Vjera mi je uvijek bila važna. Mnogo toga je utjecalo na to: moja obitelj, moj odgoj, moj životni put. Vjera mi je pomagala u mojim teškim trenutcima, ali i u onim lakim, samo što je bila puno više očitljivija u onim teškim trenutcima.
Moje pravo iskustvo vjere počinje u rujnu 2006. Tada kao petnaestogodišnjakinja dolazim u Gimnaziju na Široki Brijeg. Na mome putu do škole je i Crkva Uznesenja BDM. Počela sam s prijateljima dolaziti u nju da se pomolim, da Bogu i Gospi prikažem svoje školske i izvanškolske brige. Prvih mjesec dana, nakon što je odlazak u crkvu postao moj svakodnevni, posebni ritual, molila bih tako što bih kleknula u jednu od klupa. Međutim, odjednom postadoh svjesna jednog posebnog mjesta u našoj crkvi, mjesta koje je isijavalo posebnu energiju. Bio je to grob junaka vjere, dokaza ljubavi prema Bogu i bližnjemu, mjesto vječnog počinka širokobrijeških mučenika. To mjesto je postalo moja stalna relacija do Boga. To vrijeme, tih 20 min provedenih klečeći pred križem i njihovim slikama, bilo je vrijeme predanja Bogu, tu smo postojali Bog, mučenici i ja. To mjesto je postalo moja vjerna oaza, koja me svaki dan čekala i svaki dan pokazivala koliko je Bog dobar. Na grobu sam molila molitve koje sam naučila u svojoj obitelji, prikazujući kroz njih svoj život i sve svoje, od obitelji i prijatelja do potreba za potrebne.
Brzo je prošlo pola godine i došao je ožujak, taj ožujak koji zauvijek mijenja moj život. Naime, moj tata je otišao na pregled kod liječnika i otkrio kobnu činjenicu. Bolestan je i ostaje mu još maksimalno pola godine života. Razočarenje u život, nevjerica. »Nemoguće, to se meni ne može dogoditi«, razmišljala sam u sebi. Zajedno s prijateljicom sam to jutro plakala na grobu mučenika. Jedno jutro, u to doba dok sam klečeći molila, dođe jedna gospođa također moliti, i ispred sebe otvori neke papire. »Pa da! Kako sam zaboravila?« Radilo se o molitvi pobijenim hercegovačkim franjevcima, mučenicima. Isti tjedan je nabavljam i od tada je ona moja stalna molitva na mome omiljenom mjestu u crkvi. Tata je svaki dan postajao sve slabiji, ali sam ga i dalje prikazivala svojim mučenicima. Dolazi rujan 2007. Moj otac umire. No, po meni, to ne bijaše bilo kakva smrt. Da nisam znala o čemu se radi, rekla bih da je tata zaspao, tako mirno, tako spokojno.
Čovjek nastavi živjeti dalje. Mora. Ja sam dolazila na grob. Molitvu sam već napamet naučila. Ubrzo shvaćam da sam najkobnije trenutke u svom životu preživjela s najviše snage. Znam tko je zagovarao za to. Znam tko je cijenio moju vjeru, jer su oni najbolje znali što je iskustvo vjere i koja je cijena vjere. Znam. Vjerujem. Bili su to moji mučenici, moji prijatelji u dobru i zlu. Molitva me preporodila, učinila me jačom, boljom, ponovno sam se rodila, molitva me učinila mudrom. »Za malo muke, zadobiše dobra velika«, znao je tata govoriti.
Dragi Širokobriješki mučenici, vječna vam hvala, što ste umrli za svoga Krista, svoj narod, svoju domovinu. Hvala vam što ste pravi primjer vjere, jer vi ste žrtve rata, jer vi ste velikodušno oprostili, jer vi ste spaljeni, jer ste bili franjevci, redovnici i svećenici, jer ste bili učitelji i odgojitelji svoga puka, jer vi ste sačuvali Bibliju kad su vam sve uzeli, jer vi ste prolili svoju mučeničku krv za vjeru, Boga, narod i domovinu. Time ste postali slični Bogu. Time ste ispunili svoju misiju na ovome svijetu. Hvala vam što ste mi uvijek pomagali i što mi i danas pomažete. Hvala vam što ste na moj put stavili molitvu vama, molitvu koju i danas molim na vašem grobu. Hvala što ste moji zagovaratelji, zagovaratelji moga naroda i zagovaratelji svih onih koji se utječu u vaš zagovor! Vječna vam hvala!
Danas imam 18 godina, još uvijek idem u Gimnaziju, i još uvijek posjećujem grob mučenika. A svima onima kojima je teško, koji misle da nema izlaza, ja jamčim da ima. Imaju jedna vrata koja se zovu MOLITVA ŠIROKOBRIJEŠKIM MUČENICIMA. Uzmi je, otiđi u osamu svoje sobe, moli, moli srcem i crpi snagu iz njihove patnje i Bog će ti po njihovom zagovoru pomoći da shvatiš, dobiješ snage i pronađeš odgovor na tijek svoga života. Naši mučenici su čisti dokaz da svaka patnja ima smisla. A tek kad to shvatimo, patnja postaje ideal i vječna pobjeda. Oni su to krvlju dokazali i na tome im hvala.
Široki Brijeg, 7. veljače 2010.
Marija Ćeškić
