LOGORI U OKOLICI

Partizanski sabirni logor Đurmanec

U samom Đurmancu bilo je određeno sabiralište povratnika na tadašnjoj pilani, danas »Šavrić«, u okolici između groblja i crkve te na proplanku uz šumu s lijeve i desne strane iznad Đurmanca, gdje su im najprije opljačkali sve vrijedne stvari, a zatim su počela masovna ubijanja mučenika. Jame na žalost do danas nisu identificirane niti otvorene.

Kako je priliv tih mučenike bio velik, a u samom Đurmancu nije bilo mjesta za zadržavanje i kopanje jama za masovnu likvidaciju, usmjeravali su ih dalje prema Krapini gdje je sabiralište bilo oko Pučke škole i pred školom te na starom sajmištu (ondje je danas autobusni kolodvor). Dio domaćih ljudi koji su bili u hrvatskim vojnim postrojbama bio je odmah zatvoren u podrumima Pučke škole u Krapini.

Tamo je na prvom katu bilo sjedište Vojne OZN-e kojoj je na čelu bio domaći čovjek, zloglasni i okrutni S. Hršak, po činu partizanski poručnik, rođen u Petrovskom kod Krapine, 13. prosinca 1919. od oca Franje i majke Julijane. Sve zarobljenike iz podruma škole saslušavali su domaći isljednici Vojne OZN-e na I. katu. Strašno su ih tukli, a najkrvoločniji među njima bili su J. Franko, rođen u Podgori kraj Žutnice kod Krapine (nosio je crnu odoru i čizme)., I. Đurkin iz Sv. Krtiža-Začretja te jedan vodnik u crnoj odori, malen rastom, koji je zarobljenike dovodio od podruma na saslušanje u I. kat i bio zadužen za pljačku tih mučenika prije nego je istraga započela, a zamjenjivao komandanta Hršaka, ali mu imena na žalost ne znam. Najstrašniji isljednik bio je sam komandant Hršak. Svi mučenici iz podruma su nakon formalne istrage vezani žicom, kamionima otpremani u Maceljsku šumu i tamo zvjerski pogubljeni.

Zbog velikog mnoštva nadolazećih zarobljenika, nisu svi mogli bili stacionirani u Krapini pa su u dogovoru i zajedničkoj organizaciji komandanata Vojne i Civilne OZN-e S. Hršakom i L. Horvatom zvanim Leo formirana 3 sabirna logora u Mirkovcu kraj Sv. Kriza-Začretja i veliki logor također ograđen žicom u Oroslavlju.

Hrvatska straža, 15. svibnja 2007.

Dva logora u Mirkovcu

Dva logora u Mirkovcu bila su smještena ispred samog dvorca Mirkovec, a dijelila ih je prilazna cesta. S lijeve strane barake bile su drvene barake bivše Radne službe i tu su smještani domobrani i civili, a s desne strane ustaške postrojbe i njemački vojnici pripadnici Rommelovog Afričkog korpusa (nosili su kaki odore i kape s velikim šutovima).

U lijevom logoru u kojem su bili domobrani i civili dopuštali su primati hranu i vodu koju su donosili okolni seljaci, a u desni logor – koji je čuvao veliki broj naoružanih partizana s ruskim šmajserima – nije se smjelo usprkos velikoj ljetnoj vrućini davati ni vodu ni hranu uz prijetnje smrtnom kaznom ako bi im netko preko žice pokušao ubaciti komadić kruha. Posebno spominjem da je u lijevom logoru bilo i žena i djece. Po mome dolasku u taj logor 22. svibnja 1945. se je poslije podne jedna trudna žena porađala uz pomoć zatočenica u baraci bez pružene stručne pomoći i vode. Umrla je zajedno s djetetom i vjerojatno su kasnije oboje mrtvi preneseni u jamu nedaleko od logora s lijeve strane mirkovečkog jezera. »Veliki i zloglasni krvoločni komandant« tih logora, kojega u svojem članku u glasilu »Hrvatski domobran« broj 2 od travnja 1966. također spominje sada pokojni gospodin Slavko Ivanković koji je kao ustaški pripadnik boravio u desnom logoru Mirkovaca, bio je domaći čovjek, sada pokojni Milan Kunštek, rođen u Petrovskom kraj Krapine. Njega je zamjenjivao komesar, partizanski potporučnik Petar Bezjak, zvani Perica, rođen u Kumrovcu, koji je nakon rata dugo godina radio kao isljednik u UDB-i na Savskoj cesti u Zagrebu. Umro je 1966. godine.

Veliki surovi komandant Milan Kunštek poslije rata se oženio sestrom pokojnog župnika iz sela Benkovca kod Petrovskog kraj Krapine Josipa Hršaka i brata mu dr. Mirka Hršaka, ginekologa u Zagrebu. Ovaj je pak stariji kolega dr. Miroslava Kopjara, također ginekologa u Zaboku, čijega je oca Miroslava 22. svibnja 1945. poslije podne pred svim zatočenicima logora Mirkovec streljao metkom u potiljak taj isti Milan Kunštek, što je i u svome članku opisao gospodin Slavko Ivanković koji je bio zatočen kao ustaša u desnom logoru Mirkovec. Milan Kunštek je zajedno s krvoločnim djelatnikom tadašnje OZN-e Štefom Gretićem, bratom zloglasnog partizanskog komesara – pukovnika Ivice Gretića, 8. rujna 1946. kod Pećine na putu za Krapinu dočekao tadašnjeg župnika iz Petrovskog vlč. Josipa Ormuža i pokušao ga ubiti. Po pričanju samog komandanta Vojne OZN-e u Krapini Stjepana Hršaka, odmah nakon rata Kunštek je pucao u staro Raspelo u Pećini, u pravcu Petrovsko-Krapina, koje je povišeno stajalo u kamenoj niši preko 200 godina u znak zahvalnosti nekog tamošnjeg seljaka Zajeca za spašeni mu život, kad je ispred njega na tome mjestu pao kamen, a nije ga usmrtio. Križ s malim Isusom Kunštek je rafalima iz pištolja izbacio iz niše. Na tome mjestu trebalo bi podići novo raspelo. Također se sa sigurnošću pretpostavlja da je krvoločni Kunštek kao dobrovoljac prisustvovao ubijanju hrvatskih mučenika u Maceljskoj šumi, a o tome točne podatke može dati samo spomenuti zloglasni Stjepan Hršak, koji danas bezbrižno živi u Zagrebu.

Kasnije sam saznao da još postoje velike jame u šumi Gaj, nedaleko od logora Mirkovec, gdje su također ubijali zarobljenike iz tih logora. Ja sam kao djelatni domobranski pripadnik Hrvatskih oružanih snaga bio udijeljen na službu Stožeru XVI. hrvatske domobranske doknadne divizije 7. studenoga 1944. sa sjedištem u Zagrebu, južno krilo tadašnjeg Ministarstva Oružanih snaga, Stančićeva 6, iz Zastavničke škole Oružanih snaga u Zagrebu, Ilica 242, u kojoj sam bio pitomac od 10. rujna 1942. Dana 7. svibnja 1945. povlačio sam se s djelatnicima svoje divizije prema Sloveniji, a 10. svibnja u Krapini su me iz kolone izveli domaći partizani Zvonko Bešenski i njegov očuh Slavko Mužar zvani Gulijuš. Odveden sam i zatvoren u podrum Civilne OZN-e stare dvorišne kuće u vlasništvu obitelji Pažur, koja je nekoliko dana prije ulaska partizana u Krapinu emigrirala u Argentinu. Dana 21. svibnja bio sam priveden komandantu Vojne OZN-e Stjepanu Hršaku, partizanskom poručniku, obučenom u englesku prekrojenu odoru (po zanimanju je bio krojač). Imao je na sebi kratke njemačke čizme i bio naoružan njemačkim pištoljem »Walter« 7.65 mm koji je nosio za pojasom, a njime je kasnije, 4. i 5. lipnja u Lepoj Bukvi pobio svećenike i franjevce (posjeduje ga i danas kao trofejni pištolj). Nakon kratka razgovora oduzeo mi je osobne stvari i vojne dokumente te me pred jednim vodnikom, kojega sam već opisao, a koji je moje opljačkane stvari vezao u maramicu koju mi je također oduzeo, osudio na smrt. Istjerao me je na hodnik psujući mi banditsku majku i rekao mi da ondje čekam dok se smrači, a to je značilo da ću pred večer biti priključen koloni zarobljenika iz logora Mirkovca koji su išli na strijeljanje u Maceljsku šumu.

Prije moga saslušanja pozvao je telefonski Zvonka Bešenskog, koji je bio poznati cinkaroš u Krapini, a bio je moj susjed iz Svedruže gdje sam rođen, teško me pred Hršakom optužio i zbog njegove sam optužbe trebao biti strijeljan. Toga dana, 21. svibnja 1945., od sigurne smrti me je spasio tadašnji partizanski vodnik koji je bio najodgovorniji i najpovjerljiviji stražar Vojne OZN-e u Krapini Mladen Šafranko, partizanskog imena Marijan, koji me je pustio kući i rekao mi da drugi dan dođem s ocem i dvojicom odbornika Seoskog narodnog odbora da dadu izjavu o tome što sam radio i gdje sam bio za vrijeme rata. Drugoga dana, 22. svibnja 1945., išao sam sa sada pokojnim ocem u Krapinu, ali odbornici koje je otac molio da idu s nama i koji su mu to obećali nisu došli. Javio sam se ponovno Hršaku zajedno s ocem s kojim uopće nije htio razgovarati, već ga je dao uhititi i po stražarima odvesti u zatvor.

Dok sam tako prestrašen čekao daljnju sudbinu, naredio je da me priključe koloni zarobljenika koja je išla za logor Mirkovec kod Sv. Križa-Začretja. Tamo sam istoga dana poslije podne prisustvovao ubojstvu ustaškog bojnika Miroslava Kojpjara kojega je metkom u potiljak strijeljao komandant logora, zloglasni Milan Kunštek, inače domaći čovjek kojega sam poznavao iz Petrovskog. U pravcu samoga mjesta Mirkovec, s desne strane na mjestu današnjeg »Rasadnika«, bio je još jedan veliki logor ograđen bodljikavom žicom u kojemu su bili stacionirani samo pripadnici ustaških postrojbi, prema kojima je režim bio najstroži, sa strogom zabranom primanja vode i hrane, tako da su ti mučenici pojeli svu travu u logoru, a mnogi su ondje dobili dizenteriju i umrli bez pomoći i lijekova. Zarobljenike je često obilazio okrutni partizanski oficir Dragutin Rafaj iz Zaboka, koji je kasnije sa svojim kolegom Živkom Vujčičem u Jazovki ubijao teške hrvatske ranjenike metkom u potiljak.

Kada su bile iskopane jame u Maceljskoj šumi, svi ostali mučenici tih logora bili su otpremljeni gore i na najokrutniji način pogubljeni.

Kako je kapacitet za prihvat ogromnog broja hrvatskih zarobljenika u logorima Mirkovca bio premalen, otvorili su još jedan veliki ograđeni logor u Oroslavlju. Dok nisu bile iskopane jame na prostorima Maceljske šume, sve su te mučenike u zatvorenim vagonima otpremali preko Zaboka na željezničku postaju Đurmanec u smrt, osim onih koji su se spasili bijegom iz vlaka prije samog Đurmanca, što također u svojem članku opisuje pokojni gospodin Slavko Ivankovič.

Komandant logora u Oroslavlju bio je Branko Vidović, rođen u Slatini kod Krapine. Poslije rata bio je komandant OZN-e u Pregradi u činu partizanskog poručnika. Bio je vrlo okrutan prema ljudima, a dobro ga se sjećaju svi progonjeni i zatvarani ljudi iz Pregrade i okolice. On je 1950. godine bio imenovan domarom Titove rezidencije u Kumrovcu, a kći mu Danica bila je kustos rodne kuće-muzeja »Maršal Josip Broz bravar«.

U logoru u Mirkovcu bio sam 7 dana, a zatim sam vraćen u podrum dvorca Vraniczany u Sv. Križu-Začretju, gdje sam zatekao veliki broj zarobljenika. Iz toga sam podruma premješten u podrum Općinskog poglavarstva, koji je bio također prepun zatvorenika. Nakon nekoliko dana sam iz toga podruma, uz pomoć dr. Zdravka Pažamete, koji mi je bio kolega iz Zastavničke škole Oružanih snaga u Zagrebu, Ilica 242, a rođen je u Sv. Križu-Začretju, bio premješten u prizemnu sobu toga Poglavarstva. Odatle sam mogao kroz prozor promatrati ljude koji su se na Tijelovo 1945. godine okupljali pred crkvom za procesiju koju je s »Nebom« vodio tamošnji, sada pokojni župnik, kojega su sa strane pratila po dvojica naoružanih partizana s puškama i bajunetama na njima. Posebno mi je ostalo u sjećanju kako je s nama u podrumu Općinskog poglavarstva bio zatvoren ustaški zastavnik Stjepan Herceg iz Zagreba gdje je imao živu majku, a pričao je da je kao gimnazijalac pisao pjesme.

Svakog dana ga je iz toga podruma jedan tamošnji oficir po imenu Zubić (malen rastom, rodom iz sela Dukovca kraj Velike Vesi kod Krapine, a obučen u crnu odoru) izvodio u prizemne prostorije gdje ga je strašno tukao korbačem od bekovine koji je nosio u sari čizme. Kasnije sam ga još jedanput vidio na sabiralištu zarobljenika i znanih mi ljudi – civila iz Krapine, koje je bilo blizu kolodvora u Varaždinu. Čuo sam naknadno da su ga vezali žicom i odvezli kamionom s ostalim osuđenicima preko Lepoglave u Maceljsku šumu i tamo pogubili.

Hrvatska straža, 15. svibnja 2007.