    Ponedjeljak, 28. prosinca 2009.
     
    Ponedjeljak, 28. prosinca 2009.
     
     
    Filmovi
    Utorak, 11. listopada 2011.
     
    Ponedjeljak, 28. prosinca 2009.
     
    Ponedjeljak, 28. prosinca 2009.
     
     
    Povjerenstva
    Ponedjeljak, 25. siječnja 2016.
     
    Petak, 30. siječnja 2015.
     
    Utorak, 11. veljače 2014.
     
    Utorak, 05. ožujka 2013.
     
    Utorak, 31. srpnja 2012.
     
    Utorak, 31. srpnja 2012.
     
     
     
    KNJIGE
     
    KNJIGE
     
    IZJAVA KOMISIJE »IUSTITIA ET PAX« HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE O 20. OBLJETNICI PADA BERLINSKOG ZIDA
     
    Četvrtak, 28. siječnja 2010. | Dokumenti
     

    Zagreb, 16. studenoga 2009. (IKA) – Imajući u vidu naše poslanje, promicanja pravde i mira, a u svjetlu 20. obljetnice pada Berlinskog zida, i mi smo smatrali potrebnim osvijetliti stanje istine o teškim zločinima počinjenim u proteklom stoljeću u Hrvatskoj. Tim više što brojni zločini nisu još dovoljno rasvijetljeni, odnosno o njima istina još nije izašla na vidjelo pa se tako još nismo potpuno oslobodili okova totalitarizma i opasnosti od njegova ponovnog uspostavljanja ako se istina potisne, prezre ili podredi nekim drugim interesima.

    Mi držimo da je dobro i pravo je da se kod nas još uvijek istražuje, sjeća i s dužnim poštivanjem obilježava mjesta i događaje vezane za zločine iz Drugoga svjetskog rata, a koje su počinili strani agresori, promicatelji totalitarnih ideologija fašizma i nacizma, kao i njihovi suradnici unutar pojedinih zemalja bivše Jugoslavije. Pravedno je i da se strašni zločini, koje je međunarodna zajednica proglasila nezastarivima, a to su: genocid, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, uvijek kažnjavaju.

    Nije međutim ni dobro ni pravedno da se, 64 godine nakon toga rata i nasilne uspostave komunizma, još uvijek taji, skriva i niječe ratne i poratne zločine komunističkog totalitarizma, kao i teror toga režima, različitoga intenziteta, tijekom 45 godina njegove strahovlade. Još je manje dobro i pravedno da se o 20. obljetnici pada Zida pokušava braniti i rehabilitirati komunizam.

    1. Europski dan spomena. Zbog njegovog obilježavanja je naša Komisija u svibnju prošle godine iznijela prijedloge vlastima glede prikrivenih masovnih grobišta i svoj stav o dužnosti pijeteta prema svim žrtvama rata i poraća. Podsjećamo da je ove godine Europski parlament proglasio 23. kolovoza Europskim danom spomena na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, jer su na taj dan, prije 70 godina, nacistička Njemačka i komunistički Sovjetski savez sklopili Sporazum o nenapadanju i podjeli interesnih sfera, nakon čega je uslijedila njemačko-sovjetska okupacija Poljske, a zatim sovjetsko porobljavanje baltičkih zemalja, te deportacije i genocid nad baltičkim narodima i Poljacima.

    Parlament EU-a pozvao se i na rezolucije Vijeća Europe iz 1996. i 2006. o »mjerama za demontiranje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima« i o »neophodnosti međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima«, kojima je ta politička europska institucija:
    - upozorila da međunarodna zajednica nije osudila zločine komunizma, kao što je to učinila glede zločina nacizma;
    - preporučila kažnjavanje zločina komunizma, rehabilitaciju bez suđenja ubijenih i nevino osuđenih, kao i restitutio in integrum (povrat svih prava) obespravljenih i opljačkanih osoba;
    - naglasila da europska javnost nedovoljno poznaje i slabo je svjesna ovih zločina; te
    - upozorila da je osuda zločina komunizma veoma važna za odgoj mladih naraštaja.

    Europski dan spomena kod nas je potpuno prešućen – premda je i Hrvatski sabor dobio taj tekst i poziv na obilježavanje od Europskog parlamenta – što nije dobro za zemlju koju se ta problematika snažno i bolno tiče.

    2. Zavjera šutnje i neznanja. Podsjećamo ovdje da se, prema procjenama autora francuske Crne knjige komunizma, broj žrtava komunizma u svijetu penje na više od sto milijuna ljudi, kao i na to da je Europski parlament 18. ožujka ove godine naglasio da su komunistički režimi u Europi tijekom prvih deset godina nakon rata pobili milijun ljudi, ali da nema dovoljno znanja ni svijesti o tim masovnim zločinima, navlastito kod mlađeg naraštaja. Tom neznanju nije jedini uzrok ravnodušnost medija, nego i odobravajući stav pojedinih političara. Jer, kako kaže Bronislaw Geremek, borac poljskoga pokreta otpora protiv komunizma: »Povijest je posao istine i svaki put kad se na tom polju pojavi laž... povjesničar ima osjećaj nasilja, ali i zločina«.

    Nijekanje i nekažnjavanje zločina komunizma stječe tako s vremenom »pravo građanstva«, na što upozorava srpanjska izjava 56 članica Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi koja stavlja znak jednakosti između nacističkih i komunističkih zločina.

    3. Namjerno prešućeni povijesni događaji, »crne rupe« hrvatske povijesti. Hrvatski sabor se bio oglasio, nažalost tek 17 godina nakon prvih višestranačkih izbora, Deklaracijom o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990., ali stvarnost pokazuje da je ta izjava bila samo verbalna potpora rezolucijama Vijeća Europe. U njoj nema ni odluke o istraživanju zločina, pa čak ni o popisu žrtava komunističkog totalitarizma – koji nije nikad učinjen, a posebice ne kažnjavanja nezastarivih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Nema ni naznake potrebe za kolektivnom terapijom društva, kao što se to činilo u Njemačkoj u odnosu na nacizam.

    Zbog toga je naša novija povijest upravo niz prešućenih i zatajenih povijesnih događaja što prekidaju kolektivno pamćenje i odmažu izgradnji pozitivnog identiteta i duha pomirbe. U njoj nema spomena na otpor komunizmu, ni na progon Crkve, a ni na njezinu ulogu u očuvanju nade i duha slobode. Nema ni usporednih analiza nacističkog i komunističkog totalitarizma glede nasilja nad različitim sferama života i gaženja prava čovjeka i naroda. Nema ni riječi o tome da su se i nacizam i komunizam vodili mržnjom prema Bogu i čovjeku. I, kao što osoba koja je izgubila pamćenje ne zna više tko je, tako se je bojati da i narod bez povijesti ne izgradi svoj identitet i nema budućnosti. Jer ako je prošlost u etičkom smislu prazna, bez poruka i pouka, onda postoji prijetnja ponavljanja istih pogrješaka.

    4. Nijekanje zločina i njihovih totalitarnih korijena. Rezolucije i pozivi najviših europskih ustanova pokazuju da amnezija prošlosti i faktička amnestija za nezastarive zločine ugrožava budućnost, stvarajući ozračje ravnodušnosti i pristanka na namjerno prešućivanje pojedinih povijesnih događaja. Na toj osnovi se javljaju glasovi nijekanja masovnih zločina, s ideološkim i/ili nacionalističkim predumišljajem, s kraja Drugog svjetskog rata kao i tijekom Domovinskog rata, te ne samo nijekanja zločina, što vape do neba, nego i njihovih totalitarnih korijena. Tako, premda se opravdano naglašava potreba procesuiranja svih zločina iz Domovinskog rata, nema poziva na poštivanje međunarodnih konvencija o kažnjavanju zločina iz Drugog svjetskog rata i poraća, ili tijekom komunističke strahovlade.

    Nedavni obrambeni rat hrvatskog naroda pokazao je da su se zanijekani zločini nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu i poraću, ponovili i u Domovinskom ratu. Zbog toga i jest moguće da se kod nas javno niječe masovne ratne zločine i zločine protiv čovječnosti – a u slučajevima kad su likvidirana čitava sela, narodne i vjerske skupine, još i zločine genocida – kao i njihov organizirani, planski karakter. Sve nas moraju zabrinjavati te pojave negacionizma, nijekanja počinjenih komunističkih zločina, koje potpadaju pod udar zakona i strogo se kažnjavaju u demokratskom svijetu. Zapanjujuće je danas u Hrvatskoj čuti da su se partizani borili isključivo za slobodu. Za jedan dio njih to se s pravom može reći, navlastito u Dalmaciji i Istri, ali i njih je Komunistička partija Jugoslavije, kao sekcija Komunističke internacionale, podvrgnula svojoj ideologiji i stezi, i oni su se, nažalost, nakon toga borili za pobjedu totalitarne ideologije, za diktaturu, a protiv slobode svoga naroda.

    5. Hrvatski anti-totalitarizmi. I dok se još uvijek slavi 22. lipnja, dan ustanka hrvatskih komunista protiv totalitarnih osvajača i njihovih domaćih saveznika, šutke se prelazi preko činjenice da se ti isti komunisti nisu oduprli osvajačima u travnju 1941., nego su tek dva i pol mjeseca kasnije ustali u obranu jedne strane države, SSSR-a, i to na poziv Staljina i Kominterne. Do tada, oni su se mirili i s nacifašističkom okupacijom i s režimom NDH i nisu pokazivali nikakvog anti-fašizma, jer je njihova ideološka domovina, SSSR, tada bila u savezništvu s Hitlerom. I ne bi li bilo bolje i pravednije da hrvatski narod obilježava svoj stvarni anti-fašizam, jer istarski Hrvati bili su prvi u Europi koji su se oduprli talijanskom fašizmu, u Proštini i Labinu, još u prvim godinama rađanja Mussolinijeva režima? Zašto se zaboravlja te socijalno i nacionalno motivirane anti-fašističke ustanke? Zašto se još uvijek dopušta komunističko monopoliziranje anti-fašizma, kad se zna da je totalitarni komunizam, usprkos obećanog »raja« bio samo licemjerni brat-blizanac rasističkom nacizmu?

    Nacizam nije krio svoje zločinačke namjere, a komunizam jest. Ali ta verbalna razlika ne umanjuje zločine komunizma, nego samo pokazuje njegovu prijetvornost. Jer upravo su komunisti progonili i likvidirali, u ratu i poslije rata, uvjerene anti-fašiste, anti-naciste i anti-komuniste, od kršćanskih personalista, preko građanskih demokratskih političara i intelektualaca, do radničkih i seljačkih vođa, svećenika, redovnica i redovnika. Stariji dio naših sugrađana pamti dobro kakav je stvarno bio komunistički režim i zapanjen je kad čuje da komunistički pokret i njegov vođa nisu bili zločinački. Tako se falsificira povijest i to nije revizionizam – jer revizija povijesti je pravo i dužnost povjesničara kad se ustanove dotad nepoznate povijesne činjenice kao što je to slučaj s otkrivanjem zločina komunizma – nego negacionizam, tj. nijekanje utvrđenih masovnih zločina.

    Jer čak i kad bismo mogli zanemariti sve strahote i ljudske tragedije nasilne kolektivizacije, dekristijanizacije i totalitarne kontrole države i društva, ne bismo smjeli zaboraviti zločine s kraja Drugoga svjetskog rata i poraća i svjedočenja o masovnim likvidacijama, poput onog Sime Dubajića o pokolju 38.000 ljudi u Kočevskom rogu, ili o pokoljima u Teznom, Jazovki, Maclju, Hudoj jami... Ta svjedočenja izričito kazuju da se radilo o provođenju odluka političkog vrha KPJ, političkih komesara i partizanskih zapovjednika, te da je Titova »depeša« o korektnom postupanju prema ratnim zarobljenicima bila samo prikrivanje planiranog zločina režima i njegovih sovjetskih savjetnika... pa podsjeća na prikrivanje pogubljenja 20.000 poljskih časnika u Katynu.

    6. Protiv opravdavanja zločina i zločinaca. Još je gore, međutim, kad se ne samo niječe zločine, nego ih se još javno brani i opravdava. Stoga, kad netko izjavi da je siguran da bi mnogi, bez suda pogubljeni, zasluženo bili na smrt osuđeni, onda to predstavlja apologiju zločina.

    Među žrtvama o kojima je riječ bilo je mnoštvo državnom silom mobilizirane mladeži, civila, žena, pa čak i djece. To su bile žrtve političke mržnje i slijepe osvete. Koliko je tu riječ o nevinim i nepotrebnim žrtvama govori i činjenica da je većina stvarnih zločinaca i njihovih političkih vođa najvećim dijelom pobjegla, ostavljajući narod na milost i nemilost totalitarnom bratu blizancu koji je nastavio tamo gdje su oni stali.

    Naša Komisija se slaže da se zločini okupatora i njegovih domaćih saveznika ne smiju zaboraviti i upravo se zbog istih, etičkih i pravnih razloga ne smije sprječavati istraživanje komunističkih zločina, a niti dopustiti monopoliziranje antifašizmom od strane njegova brata blizanca – komunizma. Hrvatski narod i Crkva u tom narodu bolno su na vlastitoj koži osjetili sva tri totalitarizma i protiv njih su se borili, podnijeli goleme žrtve i platili veliku cijenu. Zbog toga taj narod i njegovi građani imaju pravo i dužnost osuditi negacionizam i apologiju zločina svih triju totalitarizama. I imaju pravo znati istinu o proteklim događajima jer, kako je to rekao Sveti Otac Benedikt XVI. za svojeg posjeta Češkoj: »Traganje za istinom ne prijeti snošljivosti, različitosti ili kulturnom pluralizmu, već omogućuje konsenzus.«

    U ovoj se Izjavi Komisija vodi prvenstveno kršćanskom vrednotom i dužnošću oprosta. Kršćanski oprost, navlastito onaj u službi žrtve, nadilazi sve ovdje navedene momente. Ipak, zdravi proces oprosta, a potom i pomirenja i izgradnje održivoga mira, pretpostavlja odgovorno istraživanje istine, osudu zločina, procesuiranje zločinaca i namirivanje šteta gdje je to moguće. Ova Izjava u službi je upravo spomenutih vrednota.

    U Zagrebu, 9. studenoga 2009.,
    na 20. obljetnicu pada Berlinskog zida
    mons. Vlado Košić
    predsjednik Komisije »Iustitia et pax« HBK

     
     
     
     
    Google Translate
    Google-Translate-English Google-Translate-Deutsch Google-Translate-Italiano Google-Translate-Espanyol Google-Translate-Francais Google-Translate-Polski
     
    Powered by
     
    Najčitanije vijesti
     
     
    Utorak, 09. srpnja 2019. | čitanja: 87
     
     
     
    Ponedjeljak, 22. srpnja 2019. | čitanja: 65
     
     
     
    Utorak, 16. srpnja 2019. | čitanja: 64
     
     
     
    Petak, 05. srpnja 2019. | čitanja: 60
     
     
     
    Nedjelja, 30. lipnja 2019. | čitanja: 56
     
     
     
    Nedjelja, 30. lipnja 2019. | čitanja: 54
     
     
    Najave