Pripadnici različitih vojnih, milicijskih i drugih organizacija, organiziranih i vođenih od Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) ubili su 511 osoba iz struktura Katoličke Crkve. Od tog broja njih 184 bilo je iz Bosne i Hercegovine. Tijekom Drugoga svjetskog rata pripadnici različitih partizanskih jedinica ubili su 314 katoličkih svećenika, a poslije rata za vrijeme vlasti KPJ ubijeno je još 118 crkvenih osoba. Na Križnom putu od pripadnika partizanskih jedinica ubijene su 64, a na odsluženju vojnog roka još 15 crkvenih osoba. Stradanja svećenika nipošto nisu bila slučajna, sporadična, ona su najčešće planirana i obično praćena žestokom propagandom. Kao ilustracija može poslužiti članak iz Borbe, od 8. veljače 1945., koji je prenesen i u trebinjskoj (mostarskoj) Slobodi. Članak je naslovljen Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama, a na kraju članka prepunog mržnje i objeda piše: »Protiv koljača u fratarskim mantijama naša narodna vlast poduzeće potrebne mjere da našem narodu u Bosni i Hercegovini osigura miran i spokojan život.« Članak je vjerojatno pisan 7. veljače kada su komunistički partizani poubijali širokobriješke fratre. Samo nekoliko dana kasnije, prilikom ulaska partizanskih jedinica u Mostar, ubijen je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Leo Petrović i još šestorica fratara. Fra Marka Barbarića - Lesku, bolesnog i nepokretnog starca, partizani su odnijeli do skloništa i ubili s ostalim fratrima širokobriješkoga samostana. Njegovo ubojstvo pokazuje kako nisu bili važni pretpostavljeni politički ili drugi grijesi; za smrtnu presudu bilo je dovoljno biti svećenik.«
Ni časne sestre nisu pošteđene komunističke represije. Regina Milas strijeljana je u Čapljini. Iz Širokog Brijega otjerano je u veljači 10 sestara, nakon što su poubijani fratri, na kamionu do Splita gdje su neko vrijeme bile smještene kod sestara splitske provincije. Druge sestre ostale su u svojim kućama, smještene u manje prostorije. Kuće su im nacionalizirane, a onda su 1949. izbačene iz njih.
Odmah nakon rata KPJ je pokrenula tiskanje knjiga koje su služile za kompromitaciju Crkve, ali i kao pokriće za represiju prema svećenicima. Crkva je na partijskim skupovima označavana neprijateljskom organizacijom, tiskani su članci u novinama, pjevane anticrkvene pjesme i slično! Ni 75 katoličkih svećenika, od kojih su 52 bili Hrvati, a koji su surađivali s partizanima i imali status sudionika Narodnooslobodilačke borbe, nije pomoglo u općoj ocjeni Katoličke Crkve. Kao niti 43 katolička svećenika, od kojih su 18 bili Hrvati, koje su tijekom rata kao suradnike partizana poubijali četnici, ustaše ili pripadnici njemačkih i talijanskih postrojbi.
Naročito teška bila je pozicija Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini gdje su Hrvati katolici poistovjećeni s hrvatskom državom, ali i obilježeni poraženim ustaškim režimom. Svaki izraz hrvatstva označavan je ustaštvom. U prvo vrijeme po preuzimanju vlasti u hrvatskim dijelovima Hercegovine, KPJ je postavljala povjerenike čija je zadaća bila zavesti red, uspostaviti vlast i istovremeno formirati partijsku ćeliju. Obično su ti povjerenici bili partizanski oficiri, a najčešće oficiri Odjeljenja zaštite naroda (OZN-e).
(Prema članku dr. Ive Lučića »Komunistička represija nad Katoličkom Crkvom u BiH /1945. – 1990./«, u: Stolačko kulturno proljeće, VI., Matica hrvatska, Stolac, 2008., str. 71. – 92.)
Na ovim stranicama nastojat ćemo pružiti građu koja će pomoći u što lakšem sklapanju mozaika odnosa komunista prema Crkvi u navedenom razdoblju. Ujedno je to i odnos prema hrvatskom narodu koji je većinom katolički.
